Intervju: Čedomir Cesarec

Čedomir Cesarec vjerojatno je najdugovječniji predsjednik jedne gospodarske komore u Hrvatskoj. Kad netko 15 godina provede na tako „skliskom terenu“ kao što je gospodarstvo, valja vjerovati njegovim procjenama. Bio je tu u zlatno vrijeme županijskog procvata, a nije se „poskliznuo“ niti danas kad je recesija „pojela“ nekad najstabilnije hrvatsko gospodarsko tržište – sjeverozapadnu Hrvatsku.

U niti jednom trenutku nitko nije doveo u sumnju njegovu poziciju predsjednika varaždinske Gospodarske komore. Možda bi, da smo dulje inzistirali, priznao da je kriza „nagrizla“ županiju, ali osobni je dojam da nema toga što bi ga natjeralo da pomislite kako je makar i posumnjao u županijski gospodarski slom. On, kako sam kaže, uvijek ima viziju. Jednako tako i sada, kad su i najoptimističniji vizionari posustali.

Čovjek koji je u gospodarstvu već 40 godina, uvijek na rukovodećim pozicijama, udobno sjedi u fotelji za okruglim stolićem i vrlo mirnim glasom govori o onome o čemu „vrište“ i najvrsniji svjetski ekonomisti. Ne podiže ton, gleda sugovornika direktno u oči i zaista vas, barem dok ste u njegovu društvu, uvjeri da nema razloga za brigu. Čak vam i spas Varteksa više ne djeluje tako iluzorno.

Šutnja je najgora, a kod nas je to način komunikacije

Ne treba sve gledati crno. Čovjek treba biti svjestan situacije i gledati kako da je poboljša.

Kako gledati drukčije kad je deficit premašio sve granice, nezaposlenost je veća nego ikada, nelikvidnost stalno raste…
U gospodarstvu sam 40 godina i pamtim i uspone i padove. Bilo je i gorih momenata od današnjeg pa smo poslije njih imali bum. Danas smo na razini onoga što smo imali 2002. godine, a poslije toga smo zaposlili 10.000 ljudi. Gdje sad piše da se ne može otvoriti 10.000 radnih mjesta? Može. Ja ih vidim.

Gdje?
Isto ono što smo napravili te 2002. godine. Otvorili poduzetničke zone, doveli nove investitore, potaknuli domaću proizvodnju i sve je procvalo. I to ne jedna ili dvije grane, nego sve. Jedna mala županija, s 2,2 posto površine Hrvatske izvozi osam posto hrvatskog izvoza. To ne nastaje od ničega. Kod nas niti jedna firma nije propala. Svi pričaju „privatizacija ovakva ili onakva“.

Čekajte, a što je s Varteksom, Coningom, Stanoingom…?
To propada sad, nije propadalo zadnje 22 godine.

Kriza u glavama

Znači, ipak ih je kriza „pojela“?
Ma kakva kriza. Kriza je u ljudskim glavama. Pa imali smo puno gore krize – rat, bombe nad glavama i normalno funkcionirali i poslovali. Od 179 tisuća dolara godišnjeg izvoza došli smo do milijarde dolara lani.

Svi kažu da je izvoz jedini spas. Samo neke općine Varaždinske županije izvoze više od nekih drugih županija zajedno. Zašto onda nema novaca?
Pa to je jednostavna situacija – državna monetarna politika je loša. Kad imate veliku inflaciju, a držite stabilan tečaj. Ako smo krenuli s 4,44 koliko je bila marka, znači, ako je euro uvijek bio dvostruko veći od marke, brojke same govore koliki bi rebao biti minimalni tečaj eura – 8,88 plus nadogradnja godišnje inflacije, a kaj smo mi napravili? Držali stabilnu kunu.

Svi se „zaklinju„ u izvoz…
Svi se zaklinju, ali nitko na tome ne radi.

Ali nemaju što izvoziti…
Nemaju, ali moraju početi proizvoditi. Nismo niti mi imali. Rekao sam, počeli smo sa 170 milijuna dolara, a danas smo preko milijardu. Čujte, ništa se ne ostvaruje preko noći. Svaki projekat koji sam napravio u četrdeset godina rada odrađivao sam u ciklusima od otprilke najmanje pet godina. Bili su strašno veliki projekti.

Tekstilci

Nekadašnje „petoljetke“…
Čujte, možemo se mi smijati, ali nisu petoljetke bile izmišljene iz hira. Evo, EU je izmislila sedmoljetke – razlika je u dvije godine. Moraš imati strategiju i niti jedan posao ne može se pošteno napraviti u manje od pet godina. Ovo, da netko očekuje: “Sad bumo okrenuli šalter i zasjalo bu svjetlo” Ma, nema toga… Nek’ mi netko pokaže.

Ako je u EU kriza, pa okrenimo se novom tržištu

Ovaj je bazen bio poznat po tradicionalno jakoj tekstilnoj industriji. Drvno-prerađivačkoj… Što se dogodilo?
Mi još uvijek imamo najjaču tekstilnu industriju u zemlji. Kad se govori o problemima, svi pritom misle na Varteks. Varteks je također dobrim dijelom posljedica monetarne politike. Kad vi stalno radite i izvozite, a dobivate za to manje novca nego što to vrijedi, to jednom mora puknuti. Problem su i fiskalna, i monetarna, i porezna politika. Prije ‘90. u socijalizmu su svi govorili kako tekstil nije budućnost. Europska unija danas ulaže u tekstil – u Europi tekstil po stopi rase četiri do šest posto godišnje. Ljudi su iznova shvatili da je tekstil dobar posao i vraćaju mu se. Samo smo mi odustali od njega i rekli da nema smisla. To je, prema nekim mišljenjima, sve trebalo pustiti da propadne. Suprotstavio sam se, rekavši da ne dolazi u obzir. Napravili smo neke kadrovske promjene u strukturi Varteksa, općina je garantirala banci da će Varteks vratiti novac. Vratio ga je i nastavio pozitivno poslovati.

Što se to onda sada događa s Varteksom? Prvo mu se obeća pomoć, potom se to ne izvrši. Konkretno, riječ je o kreditu kojim bi tvrtka konsolidirala poslovanje. No unatoč najavi, ništa od toga. Barem do danas. Pokušava li netko namjerno odvesti Varteks u propast?
Ne bih ulazio u to. Nije u mojoj domeni. Stvar je vizije. Meni su svi govorili: „Zbog čega ti zadužuješ općinu za Varteks kad će ionako propasti?“. Sve je bilo vraćeno.

Mislite li da se i ovoga puta Varteks može izvući?
Apsolutno mislim da može. Varteks ima ljude koji znaju raditi, ima proizvod, kupce…

Ali izgubio je jednog od najvažnijih partnera, Levi’s…
A zašto? Tko je o tome trebao misliti prije nego se dogodilo? Ako se nastavi ovako, izgubit će i druge velike brendove. Onda više nema povratka. Nitko ne razmišlja o tome da kad izgubite jednog tako jakog proizvođača i kad prestanete biti u tom bazenu, koji sjeverozapadna Hrvatska još uvijek ima, vi prestajete biti interesantni multinacionalnim kompanijama za svjetsku tekstilnu industriju. Više niste interesantni Bossu, Versaceu…
No Varteks je još uvijek brend i uvjeren sam da nije prekasno za njega. Možda ne s tolikim brojem ljudi koji danas rade, ali to još uvijek može biti jako, jako dobra firma.

Građevinari

Tekstilnu smo apsolvirali. Što je s građevinskom industrijom koja je također bila vrlo jaka na ovom području? Stalno se otvaraju nove afere i govori se o jakom građevinskom lobiju. Je li dobro otvoriti sve afere, ma koliko one koštale radnih mjesta i statusa poduzeća i riješiti se jednom zauvijek te hipoteke prošlosti? Svojevrstan clean start?
Varaždinska građevinska industrija u zadnje je vrijeme bila najjača. Jedina industrija s izvozom. Mi smo 2012. godine izvezli građevinskih proizvoda 13 posto više u odnosu na godinu ranije.

Pa što se dogodilo?
To morate pitati onoga tko to ruši. Ako je netko kriv, njega riješite. Ja ne znam tko je to. Samo gledam posljedice. Riješite krivce. Imate sudstvo, tužiteljstvo i sve što treba za rješavanje problema. Ne može cijeli Varaždin biti taoc jednog čovjeka ili grupacije.

U zadnje vrijeme svi govore da je Varaždin taoc Radimira Čačića.
Ti koji to govore ili su Čačića precijenili ili sebe podcijenili.

Ne odlazi naš novac u Zagreb, već u tuđe džepove

Što je, dakle, s tom građevinskom industrijom?
Bili smo i još smo uvijek najjači. Postoje dobre, velike firme za koje očigledno netko misli da ih treba srušiti.

Mislite li da s lošom gospodarskom politikom i lošim zakonima dolazi do centralizacije? Vi radite i zaradite, a novac završi u Zagrebu?
Ne odlazi on niti u Zagreb. On na žalost završava u tuđim džepovima. Kad bi centralizacija bila problem, barem bi se punio proračun.

Što pokazuju statistički podaci za lanjsku godinu?
Imamo podatke samo za prvih devet mjeseci. Ukupni prihod rasta je dva posto, ali je problem što su troškovi narasli na četiri posto. Pritom financijski troškovi rastu 34 posto. Pametnom dosta. Sada nas je opet izvuklo to što nam prihod s vanjskih tržišta raste 12 posto. Opet zahvaljujući tome što je euro pao, pa se umjesto 7,2 za euro dobije 7,5.

Poduzetnica Bernarda Cecelja misli kako bi euro trebao biti osam kuna. Što vi mislite?
To samo govori o njezinoj skromnosti. Netko s drukčijim mentalitetom od nas u sjeverozapadnoj Hrvatskoj bi vam najmanje rekao 8,8 plus sve godine inflacije do danas.

Euro – deset kuna

Koliko bi znači, prema takvoj matematici plaćali za euro?
Najmanje deset kuna, ako ne i više. Pa, onda da vidimo bi li uvoz bio toliki, da li bi se prodavali domaći ili strani poljoprivredni proizvodi.

Koliko loši zakoni donošeni u zadnje vrijeme donose štetu gospodarstvu? Primjerice, zakon se donese za vrijeme jedne vlasti, dođe druga i promijeni ga. Ili, što mnogi gospodarstvenici ističu kao totalno neprihvatljivo, retroaktivna primjena zakona.
Osnovna stvar je donošenje provedivih zakona. Ne smije biti dvosmislen. Ne može ga svaki inspektor ili tko god da dođe u dodir s njim, tumačiti drukčije. Jedan vas ukine, drugi veli da je sve u redu. Jednom ste zbog tog zakona u zatvoru, a drugi vas put po tom istom zakonu oslobode. I onda se pitamo zašto nema investicija. Pa zar to čudi kad si crna ovca, meta za sve da te napadaju? Mora se znati kako se radi i ako ne radiš po pravilima što će uslijediti. Šutnja administracije je najgora stvar, a to je kod nas normalan način komunikacije. Ili „pročitaj si u zakonu“, a svatko ga tumači drukčije.

Vizija

Milijarda dolara izvoza lani

Mnogi spominju da je za lošu situaciju dobrim dijelom kriva i loša komunikacija Grada i Županije. Ona je bila odlična na početku gradonačelničkog mandata Ivana Čehoka i Radimira Čačića kao župana. No govori se da je grad bio premali za dvije tako jake ličnosti te da je zapravo sukob njihovih ega doveo do loše atmosfere na svim poljima, pa tako i gospodarskom.
Ma, to nema veze. Niti jedan sukob, pa niti onaj u obitelji, nije dobar. Ali to s poslovanjem firmi nema nikakve veze. Oni se zapravo niti nisu svađali dok su bili na vlasti. Dapače, zajedno smo putovali osvajati nova tržišta. Nije to uzrok ničemu. Uzrok svemu je nedostatak vizije koju više nemamo. Do sada je vizija „kretala“ iz Komore, potom ju je politika prihvatila i krenulo se s projektom. Moja je bila: proizvodnja na prvom mjestu, pa zapošljavanje, pa opet proizvodnja i iznova zapošljavanje. Nekome je da proda zemljište, trećemu je da lansira neki trgovački lanac ili marku… Ne bih se htio miješati u to, ali vidim što daje rezultate, a što ne.

