Mnogi Varaždinci koji su, 90-tih odrastali i živjeli uz Nogometni klub Varteks, reći će vam da je Varteks tada imao najboljeg golmana lige. Naravno, riječ je o Marjanu Mrmiću čijih se bravura na golu rado prisjećamo.

Svoju nogometnu karijeru započeo je u Mladosti iz Petrinje, potom je branio za Dinamo iz Vinkovaca, da bi 1993. godine stigao u Varteks.

Dvije, najbolje sezone proveo je turskom Bešiktašu, pa se vratio u Varteks 1998. godine, da bi karijeru završio u belgijskom Charleloiju.

Trener

Ubrzo je postao trener vratara Varteksa, a od 2006. godine član je stožera hrvatske nogometne reprezentacije.

Svjetsko prvenstvo u Kataru Mrmiću je bilo čak osmo veliko natjecanje s hrvatskom nogometnom reprezentacijom. Naime, kao aktivni igrač, odnosno vratar s Vatrenima je nastupio na Europskom prvenstvu u Engleskoj 1996. godine i Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine kada je osvojio broncu.

Kao član stožera, odnosno trener vratara bio je na europskim prvenstvima 2008. godine u Austriji i Švicarskoj te četiri godine kasnije u Ukrajini i Poljskoj kada je izbornik bio Slaven Bilić, kao i u stožeru Ante Čačića na Europskom prvenstvu 2016. godine.

No najveće uspjehe postigao je sa Zlatkom Dalićem s kojim je u Varteksu u igračkim danima dijelio svlačionicu.

Legendarno srebro iz Rusije 2018. godine i bronca iz Katara, već su opjevani u mnogim tekstovima.

– Baš je bilo lijepo na dočeku u Zagrebu i Varaždinu. Vidjeti sve te ljude, bez obzira što je bilo baš hladno, je neopisivo. Stigli su ljudi s malom djecom, stariji ljudi. Stvarno je prekrasan osjećaj kad vidiš koliko nogometna reprezentacija znači ljudima– rekao je Mrmić.

No, koja mu je od tri osvojene medalje na svjetskim prvenstvima najdraža?

– Uf, već su me to mnogi pitali. No, svaka mi je jednako draga. Od 1994. godine sam dio hrvatske nogometne reprezentacija i Francuska 1998. godine bila je kruna igračkih karijera mojih vršnjaka. Medalja iz Rusije posebno je pak vrijedna jer jedna generacija igrača, koja je godinama bila u sjeni Vatrenih 1998., napokon je izašla iz te sjene. Znali su da su kvalitetni, ali u nekim trenucima možda nije sreća bila njihova saveznica. Što se tiče bronce iz Katara, također vrlo specifična medalja jer je osvojena s jednom novom mladom momčadi uz nekoliko iskusnijih pojedinaca. Time smo napravili mnogo za promociju male Hrvatske u cijelom svijetu – ističe Marjan Mrmić koji je istaknuo da su se oni u stožeru i igrači potajno nadali medalji.

Najbolji

– Na ovom Svjetskom prvenstvu u Kataru igrali su najbolji, najspremniji i u najboljoj formi. Skautska služba vrlo je pomno pratila svakog hrvatskog igrača i po tome su odabirani igrači. Mi smo se nekako potajno nadali da možemo do medalje. Imali smo stvarno odličnu klapu, bez ijednog pojedinačnog ekscesa, jer nikad se nije dogodilo da netko zakasni na doručak, ručak, večeru ili trening– objašnjava Mrmić.

On i ljudi iz stožera očekivali su da će iz grupe glavni favoriti za prolazak skupine biti oni i Belgija, no dogodilo se nešto sasvim suprotno.

– Na kraju je Belgija otišla kući, a dalje smo prošli mi i Maroko koji je jako sve iznenadio. Utakmica protiv Japana bila je vrlo teška i na kraju su odlučili penali gdje nas je Livaković odveo dalje. Livaković nas je također gurao i protiv Brazila koji je bio glavni favorit za osvajanje zlata. U polufinalu nas je pobijedila Argentina iako je tijek utakmice promijenio taj penal koji, po meni, nije uopće bio. Do tog penala smo kontrolirali utakmicu. Na kraju smo završili turnir s ekipom protiv koje smo i započeli. Pokazali smo psihičku stabilnost i osvojili broncu – apostrofirao je Mrmić.

Izrazito je ponosan na izvedbe vratara Dominika Livakovića.

– Ma nije samo Livaković bio podcjenjivan u javnosti. Doživljavali su to i neki igrači iz HNL-a. Imao je on perioda kada je lošije branio i kad je primao golove koje nije trebao primiti, ali svatko danas griješi pa tako i on. No, njegova forma u Ligi prvaka ove sezone davala nam je sigurnost. Naravno, da ste ponosni, kad ste trener vratara, a vratar je bio ta prevaga. Kao što sam bio ponosan što je sve činio Subašić prije četiri godine u Rusiji. Naravno, nemojmo zaboraviti i ostale naše vratare Ivicu Ivušića i Ivu Grbića, kao i Lovru Kalinića koji je ozlijeđen – dodao je Mrmić koji kao ni Dalić nisu imali mnogo pripreme za svjetsku smotru.

– Obično prije velikih prvenstava imate bazične pripreme koje traju oko 20 dana. Ovaj put imali smo 10 dana za pripremu. Kod vratara smo dosta radili situacijski i to se pokazalo vrlo dobrim– otkrio je Mrmić.

Naravno, veliki posao za vratare odradila je skautska služba. Oni su bili vrlo informirani: kako, kamo puca koji igrač, naročito kod penala.

Ponos

Livaković je u osmini finala protiv Japana skinuo tri penala, a u četvrtfinalu protiv Brazila jedan.

– Imali smo vrlo dobre informacije. Kod branjenja penala postoji više stvari na koje treba vratar obratiti pozornost, ali ono što sam savjetovao Livakovića je da ostane na crti kako mu VAR ne bi poništio eventualnu obranu. Vidio sam da je protiv Brazila i Japana bio vrlo staložen i miran, pa uopće nisam dvojio da će biti sjajan – dodao je Mrmić koji je jedno vrijeme bio trener vratara Varteksa, a od 2016. do 2019. godine trener vratara u Bešiktašu, klubu u kojem je dvije sezone proveo kao igrač.

– Bilo mi je prekrasno u Bešiktašu kao igraču. Bio sam proglašen igračem lige, a čak su i medaljon napravili s mojim likom. Kao treneru također mi je bilo vrhunski. U tri sezone koliko sam bio u stožeru Senola Gunesa, osvojili smo prvenstvo i kup, ušli u Ligi u prvaka i prošli skupinu i izgubili u osmini finala od Bayerna. Kasnije smo u Europa ligi stigli do polufinala gdje nas je izbacio Lyon – govori Mrmić kojem je bilo ponuđeno da bude trener vratara turske nogometne reprezentacije kad je preuzeo Gunes.

Privatni život

– Sve lijepo, no zahvalio sam im i rekao: “Znate koja je moja reprezentacija” – dodao je 57-godišnjak koji je veliki kolekcionar značaka.

Godinama je u sretnom braku sa suprugom Ivančicom s kojom ima troje djece, Maju (35), Antu (30) i Tina (20). Po Maji ima 10-godišnjeg unuka Jakova, a po Anti sedmomjesečnog Rafaela.

– Moram zahvaliti ženi koja je sve to držala na okupu. Obitelj pati zbog nogometnih obaveza. Ona je držala tri kuta kuće, a ja jedan – zaključio je uz osmijeh Mrmić.