Povežite se s nama

Intervju dana

Tvrtka Crtorad nudi Gradu koncesiju za parkiranje

Objavljeno:

- dana

Tomo Ježovita, direktor Crtorada

Nakon 20 godina vođenja poduzeća i 10 odrađenih koncesija, održavanja signalizacija u mnogim hrvatskim gradovima danas je čovjek koji će se idućeg tjedna naći u sudskom sporu s Gradom Varaždinom.

 Nakon početnog entuzijazma i dobivanja koncesije za parkiranje u Varaždinu prije 17 godina, u prosincu se dogodio preokret. Samo 15 dana nakon otvorenja javne podzemne garaže vrijedne 64 milijuna kuna, gradski su čelnici jednostrano „kreirali“ nove točke starog ugovora. Tako Tomo Ježovita ne iznalazi drugo rješenje nego posjesti Grad na optuženičku klupu. 

Osjećate li se prevarenim?

Da! Mislim da smo dobri koncesionari. Prvi smo uveli parkirne automate, plaćanje mobitelom i bili smo uzor ostalim gradovima u RH u obavljanju te djelatnosti.

Uvjeti su promijenjeni bez pitanja Ministarstva financija

Svoje obveze, kao koncesionari, na vrijeme smo izvršavali. Varaždin je jedini grad koji je iz koncesije dobio takav impozantan objekt kao što je podzemna garaža. Gotovo je nevjerojatno da petnaestak dana nakon otvorenja takve garaže određeni dio ljudi dolazi do ideje postavljanja novih koncesijskih uvjeta poslovanja firmi koju očekuje otplaćivanje velikog kredita za izgradnju garaže.

Ignorirano ministarstvo

Jeste li se do sada susretali sa sličnim problemom?

Odradili smo dvije koncesije u Čakovcu, radimo u Ludbregu, Koprivnici, na Krku, ali nikada nismo doživjeli da tijekom trajanja koncesijskog ugovora netko mijenja njegove uvjete. No niti Grad niti mi ne bismo smjeli mijenjati ništa iz ugovora bez pitanja Ministarstva financija koje prati takvu koncesiju. No ne samo da nitko nije pitao njih, nego nije niti mene. Pokušavali smo zaustaviti jednu takvu suludu odluku izmjene Odluke o parkiranju, no nitko nas nije percipirao. Zato smo i Gradu predložili da preuzme koncesiju i garažu uz samo jedan uvjet – da preuzme otplatu kredita.

Poklon

Kako građani ne bi ujutro gubili vrijeme i živce otkopavajući automobile zametene snijegom, u Crtoradu su odlučili ne naplaćivati noćno parkiranje u garaži do 1. ožujka. Poslije tog datuma cijene se vraćaju na staro. Tijekom dana od 8 do 21 sati, jedan sat parkiranja je pet kuna, a noćna karta iznosi 1 kunu po satu. Tko o parking-karti ne želi razmišljati cijeli mjesec, taj će za 24 sata parkiranja izdvojiti 600 kuna ili 100 kuna za noćnu. Godišnja dnevna karta stoji šest tisuća kuna, a noća tisuću kuna.

Što je za vas u tim odlukama, toliko, kako velite, suludo? Pa nije valjda baš sve?

Apsolutno sve. Ništa nema veze s politikom parkiranja čiji je primarni cilj omogućiti što većem broju građana da dođe do parkirnog mjesta. Struka je trebala voditi brigu o “pravim” mjestima za naplatu parkiranja, cijeni, radnom vremenu, fondu parkirnih mjesta… I to sve ovisno o potrebama građana u nekom kvartu.
Mi imamo ugovorenu koncesiju na 865 parkirnih mjesta. Prema ugovorenom broju parkirnih mjesta, radnom vremenu i cijeni te ostalim poznatim uvjetima, izradili smo studiju opravdanosti investicije u koju su uračunati prihodi od 865 parkirnih mjesta plus od garaže i na temelju nje dobili kredite za izgradnju garaže. I sad vam netko dolazi na ideju da će biti 90 mjesta manje za naplatu. Zamislite da ste dobili lokal u vlasništvu grada u najam. Nakon pet godina pojavi se netko iz Grada i veli: “E, od danas više ne možeš posluživati na sto stolova nego deset manje”, ili koliko mu već padne na pamet manje.

Koliko ste izgubili takvom, kako kažete, “samovoljom”?

Jako puno. Desetke milijuna kuna. Kakav je to ugovor uopće ako se nakon pet godina samovoljom jedne strane može mijenjati?! Opet se možemo vratiti primjeru lokala i novom radnom vremenu. Zamislite da vam vlasnik nakon pet godina dođe i nonšalantno veli: „Čuj, tvoje radno vrijeme više ne može biti od osam nego deset ujutro“. Ta suluda ideja je nekome pala na pamet što se tiče broja parkirnih mjesta i radnog vremena i to onome tko misli da ima moć i pokušava ju provoditi.

Sumnjam da će se građani buniti što im je povećan broj mjesta na kojima ne trebaju plaćati parking?

Krivo. Konkretno pogledajte parking na Trgu bana Jelačića sa 73 parkirna mjesta. Gradski su oci došli na ideju da prva dva sata budu gratis. Uopće nisu razmišljali o temeljnom cilju naplate parkiranja. To je da se građanima omogući što veća fluktuacija, da ih što više iskoristi parking za svoje potrebe. Ovako se šteti svim poslovnim subjektima u toj zoni. U praksi će vam to biti tako da će korisnici koji prvi dođu koristiti gratis prva dva sata bez očekivanih izmjena vozila.

Jedinu korist od dva besplatna sata subotom ujutro imat će prva 72 vozača

A za to isto vrijeme, mnogo njih, kada ne nađu parking duže vrijeme, odustat će i otići obaviti, primjerice, šoping negdje drugdje. Napravili su štetu svima, a ne pomogli nekome. Jedinu će korist imati prva 73 koji se parkiraju. Pogledajte tržnicu i okolne lokale. Njima je u ta dva sata moglo doći 150 ljudi više, ali nemaju gdje parkirati zbog vozila koja statiraju. Što vam vrijedi nešto badava ako vam je nedostupno?! Pokušavao sam im to objasniti na primjeru slastičarnice. Zamislite da imate slastičarnicu s jednim stolom i piše da su kolači gratis. Vi možete hodati oko nje deset godina i nećete pojesti kolač iz razloga jer ne možete doći na red. Gladni ste, želite taj kolač i platili biste ga, ali ne možete unutra jer je stol zauzet. U županiji su 43 tisuće vozila – ova odluka vam je jednaka kao da dođete među 43 tisuće klinaca i bacite 73 bombona. Znači odluka o gratis parkiranju na Trgu bana Jelačića od 10 sati ujutro šteti prvenstveno građanima i okolnim lokalima i trgovinama.

Kako onda to tumačite?

To može napraviti samo onaj tko nekome namjerno želi naštetiti ili tko uopće ne razumije poslovnu logiku. Kad smo već kod Trga bana Jelačića, oni su se toliko žurili u izmjeni te odluke da su jadni uveli naplatu i subotom popodne na tom parkingu. Znači, imamo suludu ideju da se ne naplaćuju dva sata i to upravo ona dva koja su najpotrebnija ljudima da dođu do tržnice, a uveli su naplatu subotom popodne. Kome? Prva 73 sretnika koja se dočepaju gratis parkirališta na Trgu bana Jelačića moći će uz minimalnu nadoplatu koristiti cijelo subotnje prijepodne i biti parkirani u najfrekventnijoj zoni – kraj tržnice. Kumice na placu će se načekati novih kupaca jer oni zbog nedostatka slobodnih parkirnih mjesta odlaze dalje. 

Premda nepopularno, no nije li možda na nekim „oslobođenim“ zonama čak trebalo skratiti vrijeme dozvoljenog parkiranja? Primjerice u Zagrebačkoj ulici gdje je ono sada dozvoljeno na jednoj strani ceste?

Naravno. Tu je ljekarna i puno ostalih poslovnih sadržaja te blizina velikog križanja, što znači jako frekventno mjesto. Vozači koji možda samo na brzinu žele skočiti po lijek morat će parkirati na biciklističku stazu i vrlo je velika vjerojatnost potencijalne nesreće. Zapravo, nesreće i jesu česte, a pauk se ne bi trebao niti micati odande. Opći nered. Do sada se na 10 mjesta odvijala velika protočnost vozila, a po novoj odluci dobivamo 10 mjesta s vozilima koja se cijeli dan ne miču. Kakva i za koga korist od njih?!

Znam točno o čemu govorite jer i sama sam jedan od tih biciklista koji uvijek ondje moraju direktno na cestu jer netko stoji sa sva četiri upaljena žmigavca.

To je toliko opasno da je to čudo. Isto je u ulici Braće Radića sa stalnim parkiranjem na biciklističkim stazama. Vozači koji dolaze iz smjera Vinice ili Ivanca već će ujutro popuniti ta mjesta i ta vozila tu statiraju. Tko ima korist od toga? Nije cilj naplate samo pobrati  novac nego prvenstveno omogućiti što većem broju građana da imaju gdje parkirati kako bi obavili svoje poslove.

Crtorad je uložio 64 milijuna kuna isključivo o vlastitom riziku što je jedinstven primjer. Sad bi netko grubo rekao: “Sami ste si krivi”.

Upravo tako, sav rizik je na nama, a Grad nije trebao uložiti niti jednu kunu, već čekati primopredaju najljepše garaže u državi. Nadam se da nećemo izvući zaključak da smo ulagali u krivom gradu.

No nekako se čini da vam je najveća „boljka“ uvođenje 15 minuta vremena za kupovinu parkirne karte?

To nije pametna odluka i smiješno je da je Varaždin jedini grad u Hrvatskoj gdje vozačima „treba“ toliko dugo vremena za kupovinu parkirne karte. Istovremeno je grad s najmanjom udaljenošću između dva automata za plaćanje. Gdje god da stanemo, on je pred nama. Imamo mogućnost plaćanja mobitelom, kupovine karte na kiosku… Ja logike ne vidim, a vi? No našao se neki političar koji misli da je za kupovinu karte potrebno 15 minuta. Nikome u državi, osim Varaždincima.

No dobro. Vi ste imali pet minuta, Grad je sada uveo 15. Pa mogli ste se naći na sredini – deset minuta?

Mi smo to na svojevrstan način i uveli. Građanima smo dali pet minuta vremena za kupovinu karte, ali smo zato programirali automate i s operaterima dogovorili da svatko tko kupi kartu umjesto 60 dobiva 65 minuta parkiranja. Znači već smo poklanjali pet minuta. E sad netko dolazi na ideju petnaest dana nakon otvorenja garaže da uz kupljenju kartu, četvrtinu moramo pokloniti. Zamislite si da gradski oci vele Varkomu: „E, sada trebate u cijenu kubika vode još 250 litara dati gratis“.

Svi na gubitku

To djeluje kao svojevrsna ucjena?

Ne. Djeluje krajnje neozbiljno i neposlovno. Zamislite da u Istri imaju takve političare. Nekoliko njihovih kamenoloma imaju Talijani u koncesiji. Talijani su došli sa svojim strojevima i sad da im netko veli: “Više ne smiješ vaditi kamen prva dva sata, sve što izvadiš, četvrtinu moraš dati gratis…” Nema šanse, zbogom koncesionari!            

Ali ne može li se to promatrati i iz drugoga kuta – kao pomoć građanima pri jeftinijem parkiranju?

Ma ne, ne. Možda to lijepo zvuči, ali odluka donosi više negativnosti. Budući da imamo 12-satno radno vrijeme, to znači da tijekom dana možemo očekivati 12 izmjena vozila po jednom parkirnom mjestu.

Od ugovorenih 12 ostalo nam je osam sati naplate

Ako se omogući 15 minuta gratis parkiranja, imat ćemo manji broj mogućih izmjena po jednom parkirnom mjestu što znači da veći broj korisnika neće ni moći koristiti parkiralište, što nije dobro za vozače ni poslovne subjekte koji očekuju korisnike. Naravno, uz četvrtinu gratis parkiranja umanjen je i mogući prihod od naplate parkiranja. Vidi se da se nisu konzultirali stručnjake za promet u mirovanju.

Jeste li ikada pomislili da ste se možda malo „zaletjeli“ s Varaždinom?

Ne, ne. Razočaran jesam, ali ne mislim da sam se zaletio. Jer 1996. godine kad smo uvodili naplatu parkiranja u Varaždinu isti su tjedan parkirni automati došli u Zagreb i Varaždin. Tad su mi neki političari govorili da nisam normalan i kako mislim prisiliti vozače da idu do automata kupiti kartu. Tvrdio sam da je većina naših građana kulturna i da će već prvi dan  većina ići na automate. Znači, ja sam vjerovao u naše ljude, ali političari nisu. Nikada nismo imali problema s neplaćanjem političara bez obzira tko je bio na vlasti. Sada je prisutna epidemija političara neplatiša, a oni su trebali biti uzor građanima u odnosu na komunalnu djelatnost naplate parkiranja.

Mislite li da je možda riječ o direktnoj osveti zbog kazni koje ste uručili, primjerice, gospođi Habuš, pročelniku Vlašiću i većini gradskih vijećnika?

