DAN VOLONTERA

Kad je opća skupština Ujedinjenih naroda 17. prosinca 1985. godine donijela odluku da će se svake godine 5. prosinca obilježavati Međunarodni dan volontera, Tihana Đumić nije se niti rodila. Danas je ova Varaždinka, zajedno s ostalim volonterima iz Varaždinske županije, jedna od najaktivnijih volontera na poplavljenim područjima. Konkretno, varaždinski volonteri u ovih su nekoliko mjeseci prikupili najviše odrađenih sati – 3500.

U Slavoniji su odradili 350 radnih dana tijekom kojih su Tihana i ostatak ekipe Tima za psihosocijalnu potporu Crvenog križa Varaždinske županije, njih 14, razgovarali s oko dvije tisuće ljudi.

Tenzije

Volonteri će se izmjenjivati do 19. prosinca kada završavaju svoju misiju jer je Crveni križ Županje u međuvremenu okupio i zaposlio ljude. – Razgovorom sa stradalnicima zapravo smo čuvali socijalni mir. Tenzije su velike. Nakon početne potpore i medijske pompe ostavljeni su doslovno sami. S obzirom na to da je riječ o području na kojem živi mnogo oboljelih od PTSP-a, gdje je alkohol češći napitak od vode, samo je bilo pitanje kada će situacija kulminirati. Poplave su bile taj fitilj – govori Tihana, koja je u Gunji i okolici provela osam tjedana.

Lažna obećanja

– Ljudi su jadni. Sve se manje radi i ne vide nikakav progres. Sada znaju da je obećanje o dočeku Nove godine u vlastitim domovima nemoguće. Da će praznike dočekati u kontejnerskim naseljima samo koji kilometar udaljenim od svojih kuća, u koje ne mogu. Lokalna samouprava je, čini se, zakazala – ljudi se smrzavaju jer nije nabavljeno dovoljno drva. U jednome kontejneru, veličine oko desetak kvadrata, obitava i po osam osoba – govori Tihana, koja shvaća emociju kad susjed ima po tri peći dok drugi nema niti jednu.

 

Distribucijski centri se polako ukidaju, zatvorene su zajedničke kuhinje, nema hrane, resursa

– Iako su ljudi mislili da čine dobro, “divljim donacijama” su zapravo samo doveli do usijanja. Jer te su donacije uglavnom pokupili uvijek jedni te isti ispred lokalnih birtija, koji ne rade, dok su zaposleni ljudi ostajali bez ičega jer dok su došli s posla, ništa nije ostalo. Tada je susjed susjedu prodavao peć iz donacije – govori Tihana koja ide na zadnju “šihtu” u Slavoniju. – Distribucijski centri se polako ukidaju, zatvorene su zajedničke kuhinje, nema hrane, resursa, otpušteni su ljudi s javnih radova – priča Tihana. Ono najtužnije – osim nekoliko samoubojstava, puno je, “prirodno neprirodnih” smrti. – S dijagnozom “puknutog srca.” Tim je ljudima doslovno srce puklo od jada. Gledajući omjer stanovnika na veličinu prostora, kao da u Varaždinu mjesečno umre 300 ljudi – kaže.

Izvor:
Foto: