Nakon što je Regionalni tjednik objavio tekst pod naslovom „Povećanje broja autohtone pasmine: spas međimurskog ljepotana (p)ostaje (ne)moguća misija!“, kojim se skreće pozornost na problem očuvanja ugrožene pasmine međimurskoga konja, u javnosti, a posebno putem društvenih mreža, započela je žustra rasprava.
Najveće polemike izazvala je tvrdnja da u Međimurju ne postoji pastuh, barem ne prikladan, za parenje s osam kobila koje se nalaze na Ergeli međimurskoga konja u Žabniku, jer bi došlo do križanja u srodstvu. Osim tih osam kobila, prema izvještaju Ministarstva poljoprivrede „Kopitari, godišnje izvješće 2018.“ u vlasništvu članova Udruge uzgajivača međimurskoga konja (UUMK) „Međimurec“ nalaze se još 24 kobile i omice.
Plan pripusta
U Međimurju postoje četiri i pastuha međimurskoga konja za koje iz vodstva UUMK-a tvrde da su pogodni za rasplod. Za mišljenje oko očuvanja kritično ugroženih pasmina upitali smo struku. Svoj stav iznijela nam je prof. dr. sc. Nikica Prvanović Babić, dr. med. vet, s Klinike za porodništvo i reprodukciju Veterinarskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
– Svakako da podržavam da se kobile ugrožene i zaštićene pasmine međimurski konj, čim prije pripuste. Bez nove ždrebadi nema ni očuvanja pasmine. No, želim istaknuti da je odabir adekvatnih kobila, a pogotovo pastuha za rasplod da bi se sačuvale karakteristike pasmine, složen, zahtjevan i odgovaran posao za koji je nužan multidisciplinarni pristup i jasan plan. To je posebno bitno kod kritično ugroženih pasmina kod kojih nema prostora za improvizaciju jer je broj raspoloživih jedinki ispod biološkog minimuma. Postojeća četiri pastuha u Međimurju ne mogu komentirati jer ih nisam vidjela, niti sam upoznata s njihovim podrijetlom. Ne znam ništa o njima, jesu li licencirani, imaju li već potomstva i slično.
Nejasno je, također, tko je i na osnovi kojih kompetencija složio plan pripusta. Ukoliko je napravljena stručna i detaljna analiza podrijetla svih kobila i pastuha u tri generacije, fenotipski uspoređeni kobile i pastusi te odabrani najbolji roditelji za buduću ždrijebad, tada apsolutno podržavam da se već sutra počne s pripustima. Ukoliko ti pastusi u tri generacije nisu u srodstvu s kobilama i omicama te su fenotipski superiorni i u potpunosti odgovaraju standardu pasmine, naravno da upravo njih treba koristiti u rasplodu. Ako to nije tako, srećom i u Mađarskoj postoji populacija međimurskih konja, a oni su i dosad bili spremni ustupati nam pastuhe za rasplod. Nadam da su sve kobile i pastuhe u Međimurju pregledali veterinari, da se ne bi širile spolno prenosive bolesti i ugrožavala dobrobit konja. No, nemam informaciju o tome. Svakako, “a priori” sam protiv stihijskih pripusta bez prethodne analize i veterinarske kontrole jer smatram da će rezultati, ako ih bude, biti kontraproduktivni. U tom sam smislu već uputila Uzgojnom savjetu Ergele u Žabniku nekoliko mailova – rekla nam je prof. Prvanović Babić.
Prof. Prvanović Babić dodaje da u Hrvatskoj ima sasvim dovoljno križanaca ili čak čistokrvnih pripadnika hrvatskih autohtonih pasmina koji svojim karakteristikama ne odgovaraju standardu pasmine i nisu pogodni za daljnji uzgoj te nema smisla proizvoditi nove. Na taj način se ne može očuvati nijedna pasmina. Postoji značajan i neprihvatljiv postotak uzgoja u srodstvu, neadekvatan nadzor nad reprodukcijom svih hrvatskih autohtonih pasmina konja i sl. Budući da je populacija ostalih hrvatskih autohtonih pasmina konja stabilna i brojna, to ne predstavlja toliko veliki problem kao u populaciji ugroženih međimurskih konja, ali je i dalje neprihvatljivo. Nadalje, metode asistirane reprodukcije koje su izazvale revoluciju u uzgoju konja i danas su dominantna metoda rasplođivanja konja u razvijenom svijetu, praktički se ne koriste u uzgojima autohtonih pasmina konja, uz izuzetak državnih ergela lipicanaca.
