Martina Dalić, saborska zastupnica

Prije nego ju je Jadranka Kosor postavila za ministricu financija, Martina Dalić nije bila poznata široj javnosti. No nije bila strano ime u gospodarskim krugovima.

Uz mnogo razmimoilaženja u mišljenjima sa svojim nasljednikom Slavkom Linićem ono u čemu se dijametralno razilaze je pitanje rješavanja krize. Dok sadašnji ministar kao da rješenje vidi samo u novim porezima, Martina Dalić smatra da je upravo to najgora stvar kojoj Hrvatska treba pribjeći. Za to vrijeme zemlja se zadužuje sve više, BDP pada sve niže, hrvatski kreditni rejting nikada nije bio lošiji, a napokon je i ministar rekao „da nije dobro“. I taman kad prizna situaciju, opet isto rješenje – novi porezi. Velika zagovornica privatizacije Dalić ne može shvatiti Linićevo razmišljanje. Mirnim glasom u saborskom kafiću, na dan kada je sabornica bila zatvorena, Martina Dalić pokušala nam je objasniti svoje razloge.

Hrvatski problem nije deficit znanja već deficit provedbe i upornosti u provedbi

Kako s ove, lijeve strane zgrade hrvatskog parlamenta, nisam dugo prošla, nasmijale su me table s imenima na zgradi do Sabora. Čedo Prodanović i državni pravobranitelj na tri metra od saborske zgrade. Prvo što nam je palo na pamet je da su tako valjda bliže potencijalnim klijentima. Od kojih većina završi kod njih zbog gospodarskog kriminala, pogodovanja, svega i svačega vezanog uz ekonomiju. Danas kada bi, s obzirom na situaciju u zemlji, zgrada Ministarstva gospodarstva komotno mogla biti sjedištem Vlade.
Što se događa?
Vlada je podcijenila složenost problema ili se nije dovoljno dobro pripremila za rješavanje problema dubine i duljine krize. Na samom početku izašlo se sa školskim konceptom povećanja poreza na potrošnju i snižavanjem doprinosa. Za to je Vlada ostala nezainteresirana, a radi se o reformama koje će omogućiti bolje poslovne uvjete i konkurentnije poslovanje: reformi javne uprave, tržišta rada, pojednostavljivanja propisa i uklanjanja barijera poslovanja. Za te reforme nije imala interesa ni ova vlada, a njen fokus ostao je na poreznim i represivnim mjerama. To je glavna meta koju je Vlada promašila. Neprivlačni smo investitorima, domaći su se “smrznuli”, a strani kapital izbjegava Hrvatsku, ideje i projekti su na čekanju.

”Kreiramo barijere”

Oporba uvijek ima „rješenje“. Zašto ga ne iskoristiti kad dođe na vlast? Toliko puta smo bili svjedocima tog scenarija…
Fiskalna situacija ne može se stabilizirati preko noći. Također se ne može stabilizirati poreznim opterećenjem, jer unatoč povećanju PDV-a i uvođenju novih poreza deficit je ove godine veći od onoga koji je bio 2012. Potrebna je reforma državne uprave; drugačiji sustav nagrađivanja koji će onda omogućiti i uštede na plaćama; govorim o zdravstvu; govorim o reformi subvencija; govorim o drugačijem odnosu prema državnoj imovini. Paralelno s tim, Vlada mora donijeti i niz mjera kako bi se potaknula poslovna klima. Treba provesti brzo i odlučno uklanjanje barijera koje proizlaze iz naših zakona – Mi svaki dan kreiramo barijere i prepreke našoj konkurentnosti. Bez takvog konzistentnog i usklađenog programa rada Vlade sve će ostati na ad hoc mjerama koje bi nas mogle dovesti u još veće probleme.Treba prestati dizati poreznu tenziju koja odvlači investitore iz države.

To što Hrvatska posljednjih dvanaest godina nije imala makroekonomista za potpredsjednika Vlade, dovoljno govori o njoj samoj

Premijer Milanović u svakoj prilici spominje da je Kukuriku koalicija dolaskom na vlast zatekla zemlju u katastrofalnom stanju.
Premijer Milanović je preuzeo vlast prije više od godinu dana pa mislim da je argument pozivanja na prethodnike iscrpljen i ovdje sasvim promašen.
Gdje najviše griješi hrvatska vlada?
A gdje ne? Ponovno otvaranje priče o povećanju poreza i njihovo vjerojatno povećanje produbit će negativna očekivanja.
Poznati ste kao velika pobornica privatne inicijative. Jeste li zadovoljni stanjem u Hrvatskoj barem po tom pitanju? Ujedno, učinili ste nešto, do sada neprihvatljivo… suprostavili se stranačkom mišljenju. Zagovarate privatizaciju apsolutno svega.
Kao ekonomistica ne mogu ignorirati činjenicu da je privatizacija jedan od najsnažnijih instrumenata povećanja učinkovitosti gospodarstva. Da je državno vlasništvo ekonomski uspješnije od privatnog, onda bi socijalizam danas bio dominantan društveni sustav, a nije. Privatizaciju treba koristiti kao instrument izlaska iz krize. Treba donijeti transparentnu odluku o tome što nećemo privatizirati, a to su po meni infrastruktura i prirodna bogatstva. Privatizacija nije bauk kojim treba plašiti ljude niti je privatizacija prodaja strancima. Zašto bi se privatizacija koristila isključivo kad je tvrtka na izdisaju, kao u slučaju brodogradilišta?