Ako je tako, to oni znaju i to je na njihovoj savjesti. Mi nikada nismo radili razliku kod ovrha između „običnih“ građana i političara – vijećnika, već smo prema svima ravnopravno postupali, a sve prema odlukama Grada. Žalosno je ako su si donosioci odluka umislili da se one na njih ne primjenjuju pa smo zbog ignoriranja plaćanja komunalne djelatnosti parkiranja morali većinu gradskih vijećnika tužiti.
No nema li neke druge mogućnosti osim ovrhe? Jer vi ovrhom naplatite 100 kuna, a građanina ona u konačnici košta 900 kuna?
Mi dobivamo samo naših sto kuna, to je istina. Ali dužni smo to raditi zbog 95 posto Varaždinaca koji nam već 17 godina uredno plaćaju parkiranje. Oni ispadaju budale, a pametni bi trebali biti neplatiše?! Mi ne možemo utjecati na troškove javnih bilježnika i odvjetnika jer oni imaju legalne tarife određene javnobilježničkom i odvjetničkom komorom.

Kako gledate na novu odluku s pravne strane?

S pravnog temelja, nova Odluka je nepoznanica. Već 3 godine u Hrvatskoj svi gradovi imaju isti sustav naplate parkiranja s uvedenom „dnevnom kartom“ koja omogućava parkiranje do istog vremena u sljedećem danu. Dnevna karta je legitimna i zakonita te je prihvaćena kod sudova i do sada nije bila osporavana. Nije bilo potrebno mijenjati i uvoditi neki novi pojam višesatne karte jer je već imamo.

Tko to može davati moje kad i kome poželi?

Prema novoj odluci Grada, vozače ćemo moći tužiti i za dugovanja od pet kuna uz koje će narasti isti troškovi ovrhe kao i prije. S novom odlukom imamo pravno nesigurnu podlogu, omalovažavamo redovite platiše, podilazimo neplatišama, a usput radimo ogroman financijski gubitak firmi koja je za Grad Varaždin i Varaždince izgradila najljepšu garažu u državi. Kakva šteta se radi prikazat ćemo na primjeru jednog parkirnog mjesta. Pretpostavimo da na jedno parkirno mjesto dnevno parkiraju 4 vozila i ista plate po 5 kuna, što je prihod 20 kuna na dan – tj. 6.000 kuna na godinu ili 150.000 kuna u preostalih 25 godina koncesije. Lako je izračunati koliki je mogući gubitak samo smanjenjem broja parkirnih mjesta za 90 komada.
Uz to Grad donosi nevjerojatnu odluku da smo dužni za sve manifestacije dati 73 parkirna mjesta gratis. Prošle godine doživjeli smo to da smo u medijima pročitali javni natječaj gdje Turistička zajednica raspisuje isti za davanje u zakup parkirališta Bana Jelačića za ugostiteljske potrebe iako su ta parkirališta u našoj koncesiji. Vratimo se primjeru lokala i zamislite si da ste u najmu, plaćate najam i onda pročitate u novinama da najmodavac za vaš lokal raspisuje natječaj za iznajmljivanje nekom trećem za dane kad to njemu odgovara. Zar je to korektni odnos prema drugoj ugovornoj strani?

Možda je u ugovoru postojala neka „umotana“ klauzula?

Ne. Ugovor je vrlo jasan i sve ovisi o tome kako ga želiš iščitati. Svi ugovori su dobro napisani kad se ugovorne strane ponašaju razumno, pravedno i s poštovanjem prema drugoj strani. Kad jedna strana želi prevariti drugu, onda se počinju tražiti „umotane“ klauzule. Mi ih nikada nismo tražili.

Grad je donio i Odluku za besplatno parkiranje za službena vozila Grada? 

Da. I tu su pokazali kako se ne smije odnositi prema investitoru. Pravilan odnos bi bio da se pitalo koncesionara kako i pod kojim uvjetima Grad može parkirati svoja vozila. Umjesto toga oni donose odluku da to tako mora biti. Nije bilo potrebe za donošenjem te odluke jer Grad ima veliko parkiralište u Preradovićevoj ulici namijenjeno za službena vozila Grada, ali isto koriste za svoja privatna vozila, a službena bi trebala završiti na javnim parkiralištima bez naknade.

Neodgovorne odluke

Kad je počelo takvo, kako ga nazivate, “nebulozno ponašanje“?

Nakon otvorenja garaže 6. prosinca počeli su spominjati uvođenje nekih poboljšanja, ali ovo nisu nikakva poboljšanja već šteta svima. Mene su pozvali na sastanak u Komunal gdje sam doznao sadržaj prijedloga nove odluke i uz svoje zaprepaštenje molio sam pročelnika Vlašića da me „pikne“ nekom iglom i probudi iz sna jer samo u snu se mogla izroditi takva neodgovorna i nepotrebna ideja za uvođenjem nove odluke. Uz sva naša nastojanja nismo uspjeli zaustaviti donošenje takve odluke koju su stručni ljudi ocijenili kao odluku izvan svake pameti.

Odluka stimulira neplatiše

Gradonačelnik je rekao da je Varaždin bio i ostao otvoren za sve investitore koji su voljni igrati u skladu s pravilima i kojima nije isključiv cilj profit nauštrb stanovnika Varaždina. Kako to komentirate?
To može izjaviti samo onaj tko ne zna što je poduzetništvo i što su ulaganja. Mi smo cijelo vrijeme igrali i poštovali pravila koje je Grad sam donio, a koje oni sada više ne poštuju. Nijedan gradonačelnik pa i naš nikada neće naći investitora koji će ući s investicijom u Grad, a da ne razmišlja i o dobiti; toga nema. No njegovu poruku sigurno će prepoznati budući investitori i u velikom luku će zaobići grad Varaždin.
Izjavili ste kako je Grad poslao jasnu poruku da potpisana prava i obveze zapravo nisu nikakva garancija?
Mi smo potpisali dva ugovora – Ugovor o koncesiji i Ugovor o pravu građenja. Ispoštovali smo sve iz oba ugovora, zadužili se, izgradili vlastitim sredstvima garažu, a onda vam politika zbog sitnih političkih bodova mijenja natječajem poznate uvjete i dovodi vam firmu u nemogućnost financijskog poslovanja i otplate kredita. To može završiti sa zatvaranjem ugledne firme koja ima i druge djelatnosti, a one stradaju zbog koncesije, dok ugovorne strane uvodi u nepotrebni sudski spor. Nama je poruka jasna, više nema ulaganja. Nažalost, njihova poruka otišla je u svijet.
Mislite, dakle, da se politika umiješala u posao s kojim nema veze?
Pa da – oni su “najstručniji”. Zato niti jedna stvar u novoj odluci nije odrađena u korist poboljšanja usluge, već samo nanošenja štete koncesionaru. Stimulira neplatiše.