Stroga selekcija
– Nakon 20 godina rada u reprodukciji konja mogu sa žaljenjem konstatirati da po pitanju uzgoja autohtonih pasmina konja u Hrvatskoj debelo kaskamo za razvijenim svijetom, barem 40-50 godina, što je poražavajuće. No, to možemo i moramo promijeniti ako želimo napredak. Za razliku od uzgoja autohtonih pasmina konja, sportsko se konjogojstvo razvija ubrzanim tempom i u Hrvatskoj danas imamo svake godine sve veći broj ždrebadi dobivene planski, odabirom roditelja na temelju pažljivog izučavanja podrijetla, eksterijera i sportskih rezultata te potom primjenom umjetnog osjemenjivanja i embriotransfera, u domaćim i stranim reproduktivnim centrima. Smatram da je to jedini put za očuvanje ne samo pasmine međimurskoga konja, nego i svih ostalih hrvatskih autohtonih pasmina. Nema uzgoja bez stroge selekcije i jasnog uzgojnog plana i cilja. Smatram, također, da moramo učiti iz iskustava zemalja koje su slične probleme već uspješno riješile. U Nizozemskoj je svojedobno bila slična situacija s njihovom autohtonom pasminom frizijskoga konja. Zajednički napori stručnjaka i uzgajivača rezultirali su kompletnom revitalizacijom pasmine, koja je danas ne samo očuvana, već brojnija i poznatija nego ikada ranije u prošlosti. Čak i kod nas u Hrvatskoj, frizijski su konji sve popularniji – ističe prof. Prvanović Babić.
– Sve je to naravno povezano i s troškovima, ali je konje, nažalost, nemoguće besplatno umnožiti. Osim toga, najskuplji uzgoj je držanje bez rasploda ili što je još gore, stihijska proizvodnja konja koji ne odgovaraju standardu pasmine. Time se pasmina ne može sačuvati – zaključuje prof. dr. sc. Nikica Prvanović Babić, dr. med. vet.
Udruga uzgajivača: “Počinjemo s pripustom!”
I dok struka upozorava na potrebu detaljna analize i stručni pristup, iz Udruge uzgajivača međimurskoga konja „Međimurec“ su nam potvrdili da uskoro započinju s pripustom.
– Postoje rodovnici iz kojih se može provjeriti njihovo podrijetlo, kao i srodstvo s kobilama. Udruga je izradila shemu pripusta i sve druge predradnje tako da nikakav problem s pastusima ne postoji. Održali smo sastanak u Međimurskoj županiji vezan za način financiranja naše ideje. Upravo je Županija odaslala poziv gradovima i općinama da se uključe u financiranje revitalizacije uzgoja međimurskoga konja – ističe Miljenko Zvonar, predsjednik Udruge uzgajivača međimurskoga konja „Međimurec“.
Iznos o kojem govori je 450.000 kuna, a prema objašnjenju iz dopisa Međimurske županije, za realizaciju „Interventnog akcijskog plana za očuvanje međimurskoga konja od izumiranja“ svi bi gradovi i općine trebali osigurati tri kune po glavi stanovnika (ukupno oko 300.000 kuna, op.a.), dok bi se ostatak potrebnog iznosa osigurao iz Proračuna Međimurske županije.
Unatoč jasnom stavu struke o pristupu rješavanju problema ugroženosti pasmine međimurskoga konja, iz UUMK-a potvrđuju kako već sljedećih dana započinju s pripustom.
– U kontaktu smo s uzgajivačima i uskoro započinjemo s pripustom. Vjerujem da ćemo sve planirano okončati do kraja lipnja. Pastusi uopće nisu upitni, kao ni rasplod – zaključuje Miljenko Zvonar.
Spomenimo da su pastusi o kojima govore u Udruzi Eko, Etno, Zekan i Grom. Pregledom njihovih rodovnika vidi se da Eko i Etno dolaze od istog oca Šarga, dok su im majke nepoznatog podrijetla. Ako se pak pogleda 3. generacija, još je više nepoznanica, a to se izravno kosi sa stavom struke o sljedivosti srodstva u tri generacije.