Lančić – Knapić: kreće odmuljivanje Matišićevog bajera te izgradnja sportskih terena i dodatnih sadržaja
U ponedjeljak, 29. srpnja, gradonačelnik grada Ivanca Milorad Batinić i Tomo Zgrebec, direktor tvrtke TTG d.o.o. iz Višnjice, potpisali su...
Zahvaljujući pomoći Vlade RH, resornog ministarstva i Hrvatskih voda, u Varaždinskoj županiji je sanirano čak 55 klizišta.
Tri sanirana klizišta u zaseoku Pavlineki u Općini Bednja, Jelovcu Voćanskom u Općini Donja Voća i Radovcu u Općini Cestica, koja su sanirana državnim sredstvima, obišao je 28. kolovoza potpredsjednik Vlade RH i ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Branko Bačić zajedno sa županom Anđelkom Stričakom i načelnicima Damirom Poljakom, Sanjom Kočet i Mirkom Korotajem.
Svake godine se otvaraju nova klizišta i to toliko brzo da ih se ne stigne sanirati, pa se može reći da su klizišta za Varaždinsku i druge županije na brdsko-planinskim područjima ono što su požari za Dalmaciju.
– U posljednje tri godine smo u Varaždinskoj županiji sanirali 55 klizišta, u što je uloženo 7 milijuna eura. O koliko velikom i značajnom ulaganju je riječ, govori podatak da toliko iznosi godišnji proračun Županijske uprave za ceste. Jasno je da bez pomoći Vlade premijera Andreja Plenkovića, resornog ministarstva i Hrvatskih voda ne bismo u tome uspjeli. U sanaciji smo sudjelovali s 800.000 eura vlastitih sredstava, dok je preostali dio, oko 6,2 milijuna eura, stigao iz EU i državnog proračuna te proračuna Hrvatskih voda – rekao je župan Stričak koji je zahvalio potpredsjedniku Vlade i ministru Bačiću na dolasku i velikoj financijskoj pomoći.
Sanacija klizišta rezultat je odluke Vlade RH koja je donesena prošle godine na inicijativu župana Stričaka, a u dogovoru s načelnicama i načelnicima na čijem se području nalaze.
– Ovakav model sanacije klizišta bio je presedan, a rezultat je projekta postpotresne obnove. Putem Fonda solidarnosti za sanaciju klizišta na području Varaždinske županije izdvojeno oko sedam milijuna eura. To je dobar projekt, s kojim ćemo nastaviti ne samo u Varaždinskoj županiji, nego i u drugim županijama sjeverozapadne i središnje Hrvatske u kojima se sve više otvaraju klizišta kao posljedice klimatskih promjena. Jedinice lokalne samouprave ih temeljem vlastitih sredstava ne mogu same obnoviti, pa ni županije niti nadležna javna tijela koja upravljaju infrastrukturom koja je oštećena u tim erozijama i različitim oblicima urušavanja tla. Inicirat ću na Vladi RH zajedno s kolegama, ministrom mora, prometa i infrastrukture te ministricom zaštite okoliša i zelene tranzicije da svatko od nas, u okviru svojih nadležnosti, pripremi odluke i programe kako bismo uspostavili program za sustavno rješavanje klizišta – rekao je potpredsjednik Vlade RH i ministar Bačić.
U svojim nastojanjima da obuzdaju infiltraciju agenata stranih obavještajnih službi na varaždinskom području, službenici bivšeg Ministarstva unutrašnjih poslova FNRJ iz Opunomoćstva UDB-e za Kotar Varaždin, 13. listopada 1949. godine započeli su s višekratnim saslušavanjem Artura Kulčara.
Tijekom nekoliko mjeseci junak naše priče otkrio im je (gotovo) sve o svojem životu.
– Pismen sam i završio sam četiri razreda gimnazije te dva razreda Trgovačke akademije (Kraljevska trgovačka akademija u Zagrebu, op.a.). Govorim hrvatski, njemački i mađarski jezik, u inozemstvu nemam nikoga od bliže rodbine te se s nikim ne dopisujem. Oženjen sam Elizabetom Fliser, nemamo djece a od imovine ne posjedujem ništa. Sudski sam nekažnjavan, već sam samo kažnjen s 30 dana zatvora 1946. godine radi uvrede časti i uhićen sam 22. kolovoza 1949. godine po PUP za Grad Varaždin. Po završetku osnovne škole nastavljam daljnje obrazovanje te 1918. završavam 4. razred Gimnazije. S obzirom na to da su se moji roditelji rastali, te godine odlazim kod oca u Zagreb. Tako sam se upisao u Trgovačku akademiju gdje završavam dva razreda. Nisam želio ići dalje u školu pa me otac poslao u Beč u neku tehničku školu mašinske struke. Bilo je to između 1921. i 1922. godine, živio sam oko dva mjeseca i u konviktu “Lajgrumbengaser” (najvjerojatnije Laimgrubengasse, op.a.). Posao mi se nije sviđao te otac dolazi po mene i odvodi me u Zagreb – piše u životopisu Artura koji će uskoro upoznati svoju pomajku.
Naime, njegov otac je u međuvremenu oženio Varaždinku, Tonku (Antonija) Vajda koja je 1949. godine još uvijek u Ilici br. 8 imala fotografsku radnju “Foto Tonka”.
– Rekao mi je da konačno moram odlučiti kuju ću profesiju odabrati. Ja sam se odlučio za fotografa jer mi je otac imao jednu radnju u Zagrebu s Tonkom i drugu, kao filijalu u Rogaškoj Slatini. Istovremeno, moja je majka u Varaždinu također vodila fotografsku radnju, te sam računao da ću jednog dana naslijediti neku od tih radnji. Zanat sam učio kod oca, odnosno foto Tonke do 1924. godine kada mi umire otac, a zatim nakon preseljenja u Varaždin radim kao pomoćnik kod majke. Te godine imao sam dvomjesečnu praksu u Beogradu kod Čortomića (Foto Ilford, fotografa K.S. Čortomića, op.a.) i mjesec dana u Crikvenici kod fotografa Benčića (Svetozar Benčić, op.a.). Iduće, 1925. godine služim vojsku u Petrovaradinu, ali sam nakon tri mjeseca otpušten kao stalno nesposoban zbog tuberkuloze (TBC-a) – naglašava Artur koji nastavlja raditi u Varaždinu do 1929. godine kada odlazi u Pančevo, pa se vraća u Zagreb u predstavništvo glasovite pariške tvrtke braće Lumière.
Kao trgovački putnik pola godine je svojim motorom obilazio klijente u okolici, putuje od Sušaka do Dubrovnika, a neko vrijeme provodi u Mostaru i Sarajevu.
– Nakon što je tvrtka dospjela u likvidaciju, vraćam se u Varaždin i prvi put se ženim sa Šteficom Bakran, kćerkom zagrebačkog brijačkog obrtnika. Živio sam s njom u Varaždinu, a 1931. godine u ljetnoj sezoni namjestio sam je u Rabu (…) Potom par mjeseci u Lumièreu organiziram foto laboratorij i 1932. potpuno preuzimam foto atelje od moje majke uz mjesečnu rentu. Nakon nekoliko mjeseci ona se udala za kovinara Josipa Krausa i više joj ništa nisam morao plaćati. Od supruge se rastajem 1937. godine i počinjem živjeti s jednom pomoćnicom koja je radila u mojoj radnji. No, ta je 1939. godine otišla u Zagreb te ostajem sam do 1940. godine kada se vraća moja bivša pomoćnica Heda Okreša-Marin iz Slavonske Požege. Upoznao sam je 1939. godine u Varaždinu kada je maturirala. S njom uz razne peripetije živim do 1945. godine, a za tih par godina radila je kao pomoćnica i položila pomoćnički ispit. Živjeli smo kao muž i žena i namjeravao sam je oženiti čim dobijem rastavu s prvom ženom. Nastavili smo prijateljevati do 1948. godine (…) – izjavio je Kulčar u zapisnik.
Kapitulacija stare Jugoslavije zatekla ga je u Varaždinu, a svoju drugu suprugu Elizabetu oženio je u prosincu 1945. godine.
– Član kulturnih i političkih organizacija nisam bio nikada, ali glasao sam 1938. godine za Mačeka (HSS). Hapšen sam bio 1946. godine radi ličnih uvreda građana, a sada sam uhapšen radi nemoralnih publikacija i opće nemoralnih radnji u pijanstvu s maloljetnim ženama (…) – piše u zapisniku inicijalnog saslušanja koje je nastavljeno 7. studenoga 1949. godine.