Izvor:
Foto: Siniša Sović

Intervju dana

Sapunice – posljedica ideje da damo publici što navodno želi

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Hrvatska kazališna i filmska glumica o tome zašto se ne može shvatiti ozbiljno

Jedna ima ženstvenu crnu haljinu pripijenoga kroja, druga traperice i borosane. Jednoj je kosa spletena u viosku punđu, druga je ili s viklerima ili neukrotive crvene kose. Jedna hoda opušteno, gotovo “aljkavo”, dok druga kroči dostojanstveno, visoko uzdignute glave. I jedna i druga su – Nina Violić.

Nina Violić je svojim imidžem godinama slučajnim prolaznicima na cesti pružala upravo onakvu sliku kako zamišljaju „neozbiljne glumice“ dok su kazališnoj publici borosane na nogama izgledale kao zlatne cipelice. Jer tko je vidio Ninu Violić kako glumi i Borovo mu je bio Manolo Blahnik.
Premda smo mislili da nas ničim ne može iznenaditi, dvije stvari su nam upale u oči. Jedna je visina jer, iako smo je gledali i u kazalištu i na filmu, nikada nam nije izgledala tako visoko kao kad je stala pokraj nas u čizmama ravnih potplata i dostojanstvenošću kojom zrači. Promukloga glasa nije nimalo dvojila hoće li odvojiti vrijeme za intervju iako joj se žurilo za montažerski stol u Zaprešić gdje montira vlastiti kratki film.

Kad smo u redakciji dogovarali o čemu ćemo razgovarati s vama odlučili smo se za „Mali ženski razgovor“ u rubrici Ženski svijet. Kad sam to, pet minuta prije našeg susreta, spomenula kolegici koja me vozila, gotovo je okrenula automobil kako bi me odvezla što dalje od vas. Rekla je, citiram, “Jesi li ti normalna? S budućom Mani Gotovac hrvatskog kazališta ti misliš voditi male ženske razgovore? S najperspektivnijom hrvatskom glumicom i kazalištarkom?“.

Jako mi je drago da se izborila druga opcija i da više ne moram voditi male ženske razgovore. Po tom sam pitanju vjerojatno već rekla sve i nisam, vjerujte, promijenila stavove za razliku od drugih područja.

Godi li vam usporedba s Mani Gotovac?

Mani se bavila i bavi se kazališnom politikom cijeli život. Ja se bavim kazalištem.

Kad ste spomenuli politiku, eto, niti vaše kolegice nisu ostale imune. Primjerice, Barbara Rocco kandidirala se za dožupanicu. Imate li vi političkih ambicija?

Ne znam što bih odgovorila. Nikada me ništa osim glume niti nije zanimalo. Ipak, u zadnje vrijeme sam dosta počela raditi na filmu i trenutno pripremam scenarij. Radila sam jedan svoj kratki gerilski film koji upravo montiram s Damirom Čučišem.

Ranije se nisam usudila uhvatiti u koštac sa svojim tektovima. Sada pišem scenarij

Zapravo je to neka moja nova faza da sa svojom producenticom, Zdenkom Gold, pokušavam raditi neke svoje projekte. To me jako veseli.

Dakle, ipak svojevrstan odmak od glume. Korak naprijed?

Mislim da to nije ništa drugo od glume – pisati, režirati, glumiti – vrlo je srodno. Nikad ne bih to odvajala, samo što se nikada nisam „bacila“ u koštac s nekim svojim tekstovima niti sam se to ranije usudila.

(Ne)ozbiljna Nina

Znači li to predah od kazališta?

Nikako. Nastavljam s radom u svom matičnom kazalištu, Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje mi je prekrasno. Od ljudi s kojima radim, redatelja, puno putujemo s obzirom na europsku karijeru kazališta… nikada se toga ne bih odrekla. To je to.

Ipak je sve, očigledno, krenulo u nekom puno ozbiljnijem smjeru. Spomenimo i izgled – to nije Nina Violić na koju smo navikli. Jedva smo vas prepoznali. Valjda smo očekivali barem viklere na glavi ili borosane. Je li to bila samo faza koja je prošla ili imidže kojim ste željeli privući pozornost?

Mislim da je to najgore kod ljudi koji se bave javnim poslom, a i kod onih koji se ne bave. To da damo neku sliku o sebi koju netko negdje zavoli ili se „zakači“ za nju i onda inzistiramo na tome. Na kraju sami povjerujemo da mi to i jesmoo.

Dakle, borosane i vikleri su bila „faza“, a sad je faza „ozbiljne Nine“?

Nisam uopće ozbiljna. Štoviše – neozbiljnija sam no ikad.

”Na terapiji”

Vaša generacija glumica – vi, Zrinka, Barbara Nola, Jelena Miholjević… zapravo nemate nasljednica. Ili ih ja ne vidim?

Ne vidite zato što je situacija što se tiče kazališta očajna. Kazalište je ipak mjesto gdje se glumci prvo „izgrađuju”. Kazališta su se zatvorila, mladi ljudi nemaju gotovo nikakve mogućnosti cirkulirati, učiti, recimo, s nama na ozbiljnim projektima. To su rijetki sretnici. U principu ljudi nakon Akademije ostaju na cesti. Nemaju drugog izbora nego snimati što im se ponudi. U tom smislu i tržište odlazi k vragu, jer glumcima pada cijena, kriterija nema.

Puno je velikih glumaca koji nisu završavali akademije ili neke glumačke škole. I obrnuto

Djeca u biti ostaju prepuštena samima sebi, bez da se itko brine o njima. Mislim da će to debelo uništiti kazalište i cijelu glumačku scenu. Nitko zapravo ne misli 15 do 20 godina unaprijed što bi se zapravo trebalo raditi. Tu je veliki problem. Zato publika niti ne zna nove ljude. Ja sam tek nedavno, fala Bogu, prestala igrati djevojčice. Imam kolegice, već debelo žene, koje su još uvijek s kečkama na sceni. Hopšu kao curice jer nema love da se uzme i odgaja nove ljude.

Jesu li za takvu situaciju djelomice krive i sapunice? Naime, producenti vide da i s amaterima mogu zaraditi novac. Ne mislim baš na ono „nećemo Severinu u kazalište jer nije iz branše”, već na producentske uštede. Uostalom, zašto vas i to ne bih pitala? Mislite li da bi glumu trebalo ostaviti isključivo glumcima?

Ma, to je potpuna glupost. Uvijek su ljudi koji su se iz raznih razloga penjali na scenu – glumili, pjevali, plesali, bavili se pantomimom, recitirali, pisali, nešto smišljali – dijelili jedino na one koji imaju ili nemaju talenta. Puno je velikih glumaca koji nisu završavali Akademije ili neke glumačke škole. I obrnuto. Puno je akademskih glumaca koji uopće nisu glumci. Ne mislim da bismo na taj način trebali štititi svoju profesiju. i razmišljanja. Ne podržavam taj fašizam – da glumci glume, a pjevači pjevaju. Ali, što ste me ono prije pitali?

Za sapunice i jeftine amatere koji dobro dođu štednji producenata.

Sapunice su samo posljedica općeg stanja, situacije i slike što su mediji učinili zadnjih desetak godina u zemlji… Sapunice su samo posljedica te sotonističke ideje da dajemo publici ono što navodno želi. A publika je, pretpostavimo, uvijek glupa i želi najgore. Uopće se ne slažem s tim. Zaista svaka čast Hrvatskoj televiziji što su zadnjih godina ukinuli mjerenje gledanosti, otvorili dva nova programa. Da nije bilo toga, sumnjam da bismo radili ono što radimo sada.

Što?

Snimamo seriju koja će po svojoj kvaliteti, što se tiče teksta i predloška, produkcije i glumaca ponuditi publici nešto sasvim drugo. Zove se „Na terapiji“ i licenca je izraelska. Radili su je već Amerikanci, Slovenci, Srbi…Tekst je vrhunski kakav se rijetko kada može čuti na televiziji, a kamoli igrati.

Nisam zvijezda

Ako se ne varam, vi niste glumili u niti jednoj sapunici?

Nisam. Pa vidite da ne vozim auto i živi na petom katu bez lifta. Ali imam dobru guzu.

Od čega vi u stvari živite? Ne snimate, reklame, sapunice…

Od kazališne plaće.

A neki tekst koji biste voljeli odglumiti?

Dugo, dugo godina sam htjela glumiti Lulu, a sad sam već stara za nju. Igrala sam Vedekina, „Buđenje proljeća“. To je bilo sve što sam od njega igrala. Sad bih voljela igrati ukroćenu goropadnicu.

S kim?

S Prljom, iz Leta 3.

Kad biste mogli ući u nečije cipele, čije bi bile?

Julliene Moore obožavam. Obožavam sve što ona radi. Obožavam tu ženu.

A neki tekst koji biste voljeli odglumiti?

Dugo, dugo godina sam htjela glumiti Lulu, a sad sam već stara za nju. Igrala sam Vedekina, „Buđenje proljeća“. To je bilo sve što sam od njega igrala. Sad bih voljela igrati ukroćenu goropadnicu.

Kad ste pročitali zadnju knjigu i koju?

Roberta Bolagna, „Divlje detektive”. Otkad sam bila trudna, prije, dakle, više od deset godina, nisam se toliko odmorila. Bilo je prekrasno. Upravo zato što sam snimala seriju pa sam imala mogućnost slobodnog ljeta i mjesec dana sam se družila s divljim detektivima u Meksiku sedamdesetih i potpuno se zaljubila u Bolagna. Tako da sam tamo sada. Još sam malo ostala.

Izvor:
Foto: Ivan Agnezović

Nastavite čitati

Intervju dana

Socijalna sigurnost i kohezija jamac stabilnosti društva!

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Prof. dr. sc. Nino Žganec o socijalnoj politici, odnosu prema osobama s invaliditetom, nasilj

Prof. dr. sc. Nino Žganec izvanredni je sveučilišni profesor socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Nekadašnji ministar socijalne politike u Račanovoj Vladi, osim što predaje na matičnom fakultetu nekoliko predmeta na preddiplomskom i diplomskom studiju, predaje i na poslijediplomskom studiju iz Javnog zdravstva na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te na doktorskom studiju Prevencijske znanosti i studij invaliditeta na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu te na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Također predaje i na MA Comparative European Social Studies u Maastrichtu, Nizozemska, koji zajedno organiziraju Zuyd University iz Maastrichta i London Metropolitan University. Jedan je od direktora programa koji se odvija u okviru IUC Dubrovnik pod nazivom Developing Neighbourhood and Community Support Systems te jedan od osnivača i voditelja ljetne škole Socijalni rad i razvoj zajednice. Jedna od dužnosti na koju je osobito ponosan jest članstvo u izvršnom odboru European Association of Schools of Social Work. Surađuje sa stručnjacima iz različitih dijelova svijeta, a u zadnje vrijeme veoma intenzivno saAnglia Ruskin University iz Cambridg-a, HAN University iz Nizozemske te je u pripremi suradnja s Durham University iz Velike Britanije.

Socijalna skrb

Kako ocjenjujete socijalnu politiku koju vodi Ministarstvo socijalne politike i mladih ove Vlade?

Temeljno obilježje socijalne politike Republike Hrvatske je nedostatak jasnog koncepta i jasno postavljenih ciljeva. Zapravo socijalna politika Republike Hrvatske naslanja se u bitnome na onu naslijeđenu iz bivše države, konceptualno nije promijenjena, ali je „prošarana“ različitim, često parcijalnim i nekoordiniranim mjerama unutar pojedinih sustava kao što su mjere obiteljske politike, zaštite ratnih vojnih invalida, neke mjere iz područja stambene politike itd. Pored toga opće je i uvriježeno stajalište kako je socijalna politika dio društvene potrošnje, pa stoga ona mora biti što je moguće restriktivnija. Analogno tome korisnici različitih naknada smatraju se na neki način manje vrijednim članovima društva. Takvo stajalište potpuno je anakrono budući da je u razvijenim državama svijeta (što je npr. vrlo eksplicitno izraženo u stajalištima zemalja OECD-a) odavno prihvaćeno stajalište kako se kod izdvajanja za socijalnu politiku radi zapravo o investicijama u društveni kapital zemlje. Zbog toga se već odavno kao kriterij razvijenosti i bogatstva nekog društva ne smatra isključivo visina BDP-a nego stupanj socijalne sigurnosti članova društva, socijalna kohezija, socijalna pravednost i slično. To uvelike ima veze i sa zaštitom ljudskih prava koja su dakako najugroženija kod najranjivijih članova društva i moderne države osobito inzistiraju na njihovoj zaštiti i promociji. Što se tiče zakonske regulative područja socijalne skrbi moram također izraziti svoje razočaranje budući da smatram kako su postojeći zakoni i podzakonski akti izuzetno nekvalitetni čime je i taj društveni sustav izuzetno nerazvijen. Radi se o jednom od najbitnijih sustava socijalne politike Republike Hrvatske, a istovremeno to je jedini društveni sustav koji nema niti jednu stručnu agenciju ili zavod na nacionalnoj razini. Istovremeno smo svjedoci postojanja desetaka potpuno neshvatljivih agencija i zavoda koji se kontinuirano osnivaju i ukidaju. Razvoj sustava socijalne skrbi prepušten je državnim službenicima Ministarstva socijalne politike i mladih koji su preopterećeni redovitim administrativnim poslovima i nemaju kapaciteta baviti se još i razvojem. To se onda rješava na način da se angažiraju različiti domaći ili strani konzultanti koji u okviru zadanog projekta često nisu u stanju sagledati cjelinu sustava socijalne skrbi niti kvalitetno doprinijeti njegovom razvoju. U razgovoru koji sam vodio sa sadašnjom ministricom i potpredsjednicom Vlade predložio sam joj potpuno novi koncept u izradi legislative i organizaciji sustava socijalne skrbi koji bi bio više nalik moderno uređenim sustavima kao što to imaju osobito zemlje Sjeverne Europe, no ne znam hoće li to biti prihvaćeno.

Je li socijalna politika “vatrogasna mjera” koja se provodi tek onda kada uzroci dovedu do nevolje?

Temeljno obilježje socijalne politike RH je nedostatak jasnog koncepta i postavljenih ciljeva

U socijalnoj politici se razlikuju koncepti „aktivne“ i „pasivne“ socijalne politike. Pasivna socijalna politika je reaktivna, ona koja sanira posljedice socijalnih problema. Nasuprot tome jest aktivna socijalna politika koja preventivno utječe na to da do socijalnih problema niti ne dođe ili da barem oni budu što je manje moguće izraženi. To se postiže kroz ciljane mjere u sustavu zdravstva, socijalne skrbi, zapošljavanja, obiteljskih mjera, mirovinskog sustava i stambene politike. Čini se kako u našoj zemlji imamo više pasivnih nego aktivnih mjera i taj bi omjer trebalo sve više okretati u korist ovih aktivnih. Socijalni rad je profesija koja se prvenstveno želi baviti rješavanjem problema u međuljudskim odnosima, ali i promicanjem širih društvenih promjena. Kao što sam već spomenuo, principi ljudskih prava i socijalne pravde su temeljni za socijalni rad.

Kako je moguće da su korisnici socijalne skrbi kod nas bile i osobe koje su bili vlasnici po nekoliko stanova i sl.?

To je pitanje koje se povremeno pojavljuje kao svojevrsna „mantra“ i kao krunski dokaz nedjelotvornosti sustava socijalne skrbi. Međutim, treba reći da je temeljem Zakona o socijalnoj skrbi odavno prilično precizno uređeno pitanje tko i pod kojim uvjetima može biti korisnik socijalne skrbi te da posjedovanje velike imovine diskvalificira vlasnika od toga da prima socijalne naknade. Drugo je pitanje mogućnosti da se redovitim putem dođe do potpune informacije o pravom stanju vlasništva. Znamo dobro u kakvom su nam stanju zemljišne knjige te kako još uvijek državna uprava nije na kvalitetan način međusobno informatički povezana. Osim toga činjenica da u centrima za socijalnu skrb radi daleko manji broj stručnjaka od stvarno potrebnog broja dovodi do toga da oni ponekad fizički ne stignu obići i na terenu provjeriti stvarne stambene uvjete korisnika socijalne pomoći.

Je li visina socijalne naknade dostatna za dostojanstven život njezinih korisnika?

Kao prvo trebalo bi odgovoriti na pitanje što je to dostojanstven život. Ili još bolje što je za koju osobu dostojanstven život. Postoje osobe koje su na žalost naučile živjeti na način da zapravo cijeli život preživljavaju. Pogledajte npr. pripadnike romske nacionalne skupine. U takvim uvjetima može se čak govoriti da su socijalne naknade odgovarajuće visine (neki će reći i previsoke). S druge strane imate ljude koji su živjeli i naučili živjeti načinom života koji im više nije moguć. Mnogi pripadnici tzv. srednjeg sloja izgubili su posao, otišli u mirovinu i ostali sami, imaju teško bolesnog člana obitelji itd. U većini takvih slučajeva ne može se govoriti o tome da socijalne naknade omogućavaju dostojan život. Prije bi se moglo reći kako uz pomoć socijalnih naknada nekako uspijevaju održati glavu iznad površine vode. Zbog toga je u planiranju sheme socijalnih naknada potrebno voditi računa o tome da gotovo ne postoje dva identična slučaja i da socijalne naknade moraju biti s jedne strane dovoljno fleksibilne, a s druge strane, naravno, da je moguće provoditi nadzor i kontrolu nad njihovim korištenjem. Istraživanja koja su provedena u Hrvatskoj pokazuju da su upravo naknade u sustavu socijalne skrbi najbolje usmjerene tj. da od svih socijalnih naknada najbolje pogađaju potrebe upravo onih koji ih trebaju. No to ne znači i da su uvijek odgovarajuće u iznosima.

Mogu li, primjerice, i umirovljenici koji imaju mirovinu do tisuću kuna biti korisnici socijalne pomoći kod nas?

u našem društvu održavamo dualni obrazovni model koji je prevladan

Zakonom o socijalnoj skrbi propisan je tzv. „dohodovni cenzus“ koji određuje tko i pod kojim uvjetima može biti korisnik socijalnih naknada. Pod određenim uvjetima umirovljenici s ovom visinom prihoda mogu biti korisnici, no to treba procijeniti u svakom konkretnom slučaju i vidjeti koju vrstu socijalne naknade takva osoba može ostvariti. Možda ne može trajnu pomoć, odnosno pomoć za uzdržavanje, ali može jednokratnu novčanu pomoć ili neki drugi oblik socijalne naknade. Pri tome treba napomenuti da pored državne postoje i lokalne socijalne naknade koje se na različite načine reguliraju u različitim gradovima.

Koliko osoba u Hrvatskoj, a koliko u Varaždinskoj županiji prima socijalnu pomoć? I kakav je njihov “background”? Jesu li to ljudi koji se nisu “snašli” u tranziciji ili…?

U Republici Hrvatskoj je oko sto tisuća osoba korisnika pomoći za uzdržavanje, a s različitim drugim oblicima pomoći ta brojka se penje i do tristo tisuća osoba. Što se tiče Varaždinske županije, ovdje se nalazi oko tri i pol tisuće korisnika pomoći za uzdržavanje, a ukupno je preko deset tisuća korisnika različitih oblika pomoći. Između pet i šest tisuća korisnika prima neki oblik lokalne ili regionalne pomoći koju isplaćuje Grad ili Županija. Među korisnicima ima pripadnika različitih društvenih skupina i ljudi različitih obrazovnih statusa.

Što će nam donijeti ulazak u EU? Hoće li biti još više korisnika socijalne pomoći s obzirom na najavu velikog gubitka radnih mjesta i sl.? Tko su, dakle, novi potencijalni korisnici socijalne pomoći, a da za to nisu ni “najmanje krivi ni dužni”?

Prema provedenim istraživanjima, u najvećem riziku od siromaštva nalaze se starije osobe, osobe s nižim stupnjem obrazovanja, osobe s invaliditetom, nezaposleni te dakako oni koji imaju kombinaciju ovih ili nekih drugih nepovoljnih okolnosti. Ulazak u EU donosi određenu neizvjesnost, a s time određene opasnosti, ali i šanse. Kako ćemo kroz to proći i kako ćemo se snaći uglavnom će ovisiti o tome koliko ćemo kao društvo prepoznati i iskoristiti svoje prave potencijale i prioritete. U svakom slučaju dosegnutu razinu socijalne sigurnosti treba ne samo održavati nego u bitnome i razvijati kako se ne bi desilo da nam ulazak u EU donese ekonomski prosperitet, ali istovremeno i socijalnu nesigurnost ili nove oblike socijalne nepravde.

Socijalne skupine

Koje su socijalne skupine osobito osjetljive kod nas? Manjine, umirovljenici, osobe s invaliditetom, samohrani roditelji i sl.?

Smatram da su u daleko najnepovoljnijem položaju osobe s invaliditetom. Iako niti ostale skupine koje navodite ne žive dobro, ipak svatko onaj tko zna ponešto o problemima s kojima se susreću osobe s invaliditetom u našem društvu, lako će se složiti sa mnom.

Kako su Zakonom u Hrvatskoj zajamčena prava osoba s invaliditetom?

Prava osoba s invaliditetom regulirana su brojnim zakonima i vezana su za pojedine sustave kao što su socijalna skrb, zdravstvo, obrazovanje, zapošljavanje itd. Republika Hrvatska je među prvim zemljama svijeta potpisala i ratificirala Međunarodnu konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Ova Konvencija predviđa visoku razinu zaštite prava osoba s invaliditetom. Međutim, stvarnost u našoj zemlji je bitno drugačija. Općenito se može reći kako je položaj osoba s invaliditetom izrazito loš. Među glavnim pokazateljima toga može se navesti nepregledno zakonodavstvo u kojem se često osobe s invaliditetom ne snalaze, zatim visoka stopa rizika od siromaštva kod osoba s invaliditetom, visoka stopa nezaposlenosti, isključenost iz redovnih tokova obrazovanja, nedostatak službi podrške u zajednici, pa i općenito nerazvijena socijalna osjetljivost društva prema osobama s invaliditetom. Iako se ponekad kroz humanitarne akcije šalje poruka kako je društvo jako osjetljivo na potrebe osoba s invaliditetom ipak osobe s invaliditetom ne žele biti dio humanitarnih, ad hoc aktivnosti niti predmet društvene samilosti, već žele da im se omogući punopravno sudjelovanje u svim redovnim oblicima društvenog života. I na to imaju pravo kao i svi drugi, a država i lokalna zajednica imaju obvezu stvoriti uvjete za to.

Zašto osobe s invaliditetom kod nas ne nalaze posao lakše? Ili uopće nisu uključeni u tržište rada?

Prije desetak godina donesen je Zakon o zapošljavanju i profesionalnoj rehabilitaciji osoba s invaliditetom. Tim se zakonom željelo snažno potaknuti zapošljavanje i u njega je uveden tzv. kvotni sustav koji je propisao obvezni postotak zapošljavanja osoba s invaliditetom osobito u javnom sektoru. Na žalost čini se da je i taj zakon ostao mrtvo slovo na papiru i da su izostale sankcije za one koji ga nisu proveli. Naravno da je nezaposlenost osoba s invaliditetom uvjetovana velikim dijelom i općenito visokim stopama nezaposlenosti u društvu, no tu se moraju pronaći nove mogućnosti i modeli. Primjeri tzv. socijalnog poduzetništva koji se razvijaju u posljednje vrijeme ulijevaju nadu da će se napraviti određeni pomak naprijed. Opće je poznato da osobe s invaliditetom teško mogu biti konkurentne na tzv. otvorenom tržištu rada i da za njihovo zapošljavanje treba predvidjeti niz poticajnih mjera i alternativnih mogućnosti. Primjera za to u svijetu ima jako puno.

Kako je organiziran život udruga osoba s invaliditetom u EU? Na bazi inkluzije ili slično? I zašto takvo što ne može zaživjeti kod nas?

Ako me pitate za položaj udruga osoba s invaliditetom, one su dio tzv. civilnog društva i u različitim zemljama EU njihov je položaj uglavnom partnerski prema državnim i javnim ustanovama. Nezamjenjiva je uloga organizacija civilnog društva u planiranju, pripremanju i provođenju mjera ne samo socijalne, nego i obrazovne, zdravstvene pa sve više i ekonomske politike. Da je tome tako možemo sve više vidjeti i u našoj zemlji gdje organizacije civilnog društva veoma često svojim inicijativama i prijedlozima donose nova rješenja na brojnim područjima društvenog života. Što se pak tiče života osoba s invaliditetom u velikoj većini razvijenih europskih zemalja razvijeni su tzv. inkluzivni modeli života što znači da su osobe s invaliditetom dio života zajednice, a da nisu korisnici ili stanovnici domova socijalne skrbi. I u Hrvatskoj se već dugo govori o potrebi deinstitucionalizacije koja treba omogućiti da se sadašnjim stanovnicima domova socijalne skrbi omogući život u zajednicama te da se u tom procesu osmisle različiti modeli podrške koji također veoma uspješno funkcioniraju u brojnim zemljama. U Hrvatskoj je taj proces pokrenut također prije više od desetak godina, ali dosadašnji rezultati nisu baš ohrabrujući.

Ne očekujem značajne promjene u pogledu dobnih granica posvojitelja

Koja europska zemlja bi mogla nama biti uzor kada je posrijedi tretman osoba sa invaliditetom ili uopće vođenje socijalne politike?

Već sam ranije spomenuo da su zemlje Sjeverne Europe apsolutni lider u vođenju socijalne politike. Razvijene europske zemlje odavno su shvatile da je ulaganje u socijalni kapital najvažnije ulaganje koje neko društvo poduzima. Često znamo reći da je lanac jak onoliko koliko je jaka njegova najslabija karika. Isto tako se može reći da je društvo jako onoliko koliko je jaka njegova najranjivija, najslabija skupina. Socijalna sigurnost i socijalna kohezija jamac su stabilnosti i prosperiteta društva, a inzistiranje na bogatstvu mjerenom samo kroz visinu BDP-a i stupanj ekonomskog bogatstva ne vodi društvo nikamo. Odnosno vodi ga do teških socijalnih potresa budući da ekonomski kapital uvijek odlazi u ruke malog broja tajkuna i do osiromašenja većine. Europski socijalni model teži tome da se društveno bogatstvo raspodjeljuje što je ravnomjernije moguće. No među europskim zemljama postoje velike razlike.

Kako se općenito cijelo naše društvo odnosi prema osobama s invaliditetom?

Smatram kako općenito postoji velika razina neinformiranosti o tome tko su zapravo osobe s invaliditetom. One uglavnom nisu aktivni članovi zajednice nego mi se više čini i o tome sam već više puta pisao da se radi o tzv. „nevidljivim ljudima“.

Ulazak u EU donosi neizvjesnost, a s time određene opasnosti, ali i šanse

Ljudima koji su „skriveni“ bilo u okviru obiteljska četiri zida bilo u okviru ustanova socijalne skrbi. Iz te neinformiranosti javljaju se brojne predrasude o tome što osobe s invaliditetom mogu, a što ne mogu. Ona društva koja su uključila osobe s invaliditetom u redovne tokove života zajednice pokazuju kako te osobe uz odgovarajuću podršku mogu biti i jesu jednakopravne i jednakovrijedne osobe sa svima drugima. Nečiji invaliditet ne treba doživljavati kao njegov osobni hendikep već ga treba gledati kao izazov društvu i zajednici da stvori takve uvjete u kojima će osobe s invaliditetom moći na najbolji mogući način pokazati i iskoristiti svoje mogućnosti. U tom smislu želim napomenuti da npr. sustav obrazovanja treba biti također inkluzivan, a ne segregacijski te da nema stručnog opravdanja za tzv. „specijalne škole“. No mi svejedno u našem društvu održavamo taj dualni obrazovni model. To je jedan od pokazatelja odnosa društva prema osobama s invaliditetom.

Nezbrinuta djeca

Koliko je kod nas djece u domovima za nezbrinutu djecu, a koja čekaju usvajanje ili udomljavanje?

U domovima za djecu (državnim i nedržavnim) nalazi se ukupno oko tisuću djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Međutim temeljnu pretpostavku za posvojenje, a to je da su njihovi roditelji lišeni roditeljske skrbi ne ispunjava niti desetina te djece. Iako se može činiti čudnim ipak smatram kako s procesom oduzimanja roditeljske skrbi treba postupati veoma restriktivno i krajnje pažljivo jer je to nepovratni proces. Naravno da to može voditi tome da neko dijete ostane u domu duže nego što bi možda trebalo no sve dokle god postoje izgledi da se dijete vrati biološkom roditelju tu mogućnost ne treba potpuno isključiti. U udomiteljskim obiteljima smješteno je preko dvije tisuće djece i također je veoma mali broj one djece koja ispunjavaju pretpostavke za posvojenje. Tu se uglavnom radi o privremenim mjerama izdvajanja djece iz bioloških obitelji radi osiguravanja primjerenijih oblika odgoja i obrazovanja u zamjenskim, udomiteljskim obiteljima.

Kako komentirate nove uvjete udomljavanja djece?

Što se tiče udomiteljstva nikako se ne bih složio s time da se radi o nekakvoj stihiji. Pogotovo ako pogledamo unazad nekoliko godina možemo vidjeti da se to područje sve više uređuje, a donesen je i poseban Zakon o udomiteljstvu. Daleko smo još od sasvim uređenog sustava udomiteljstva, no pomaci su vidljivi. Danas udomitelji moraju zadovoljiti jasne kriterije, dobiti dozvolu za pružanje usluge udomiteljstva te su redovito u sustavu obrazovanja i nadzora. Znam da i pored takvog sustava ima primjera koji nisu dopustivi te da ima udomiteljskih obitelji koje to nisu postale zbog humanizma već zbog nekih drugih više lukrativnih razloga. Udomiteljstvo je zamjenska obiteljska skrb i ona po svemu treba što je moguće više sličiti biološkoj obitelji. To naravno nije uvijek lako postići, a socijalni radnici nisu uvijek u mogućnosti pružiti podršku udomiteljskim obiteljima kakvu bi one trebale. No općenito smatram da ima puno više dobrih nego loših primjera udomiteljstva samo što se za one loše uvijek puno više i brže sazna.

U pripremi je novi Obiteljski zakon. Što će donijeti?

Ne očekujem značajne promjene u pogledu dobnih granica (posvojitelj može biti osoba od najmanje 21 godine, a starija od posvojenika najmanje 18 godina) kao ni neki drugi opći uvjeti npr. u pogledu krvnog srodstva u ravnoj lozi.

Istospolne
zajednice

Kako bi se trebali socijalni radnici postaviti u slučaju da se i kod nas izglasa Zakon o usvajanju djece kod istospolnih zajednica? Koji je vaš stav prema tome, kao i prema novoj građanskoj inicijativi prema kojoj bi u Ustav RH trebala ući klauzula da je brak zajednica muškarca i žene?
Među temeljnim profesionalnim vrijednostima socijalnog rada jesu „dostojanstvo i vrijednost svakog pojedinca“, „poštovanje različitosti“, i „pravo pojedinca i obitelji na vlastiti izbor“. Profesija

Kako protiv nasilja u obitelji

Nedugo ste u Varaždinu bili moderator tribine “Nasilje u obitelji”. Kako smo mi kao društvo pristupili ovom problemu?
Što se tiče tribine, tu se radi o jednom cijelom projektu koji smo pokrenuli u Udruzi socijalnih radnika Varaždinske županije u suradnji s Varaždinskom županijom i Gradom Varaždinom. Planirano je održavanje ukupno 12 tribina pod zajedničkim nazivom „Socijalne teme i život zajednice“. Tijekom tih 12 tribina koje se uvijek održavaju prvog utorka u mjesecu u 18 sati u dvorani Županijske palače želimo sa stručnjacima i građanima raspravljati o najaktualnijim temama koje se tiču svakodnevnog života ljudi. Do sada smo govorili o pitanjima integracije socijalnih usluga, o tome koji su kriteriji i pokazatelji tzv. zdrave zajednice, o problemu nasilja u obitelji te o pitanjima vezanim za prevenciju i tretman ovisnosti. Što se tiče nasilja u obitelji, ono se uglavnom događa u onim obiteljima koje nisu uspjele razviti kvalitetne komunikacijske vještine, pa time niti stvoriti odnose koji bi vodili mirnom rješavanju sukoba. Nedostatak podrške obiteljima u tome ima značajnu ulogu i zadatak je društva da ponudi obiteljima mogućnost da nauče drugačije modele od onih nasilničkih u rješavanju vlastitih sukoba. Tehnike kao što su obiteljska medijacija i obiteljsko savjetovanje, naravno uključujući i obiteljsku psihoterapiju u tome su važan dio usluga koje svaka zajednica mora razvijati i staviti na

Izvor:
Foto:

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje