Romski bračni par Nada i Dado Ignac iz Trnovca dobitnici su nagrade “Ponos Hrvatske” za 2021. godinu. Naime, supružnici se udomiteljstvom bave 15 godina, a u njihovom domu utočište je pronašlo 90-ero djece.

Za to je zaslužna Nada Ignac, koja je potaknula svog supruga da budu udomitelji, rekao nam je Dado Ignac.

– Naša djeca su išla u školu, a ja nisam radila pa sam rekla suprugu da je šteta da smo sami u kući. S obzirom na to da znamo da je puno djece ostavljeno, nemaju roditelje i siromašni su, rekla sam mu da bismo mogli nekome pružiti pomoć. I tako smo ubrzo dobili dvoje male djece, bebe – otkrila je Nada.

Budući da je Dado i sam imao teško djetinjstvo, ideju svoje supruge rado je prihvatio.

– Nas je u obitelji bilo 13-ero. Moji mama i tata umrli su od posljedica loših životnih uvjeta. Kada sam bio dijete, spavao sam na plahti na betonu, 13 nas je bilo u jednoj prostoriji. Ja nisam više mogao biti u naselju, nisam htio spavati na tvrdom i hladnom, želio sam biti u čistom. Tada mi se pružila prilika i zaposlio sam se. Upoznao sam druge ljude koji su mi dali mogućnosti, dali su mi posao, i zašto onda ja ne bih dao mogućnost drugima? Želio sam pružiti i drugoj djeci mogućnost da postanu bolji ljudi pa sam se brzo složio s time da postanemo udomitelji – ispričao nam je Dado koji sada već 42 godine radi u Gradskome komunalnom poduzeću ČAKOM i, kako u šali kaže, Rom je s najdužim radnim stažem Međimurju, a za godinu dana ići će u mirovinu.

Supružnici imaju sedmero svoje djece, većina ih je sada samostalna. S njima je u kući ostao samo jedan sin koji ima troje djece i zaposlen je. On podržava to što rade roditelji, oni su mu svijetli primjer. Nada i Dado ukupno imaju 23.oje unučadi. Svi su, kažu, u blizini, na nekoliko kilometara od roditelja.

Dostupni 24 sata dnevno

Kod obitelji Ignac trenutačno je udomljeno troje romske djece od 18, 14 i 7 godina. Jedna djevojka kod njih je već četiri godine, druga godinu dana, a dječak je tu 8 – 9 mjeseci. No, supružnici imaju smještajni kapacitet za njih šestero te se situacija mijenja iz tjedna u tjedan. S Centrom za socijalnu skrb u kontaktu su svaki tjedan, jer je obitelj Ignac među rijetkima u Međimurju koja može pružiti hitni smještaj kada se za to javi potreba.

– Imamo hitni i trajni smještaj. Svaki tjedan nam dolaze djeca na hitni smještaj, po dvoje, troje. Primjerice, prije tjedan dana su nam otišle jedna curica i jedna žena. Prije triju tjedana smo imali još dvoje djece i jednu ženu… Dovode nam djecu čak i iz Varaždina kada nemaju rješenje. Dobijemo i Hrvate, ne samo Rome. Ostanu po nekoliko dana ili tjedana, a nakon toga djeca idu u drugu udomiteljsku obitelj ili u sigurnu kuću s majkom. Centar im nalazi smještaj, s njima imamo dobru suradnju – rekao je Dado te dodao da on i supruga “dežuraju” 24 sata na dan.

– Dogodi se da obitelj ima neki problem kasno navečer ili noću pa žena i djeca nemaju kamo ići, a već su na policiji. Socijalna radnica ih u tom trenu nema gdje smjestiti i onda smo mi tu. Dostupni smo svakim danom, svakim praznikom i blagdanom – ističe Ignac.

Na pitanje kako djeca reagiraju kad budu dovedena k njima, Ignac navodi da su često prestrašeni i nesigurni. Međutim, opuste se kada čuju romski jezik.

– Kada ih na romskom pitam odakle su, počnu se smijati, onda im je lakše, veseliji su. To je razlika. Svi su zadovoljni, nikad u životu nisam imao neugodnu situaciju, u smislu da bi nam stvarali neke probleme. Zadovoljna su i djeca, i mi, i Centar. U to kakve su probleme djeca imala u, recimo, naselju, mi ne ulazimo, a tako su nam rekli i u Centru. Djeca imaju povjerenja u nas, znaju da imaju našu podršku i pitaju nas za savjet, ali što se tamo sve događalo, to mi ne ispitujemo – govori Ignac i priznaje da tinejdžeri znaju biti svojeglavi, što je i razumljivo.

U svemu tome, navode supružnici, najteže im padaju rastanci. Neka djeca bila su i po osam godina kod njih i nakon toga je, kažu, teško kada moraju otići, pogotovo ako dijete k njima dođe kao mala beba, s tek nekoliko mjeseci starosti.

– Ima takvih trenutaka… a najteže je bilo kada je odlazila Severina, jedna curica, nju nikad nećemo zaboraviti, ići ću u grob s njom u mislima. Nada je za njom plakala mjesec dana. Severina je bila stara dva mjeseca kada je došla kod nas i s pet godina je išla na usvajanje. Ona nije razumjela da joj mi nismo pravi roditelji i zašto mora otići od nas, a morala je ići u bolji život. Pa to je kao moje dijete, kao da ju je moja žena rodila. Kako i da shvati da joj nismo roditelji, kada smo joj pružili sve? Odrastala je s nama, pružili smo joj ljubav, grlili je… Što drugo ona i može misliti nego da smo joj roditelji? U vezi toga me nitko ne može utješiti – prisjetio se Dado, zbog čega su se i njemu i supruzi zasuzile oči, te su zaključili da im je najteže uzimati na udomljavanje male bebe, jer se previše vežu za njih.

No, s većinom djece ostaju u kontaktu te, ističe, ako se netko od njih poželi vratiti, vrata obitelji Ignac uvijek su im otvorena.

Ponos Hrvatske

Na svoj životni poziv Nada i Dado vrlo su ponosni. Ponosna je i cijela Hrvatska, za što im je nedavno stigla i potvrda. Nagradu “Ponos Hrvatske”, kažu, nisu očekivali, a nisu znali ni tko ih je predložio.

– Zvala me novinarka da smo dobili nagradu, bio sam u šoku. Nisam znao tko nas je odabrao, ne znam ni danas, ali bili smo sretni i jako ponosni – rekao je te dodao da je ponosan i na druge Rome udomitelje te sve one koji na neki način pomažu.

– To su vrijedni ljudi koji imaju zadovoljene sve uvjete za udomiteljstvo. U javnosti se najviše čuje o problemima s Romima, a o dobrim primjerima slabo se čuje. Moram reći i da je danas puno bolja situacija. Imam blizu 60 godina, u Jugoslaviji Romi nisu imali takve mogućnosti, nikoga nije bilo briga. Sada se vidi pomak kod mladih Roma i kod onih koji dođu kod nas. Završavaju srednju školu i trude se da budu korisni. Imamo medicinske sestre, liječnika, policajca… Još uvijek su tu veliki problemi, trebat će još puno godina, ali vidi se napredak. Želim potaknuti sve koji mogu da postanu udomitelji jer u Međimurju postoji velika potreba za njima – zaključio je Ignac.

Na obiteljsko dvorište stigla su dječja igrala

Njegov i rad njegove supruge prepoznala je i tvrtka Mala Mima, koja je obitelji donirala ljuljačke i klackalicu kako bi djeca još više mogla uživati na velikom, lijepom dvorištu obitelji Ignac.
– To je za mene velika stvar. Ne znam što bih rekao, jako sam sretan što će se djeca na mojem dvorištu sada moći ljuljati i klackati – zadovoljan je Dado.