Ovaj put udbaši su odmah prešli na stvar, te uvodno Artura pitaju kako je i na koji način počeo raditi na varaždinskom ustaškom redarstvu.
– Ja sam još od vremena stare Jugoslavije, negdje od 1931. godine počeo raditi za njezinu policiju i nastavio sam poslije kapitulacije s istim poslom za policiju NDH. Za vrijeme NDH bilo je puno više posla, a početkom 1942. godine pozvao me Batušić (Krunoslav, op.a.) koji je tada primio dužnost šefa ustaške policije. Naime, fotografirao sam sve kriminalne i političke zatvorenike, a kada su zaredala hapšenja meni poznatih ljudi iz Varaždina i mojih prijatelja, ja sam zamolio Batušića da me oslobodi te dužnosti jer mi je nezgodno to raditi. Nije mi ništa odgovorio, a znam da je kod njih neko vrijeme radio fotograf Dragutin Hruškar. Njegovim radom nisu bili zadovoljni te me je Batušić opet pozvao i naložio mi da moram nastaviti slikati zatvorenike. Fotografirao sam ih u Okružnom zatvoru, na policiji u Ludbreškoj ulici te iznimno u Radićevoj ulici kod ustaške policije. Ujesen 1944. godine dolazi u Varaždin satnik Kajić koji je izvršio niz hapšenja. Uhićeni su Berger, Marić, inženjer Premru i drugi te su me jedno večer pozvali da moram sve fotografirati i razviti slike do 7 sati ujutro i to u zgradi ustaške policije. Sve sam fotografirao osim spomenute trojice koji su izgleda već bili ubijeni. Te noći fotografirao sam oko 50 ljudi i takav posao radio sam sve do kapitulacije NDH – prisjeća se Kulčar u svojem iskazu.
Premda osobno nikada nije prisustvovao fizičkom nasilju nad zatvorenicima, čuo je od poznanika da se u “Kajićevoj sobi” mlati ljude. Također, prilikom fotografiranja nekog uhićenog ludbreškog bilježnika primijetio je da ima odjevenu krvavu košulju, a u najstrožoj tajnosti morao je fotografirati i pripadnike ustaške mladeži. U slobodno pak vrijeme, u gostionicama je upoznao ustaške detektive i agente njemačke policije (SD-a).
– Ustaše su tog bilježnika iznijeli onesviještenog iz kancelarije, a vidio sam tučenog Franju Vojtjehovskog, pekara Regulu, supružnike Somodži i druge kojima se ne sjećam imena. Ustaške detektive poznavao sam još prije rata, primjerice Dubića (Dragutin), Karčića, Fribeca i druge s kojima sam se često našao u društvu u gostioni. Najčešće kod Tomašićke, gdje sam se hranio, a SD-ovce sam upoznao u gostioni kod Ladislava Matičića čiji sam bio gost još u staroj Jugoslaviji. Ti su u Varaždin stigli s nekim inženjerima poslije okupacije radi podizanja srušenog Dravskog mosta. S njima sam surađivao poslovno, jer morao sam fotografirati sve faze njihovog rada. Među njima su bili neki Herman, Teo, Jakob i Vili Videman (šofer i kuhar kod SD-a Varaždin, op.a.). Jedino mi je 1944. godine obavještajnu suradnju ponudio nepoznati dočasnik SD-a kojem ne znam ime. Popili smo špricer u gostionici kod Poslončeca i nastavili razgovor u Janjetu. Ja sam se izvukao na način da sam mu rekao kako imam puno posla u ateljeu i da ne stignem hodati po gostionicama i prisluškivati razgovore. Međutim, pokušao me čak ucijeniti tvrdeći da bi me to rehabilitiralo, jer sam bio kažnjen s tri mjeseca zatvora po njemačkoj Feldkomandanturi. Jedini za kojeg sumnjam da je radio za Nijemce bio je neki Škvorc iz Međimurja, zaposlenik zagrebačkog “Rubenca” koji je uvijek uz sebe imao pištolj i zalazio u ustaško redarstvo – govori Kulčar koji je čak u dva navrata morao varaždinskim udbašima detaljno objašnjavati kako je i zašto završio u Hitlerovim kazamatima.
– Po njemačkim vlastima bio sam kažnjen od strane Wehrmachta (njemačke oružane snage, op.a.) jer sam uvrijedio i navodno prijetio jednoj “sestri Crvenog križa” (Deutsches Rotes Kreuz, op.a) koja je bila pripadnik Wehrmachta. Teretili su me i da sam vrijeđao njemačku vojsku, a sve se dogodilo 26. prosinca 1943. godine kada sam bio u varaždinskom hotelu “Novak”. Bilo je prisutno nekoliko njemačkih oficira i dvije sestre Crvenog križa. Ja sam bio prilično pijan i ne sjećam se točno kako se cijela stvar odigrala. Ne znam što sam sve psovao na adresu njemačke vojske i Hitlera, ali kada sam izlazio iz hotela, od spavaćih soba kući, sreo sam jednu od te dvije sestre. Kada me je upitala zašto sam vrijeđao njemačku vojsku, odgovorio sam da će ih uskoro vrag odnijeti. Pritom sam u ruci držao svoj pištolj “M.G” (plašljivac) pa je ona počela vikati da ću je ubiti. Pobjegla je u svoju sobu i zaključala se, a idućeg dana stigli su Nijemci s automobilom pred moj stan i uhapsili me. Glavni su bili kapetan Ikes i narednik Bertheld, a odvezli su me u svoje kancelarije u hotel “Janje”. Tijekom saslušavanja oko incidenta postavljana su mi i pitanja o vezama s partizanima. Nakon 14 dana zatvora u župskom redarstvu, pročitana mi je presuda Feldkomandanture u Bjelovaru kojom sam kažnjen s tri mjeseca strogog zatvora – rekao je Artur kojeg prvo transferiraju u njemački zatvor u Zagrebu (Gajeva ulica).
Međutim, tamo ga kao civila nisu željeli zaprimiti te ga vraćaju u Varaždin i nakon 8 dana prepraćen je u Graz.
– U tamošnjem sudskom zatvoru bio sam do 29. ožujka 1944. godine, potom u “šuc policiji” (Schutz-Polizei, op.a.) i na kraju sam prepraćen u Arbeitsamt (ured za rad, op. a.). Potonji me na kraju puštaju na slobodu jer su mislili da sam strani radnik koji je pobjegao s posla (…). Ja sam u Grazu bio zatvoren s još 13 Austrijanaca od kojih nisam ni jednog poznavao. Jednom prilikom na hodniku susrećem Josipa Svatija iz Varaždina koji je tamo bio osuđenik. On mi je jednom prilikom dao komad kruha i sira – napominje Kulčar.
Na kraju spomenimo i to da je Artur svoju voljenu Bežiku upoznao u gostionici. I to kod Flisara u Čakovcu gdje joj se već tijekom prvog susreta počeo udvarati. Njezina obitelj imala je još u staroj Jugoslaviji gostionicu u Lendavi, otac joj je preminuo tijekom okupacije a majku su odmah po “oslobođenju” nekamo odveli Rusi i zameo joj se svaki trag…
Hrvatski Crveni križ pokreće apel za pomoć stanovništvu u Bosni i Hercegovini pogođenom katastrofalnim poplavama.
Situacija u susjednoj zemlji iznimno je teška, a život je izgubilo najmanje 18 osoba dok se trenutno 40 ljudi smatra nestalima.
Timovi Društva Crvenog križa Bosne i Hercegovine na terenu pomažu pogođenom stanovništvu. Strahuje se i od velikih materijalnih šteta te dodatnih ugroza života i zdravlja mještana na pogođenom području.
Donirati možete pozivom na donatorski telefon Hrvatskog Crvenog križa broj 060 90 11 (cijena poziva je 0,83 eura i u taj iznos uključen je PDV, kao i naknade teleoperaterima.
Operator humanitarnog telefona: Moj telekom d.o.o., tel. 01-3659-058), kao i uplatama na žiro račun ili putem Keks Pay aplikacije.
Više detalja možete pronaći na web stranici: https://bit.ly/4eQh8Su #HrvatskiCrveniKriz #redcross #NeighboursHelpFirst #Susjedipomazuprvi