Nema šprance

Ako su državne investicije ključ rješenja, tada je Hrvatska trebala imati puno bolji rezultat u usporednoj statistici rasta – barem tijekom jednog broja pretkriznih godina. Ali to nije slučaj; stope rasta su ostale ispod prosjeka, nagomilali su se javni i privatni dugovi, a stvorena je i ekonomska struktura ovisna o državi.
Strahuje li država od privatnog sektora?
Izlazak iz krize kroz jačanje i poticanje privatnog sektora ne znači izostanak aktivne uloge države. Upravo suprotno, snažna aktivnost države je nužna i potrebna, ali na drugačiji način nego što se to činilo do sada. Ta se drugačija uloga države ogleda u njezinom upornom i dosljednom angažiranju na mijenjanju i poboljšavanju same sebe kako bi privatni sektor mogao raditi ono što radi bolje od države – baviti se poduzetništvom.

Neučinkovita birokracija, korupcija, porezne stope, porezno zakonodavstvo i nefleksibilno radno zakonodavstvo

Radi se u biti o podjeli rada sa zajedničkim ciljem – stvaranjem konkurentnog gospodarstva. Međutim, mijenjati samoga sebe, pa makar se radilo i o državi – nije lako. Ali provedba je bila i jest prečesto nevoljka i spora.U Hrvatskoj se ekonomistom smatra svaka osoba koja je završila ekonomski fakultet. Univerzalnog razvojnog recepta nema, posebno nema čarobnog rješenja koje će preko noći odnijeti sve naše razvojne muke. Međutim, Hrvatska ipak ima nešto izgrađenog znanja o ekonomskoj politici, ali ključ razvojne brave nije samo znanje. Kada bi problem bilo samo znanje, ono bi se moglo i kupiti, uvesti kao i mnoga druga dobra koja uvozimo.
Međutim, upravo je jasnije i glasnije oblikovanje i komuniciranje (makro)ekonomske struke područje gdje bi HNB mogao dati značajan doprinos dugoročnom razvoju, a da to ne ugrožava niti njezinu nezavisnost, niti njezin mandat. A sve to kako bi i netko od hrvatskih ekonomista na kraju krajeva dobio i pozitivnu ocjenu od Svetog Petra.

“Investitori i potrošači plašljiva su bića”

Tu se iznova vraćamo na Vladine ideje o mehanizmima izlaska iz krize… Porezi, porezi, porezi…
Kako to zamišlja Vlada izvući zemlju iz krize stalnim povećanjem poreznog tereta, sasvim je nejasno – valjda se opet radi o nekom posebnom, hrvatskom ekonomskom specijalitetu koji ekonomska teorija, a niti praksa uspješnih zemalja još nije prepoznale. Nisu ga valjda prepoznali stoga jer se svi drugi trude pronaći način kako stimulirati i ohrabriti potrošnju i investicije. Snižavanje poreznog opterećenja bi moglo biti jedan od načina, a ako to zbog financijske stiske nije moguće, onda je korisno izbjegavati svakodnevno udaranje u porezne bubnjeve jer su investitori i potrošači plašljiva bića. Ta je plašljivost posebno velika ako su, kao u slučaju nekretnina i imovine, investitor i potrošač spojeni u istoj fizičkoj osobi.
To plašljivo biće svakodnevno osluškuje što mu to sprema moćna i nedodirljiva država i nastoji se prilagoditi njezinim potezima. Racionalno je pokušati predvidjeti poteze države i prilagoditi se. A ako država jasno najavljuje da ponovo namjerava zavući ruku u džep građana, ne smatrajući niti potrebnim dati o tome više informacija, tada se racionalan pojedinac, suočen s nepobitnom silom države, nastoji pripremiti za ispunjavanje njezinih prohtjeva. U očekivanju novog, nepoznatog i nejasnog, ali po svemu sudeći sigurnog nameta, racionalno je štedjeti i stvoriti zalihu za plaćanje tog poreza ma kakav on bio, racionalno je odgoditi kupovinu stana, racionalno je odustati od renoviranja kuće. Jer čemu podizati njezinu vrijednost i time moguće povećavati tu nepoznatu poreznu osnovicu? A to onda znači manju osobnu potrošnju, manje malih, sitnih investicija koje daju posla obrtnicima i građevinarima i posljedično manje radnih mjesta. Sve zajedno mnoštvo malih pojedinačnih, međusobno isprepletenih reakcija i odluka koje zbrojene daju makroekonomski rezultat u obliku pada BDP-a. Porez na imovnu predstavlja stoga primjer mjere ekonomske politike koja je svoje negativne učinke polučila i prije nego je uvedena. Ekonomska šteta je već počinjena i za sada se realizira kroz produbljivanje negativnih očekivanja. Negativna očekivanja znače manje potrošnje, manje investicija i manji BDP. A ostatak slijedi.
Ne treba se stoga čuditi padu osobne potrošnje i BDP-a kada se na tome gotovo svakodnevno radi. I ne treba čuditi da dnevne novine na naslovnicama donose stare socijalističke recepte za izbjegavanje poreza kao što su razvod i darovanje. Međutim, i dalje ostaje nejasno kako je sve to povezano s gospodarskim oporavkom kao deklariranim ciljem ekonomske politike.

Izvor:
Foto: