Osvrt
Nekoliko je već mjeseci proteklo od predstavljanja „Garestinskog gartlica riječi“, završnog dijela „varaždinske trilogije“ prof. dr. Jože Skoka u izdanju Tonimira iz Varaždinskih Toplica. No, ponekad je za stručniji osvrt, „puniji“ od prvotne informacije, potreban i vremenski odmak, naročito ako se radi o tri knjige enciklopedijskih razmjera s ukupno 1552 stranice.
Takav je, naime, domet i opseg Skokovog pothvata: poput nekog Borgesovog junaka, jedan od naših najvećih književnih autoriteta naumio je sažeti i predočiti sve ono što vrijedi u usmenoj i pisanoj tradiciji rodnoga kraja i, u devetom desetljeću svog života – u tome i uspio!
Pola tisućljeća!
Taj je pothvat počeo 2007. s „Garestinskim panopticumom“, koji je 2013. dobio i svoje drugo izdanje. Zbir je to Skokovih varaždinskih studija, eseja, feljtona i autobiografskih zapisa: čak 54 autorova teksta i još 29 tekstova drugih stručnjaka o Skokovom znanstvenom radu! Teme su brojne: Pergošić, Milković, Šicel, Bartolić, Bosiljka Paska, Lipljin, naravno i Krležine „Balade“, ali i bdijenje s Cesarićem, „landranje“ s Peićem, pa i šire od književnosti: neki su tekstovi posvećeni petrijanečkim prijateljima – Anđelku Zorkoviću i Stjepanu Mikacu.
Magnum opus
Kao da ovakva knjiga ne bi bio dostatan „magnum opus“, Skok je nadopunjuje još dvjema, komplementarnima, podjednako opsežnima i značajnima. U varaždinskoj književnoj hrestomatiji „Garestinski hortus verbi“ iz 2012. Skok je ostvario cjelokupni pregled književnosti pisane u Varaždinu i/ili koje su pisali pisci vezani uz varaždinski kraj, dakle uz njegov kontekst i uz njegove konotacije, „u polumilenijskom kronološkom luku“ (D. Žilić).
Treća knjiga sadrži narodne pjesme, priče, basne, vjerovanja, predaje…
A taj antologijski luk stručno popraćenih najvažnijih varaždinskih tekstova započinje s prvim (i) klasičnim kajkavskim piscima kao što su Pergošić, Vramec, Belostenec, Habdelić, Katarina Patačić ili Brezovački. Slijede ilirci poput Blažeka, Rakovca, Nemčića, Kukuljevića, pa književni znanstvenici Jagić, Vodnik, Milčetić… sve do Bišćana i Zvonara.
Posebno je pak zanimljiv izbor iz 20. stoljeća, na čelu s Gjalskim, naravno i s Milkovićem i Krklecom, ali i s nepravedno zapostavljenim autorima poput, recimo, Ive Ladike, ali i s onim novijima, svima nam poznatima, primjerice Korotajem i Fišerom. Petstogodišnji luk zaključuje Skok odabirom iz opusa najmlađih (iako sada već sredovječnih) afirmiranih autora: Borisa Perića, Tomislava Ribića, Biserke Težački Kekić…
Usmena baština
Koncem prošle godine Skok završava svoju varaždinsku trilogiju još jednim mamutskim izdanjem: knjiga je to „Garestinski gartlic rieči“ – antologijski izbor i književnopovijesni pregled varaždinske usmenoknjiževne baštine.
Taj pregled obaseže i više od 500 godina, jer sadrži i najstarije narodne pjesme i priče, od kojih neke zacijelo imaju i pretkršćanske korijene! Jer, osim pjesama, Skok okuplja i bajke, legende, vjerovanja, predaje, basne, anegdote, pripovijetke te animalističke i fantastične priče, a na kraju još i primjere usmeno dramsko-scenske baštine, primjerice „Bedljuinsko ženjeitvo“ (J. Genc – B. Pahić).
Iz nepravednog zaborava “izvučeni” su i neki sjajni autori poput Ive Ladike
Mnoge je primjere Skok prikupio sam, dok je druge odabrao iz zapisa Kukuljevića, Valjavca, Plohl-Herdvigova, Kuhača i Žganca. Posebna poglavlja na koncu posvećuje upravo njima, ali i drugim zapisivačima, kao što su Olga Šojat i Ivan Zvonar, autor nedavnog, izvrsnog „Pregleda povijesti kajkavske usmene književnosti“.
Ukratko: Skokova varaždinska trilogija varaždinska je „književna Biblija“, a od autora očekujemo – a što drugo? – nove nastavke!
Vrijeme je za mlađe!
Izvor:
Foto: