Piše: Janja Kovač, kustosica etnografskih zbirki Muzeja Međimurja Čakovec

Ukrašavanje kuća u predbožićno vrijeme nije suvremena pojava. Za kićenje se koristilo zelenilo i ručno izrađeni ukrasi od krep-papira. Najčešće su to bili cvjetovi, a nazivali su ih kinč.

Životna snaga

Zelenilo predstavlja život, snagu, rast, energiju koja je prijeko potrebna u zimsko doba. Vjerovalo se da životna snaga koju ima to zelenilo može prijeći na vanjsku prirodu i osigurati dolazak proljeća i blagostanja.

U vrlo malenim i tamnim seoskim kućama šareni cvjetovi bili su gotovo jedini ukras u predbožićno vrijeme. Odatle i ime za ovakve ukrase: naziv „kinč“ dolazi od mađarske riječi „kincs“, u značenju „blago“ ili „vrijednost“. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj riječ je poprimila i značenje „blago, ures, nakit, ljepota“. Primjena ove riječi je široka i danas: kinče se kuća i bor, svatovi, ali i ograde (ljese) kao, na primjer, povodom proljetnoga Jurjeva. Ovu riječ ne treba miješati s riječju „kič“ koja označava nešto pretjerano, neukusno, niske ili nikakve umjetničke vrijednosti.

Kinč i kinčenje

„Kinčili“ su se kako vanjski dijelovi kuće i gospodarskih zgrada, tako i sama kuća. Za kićenje se koristilo sve što se trenutno moglo naći u prirodi. Unutrašnjost kuće se ukrašavala tako da se zelenilo (grane) pričvrstilo za grede krovne konstrukcije (prosnice) ili složilo u kut prostorije pored raspela i slika svetaca. Grane crnogorice, božikovine ili bršljana ukrašavaju se jabukama, orasima i lješnjacima omotanima u ukrasne papire preostale od čokolade ili bombona, medenjacima, bombonima salonima te trakama (girlandama) i cvijećem od krep-papira. Izrada cvjetova od krep-papira danas je zaštićena kao nematerijalno dobro Republike Hrvatske pod nazivom „Umijeće izrade tradicijskog božićnog nakita – kinč“ na području sjeverozapadne Hrvatske.

Rugani paper

Koliko se to god činilo banalnim, papir nije bio uobičajen u međimurskim seoskim domaćinstvima. Ljudi su slabo znali čitati i pisati te im papir nije bio potreban. Za izradu cvjetova od krep-papira papir se morao kupiti. Kad se ne bi imalo novca kupiti krep-papir, koristio bi se običan ili novinski papir. Najčešće sve ove vrste papira nisu nazivale posebnim nazivima, već samo „paper“. U nekim međimurskim selima koristio se naziv „rugani paper“ za krep-papir.

Majstorice

Osim materijala, za izradu cvjetova bila je potrebna i određena vještina te se u selu znalo koje žene izrađuju najljepše predmete. Od njih su se ukrasi i naručivali. Materijal je svaka žena sama donosila. Za uslugu se izrađivačici davala rakija, brašno, jaja ili bi se pomoglo kod sezonskih radova. Novcem se nije plaćalo jer ga jednostavno nije bilo. Prema sposobnostima izrađivačice i dostupnosti materijala mogli su se izrađivati cvjetovi svih oblika, boja i veličina. Ukrasi su bili šareni, a boje nisu imale posebno značenje.

Cvjetovi i parte

Najstarija tehniku izrade cvjetova je uz pomoć „droteka“ (komada metalne žice). Presavinuti papir se umeće u „drotek“ te se njime pritiska, odnosno povlači prema dolje, kako bi se oblikovalo udubljenje. Potom se papir savija ukrug da bi se dobio oblik cvijeta.

Cvjetovi koji imaju latice izrađuju se na dva načina. Od krep-papira se oblikuje svaka latica zasebno ili se jedna traka papira presavije nekoliko puta te se na jednoj strani papir polukružno obreže. Zatim se papir rastvori i u koncentričnim krugovima skuplja oblikujući cvijet.

Partica se izrađuje od plavih, roznih ili bijelih cvjetova koji se nižu jedni za drugima. Stavljale su se na raspela u kutovima prostorije. Gotovo je svaki dom imao kut u kojem je stajalo raspelo i slike svetaca, najčešće Presvetoga srca Marijina i Isusova. U etnološkoj ga se literaturi naziva „svetim kutom“.

Ova je vještina živa i danas te se i dalje prenosi usmenom predajom i učenjem od starijih s generacije na generaciju. Uz ovaj maleni uvid u međimursku prošlost, ali i sadašnjost, djelatnici Muzeja Međimurja Čakovec žele svima ugodne i sretne blagdane te uspješnu 2020. godinu!