Kad smo kod vizija, imate li vi neku za 2013. godinu?
Zadnji put kad je pomoćnik ministra bio ovdje, govorili smo o novim ulaganjima. Pokazao sam značajne inovacije, izume – iz svakoga se može napraviti barem jedna tvornica. Ventil Hidromata koji je patentiran, prihvaćen i funkcionira. Led rasvjeta koju nitko ne radi u županiji, a konkurentni smo u svijetu čak i među kineskim proizvodima. Treće je biološko gnojivo koje radi „čuda“ na zemljištu…

Što se čeka?
Godinama sam kupovao opremu po svijetu, ali ako bih vidio da oni nemaju doma to instalirano, ne bih je kupio. Sad se od nas očekuje da nešto prodajemo vani, a doma koristimo stranu robu. Tako neće ići. Tko će normalan to kupiti? Treba izraditi proizvod, kad dođe kupac imati svu dokumentaciju o domaćoj proizvodnji. Stvar je jednostavna, samo mi je kompliciramo jer nama ne valja domaći proizvod. Ako valja, recimo, Norvežanima, onda se moramo pitati trebaju li u zatvoru biti ovi koji jesu ili netko drugi.

Jesu li veliki koncerni „pojeli“ srednje i male poduzetnike?
Nisu, kamoli sreće da su oni. Jer oni trebaju puno kooperanata gdje uključuju domaće tvrtke. Baš zbog njih je i preživjelo malo gospodarstvo. Nisu oni ništa „pojeli“. Ali kad ste vi mali, pa čak i srednji, a nemate dostup kapitalu i kad vam financijski troškovi firme u devet mjeseci rastu 34 posto, tko to može izdržati? Moramo imati više povjerenja, koje banke nemaju. Čovjek dobije bespovratna financijska sredstva od IPARD-a, a onda nije u mogućnosti zatvoriti financijsku konstrukciju. Ako tako nastavimo, nećemo imati niti jednu investiciju iz strukturnih fondova. Sedamdeset firmi je dobilo diplomu za naučeno o kandidiranju za europska sredstva. Već godinu dana čekaju da se objavi jesu li ih dobili ili ne.

Frustrira li vas sve to? Imate infrastrukturu, viziju, dobro poslujete, izvoz je na vrhuncu, a opet je sve kako jest…
Od frustriranosti nemate nikakve koristi. Govori se o krizama i nekom prvom, trećem, petom dnu. Pa ne postoji kriza koja ima dno ili ga nema. Dno je u nama. Ako je kriza u EU, a vi 85 posto proizvoda izvozite baš tamo, okrenite se Rusiji, prema zemljama Brika, tražite nova tržišta.
Dijaspora

Nužno je donošenje provedivih odluka

Jedan gospodarstvenik spomenuo je primjer propale firme Nexe, koja je proizvodila vrata i pitao se jesu li oni ikada ta vrata ponudili prodati, na primjer, u Venezueli.
Sad ste otvorili, netko bi rekao, bolnu temu. Naša dijaspora u Latinskoj Americi. Negdje na jesen je u Beču održan veliki sastanak europske dijaspore i Latinske Amerike. Razgovram tako s ljudima i pita mene austrijski predstavnik: „Čuj, radiš ti kaj s Venezuelom?“ Ja velim: „Ništa“. On kaže: „Čuj, ja zastupam Siemens i još jednu firmu za proizvodnju tramvaja, ali nitko se iz Končara nije javio na taj natječaj“. Končarov je tramvaj, inače, najbolji za njihove uvjete. Ostali ne. Ali, veli on: „Ne možeš ih prodati, ako Chavezu (sada pokojnom) ne dovedeš premijera ili predsjednika.“ Politika je ta koja otvara vrata. On nema tamo austrijsku dijasporu i veli: „Sve kaj crpim, crpim iz hrvatske dijaspore“. A što smo mi crpili iz dijaspore? Ništa. Kasnije sam razgovarao s Bolivijcem pa poučen time što sam netom čuo pitam ga jel’ zna kojeg Hrvata tamo. Veli da zna. Nije znao izgovoriti ime, ali mi je napisao Kušić. Znao je najznačajnije Hrvate u Boliviji koji drmaju bolivijskim gospodarstvom. A što smo mi tamo napravili? Ništa. Mi smo dijasporu prevarili s Glumina bankom i normalno je da više ne rade s nama. Najviše sam se namučio s našim ljudima. Komora je 330 stranih firmi dovela na područje županije, a najviše sam se namučio s domaćim čovjekom jer je imao najmanje povjerenja. Prirodno. Govorili su mi: „Čedo, ako ispuniš 50 posto onoga što si obećao, bit ću jako sretan“. Povjerenje je bitno. Tako se plete mreža. Mi obećavamo pitaj Boga što, pa onda „To može pa to ne“, „To može, to ne…“ i ništa ne napravimo. Pa gdje toga ima?

Financijski troškovi 34 posto brže rasli od ostalih

Pa kako onda vama uspijeva taj golemi izvoz?
Bio sam predsjednik Izvršnog vijeća devedesetih kad nismo dozvolili da propadne i jedna firma – na rubu su bili Varteks, Mundus, MIV – nismo dopustili niti jednu lošu privatizaciju. Sve firme smo sačuvali. Potičem i uvijek sam poticao proizvodnju i samo proizvodnju. Izvozili smo i onda kad nitko nije. Varaždinsko gospodarstvo je i prije Domovinskog rata bilo okrenuto izvozu. Investitore smo privukli proizvodnjom, ne prodajom. Sad najveći ceh plaćamo lošoj monetarnoj i financijskoj politici.

Izvoz je i dalje jednako velik, a Varaždin je od jednog od najperspektivnijih gradova za poslovanje, s najjeftinijom potrošačkom košaricom i najmanje nezaposlenih došao do grada s najskupljom košaricom, plaće su među prve tri najlošije u zemlji, nezaposlenost raste…

Neka ljudi sami ocijene. Troškovi strašno rastu. Lani su troškovi narasli 2,4 posto brže od ukupnog prihoda. Financijski su troškovi 34 posto brže rasli od svih ostalih troškova. Mi na svakih deset godina izgubimo jedan ukupan prihod. Pa tko to može izdržati? Nitko. Kompletna politika vodila se u suprotnome smjeru. Ako vi 20 godina radite protiv nečega, možete gurati kamen na brdo, ali ako je brdo sve strmije i strmije, a osobito kad vam netko pomiče letvicu da ne možete gore – gotovo.

u 2012. – 3 % veći prihod nego lani

Izjavili ste 2008. godine da je Županija spremna za krizu. No je li vas ipak iznenadila jačina ove recesije? Jeste li loš prognozer ili je sve izmaknulo kontroli?
No i dalje smo radili suprotno. 2008. godine smo imali pad, a najbolje smo gospodarili 2011. Te smo godine zabilježili i najveći izvoz. U 2012. smo također blizu milijarde. Čak ako računate u eurima, 3 posto smo bolji u 2012. nego ‘11.

Opet isto pitanje – zašto onda Županija nije bogata?
Ako vam netko za ono što vrijedi 10 da 7,5 kuna, kako onda možete biti bogati? Kad vam netko konstantno daje 30 posto manje novca za ono što vrijedi 30 posto više. A onaj tko uvozi bofl robu od bilo koga, sve to uvozi 30 posto jeftinije.

Izvor:
Foto: Siniša Sović