V.M. je, kao i sve njezine kolegice, ovih dana potpisala ugovor o udomiteljstvu prema novom Zakonu, donesenom s prvim danom ove godine, čija je puna implementacija, nakon šest mjeseci mogućnosti dodatnih prijedloga, stupila na snagu. Tako će osobe koje žele biti udomitelji po zanimanju od države dobivati mirovinsko i zdravstveno osiguranje.

Brat i sestra Petar (4) i Ivana (2) žive s tri tete, bakom, djedom i zlatnim retriverom Bonijem u okolici Varaždina. Za ovih vrućih dana vrijeme najradije provode u velikom vrtu, brčkajući se u plavom i žutom gumenom bazenu. Dok se jedna teta sprema na posao, druga priprema ručak, a treća je vani, baka i djed paze na djecu. Dvoje živahnih mališana se čas zajedno igra, čas prepire oko prevlasti nad crvenim gumenim orukvicama.
Prizor iz dvorišta iza kuće sive okućnice vjerojatno je jednak onomu u većini domova varaždinskog predgrađa u kojima živi više generacija obitelji s djecom.
Međutim, iako po svemu idilična slika sretne obitelji, ova je već u startu posve drugačija. Privremena. Baka i djed nisu baka i djed Petru i Ivani, niti su im V.M, njezina kći i sestra tete. Kod njih su dvije godine, a u svakom trenutku mogu otići.

Život na čekanju

V.M je jedna od hrvatskih udomiteljica koje brinu o djeci koja su iz nekog razloga izdvojena iz svojih obitelji. I ona je, kao i sve njezine kolegice, ovih dana primila novo Rješenje o udomiteljstvu sukladno novom Zakonu, donesenom s prvim danom ove godine, čija je puna implementacija, nakon šest mjeseci mogućnosti dodatnih prijedloga, stupila na snagu. Tako će osobe koje žele biti udomitelji po zanimanju od države dobivati mirovinsko i zdravstveno osiguranje. To je velik pomak jer ima udomitelja koji su se i po 30 godina brinuli o djeci a nakon svega nisu ostvarili mirovinu.

Udomljena su djeca izrazito krhka i emotivna, a jedino što traže je sigurnost. Zato im je najteže otići iz obitelji.

V.M. je kao udomiteljica male djece danas službeno, u 46. godini života, na porodiljskom dopustu, ali bez prava na porodiljsku nadoknadu jer od Centra za socijalnu skrb dobiva 830 kuna naknade po djetetu. I to je njezina „plaća“ udomiteljice.

– Prvo treba znati da ja, kao ni ijedna od mojih kolegica, brigu o ovoj djeci ne smatramo poslom. Kad s djetetom provodite sve vrijeme, brinete se o njemu, tu ste kad progovori, kad izgubi prvi zub, kad krene na tutu, kad se zaljubi… ono je u rangu vlastitog djeteta, htjeli mi to ili ne, ne možemo spriječiti emocionalnu povezanost. Uz Petra i Ivanu s nama je i djevojka od 18 godina, a njezina nas je sestra nedavno napustila i krenula u samostalni život. Ipak, dolazi nam redovito i presretni smo zbog toga – govori V.M.

Ona neće spominjati da zaslužuje više novaca, niti da je svoj život „stavila na čekanje“ kako bi se bolje brinula o tuđoj djeci. Činjenica je, naime, da su mališani iz okruženja obiteljskog nasilja prožetog alkoholom ili drogom, zanemareni i zlostavljani, u najvećem broju djeca s problemima u ponašanju koje iskazuju na različite načine. Zbog toga s njima treba puno više raditi, a zbog kvalitetnog odrastanja nerijetko je potrebna i stručna pomoć, pa želi li sve to pružiti djetetu, udomitelj mora biti na raspolaganju za odlaske liječnicima, psiholozima, logopedima… – Puno nas je pri hiži, pa svi moremo uskočiti – kaže majka V.M., koju djeca zovu baka jer je tako zovu i svi u kući.

– Imam veliku kćer i znam kako je odgajati dijete iz stabilne okoline ili one rođene u neadekvatnim uvjetima za dijete. Nevjerojatno je kako i na njih jako male to utječe. Prije ovih mališana kod nas su bile dvije sestre, stare po dolasku 10 i 11 godina. Starija je izrazila želju da se osamostali i otišla je s 19 godina, a sestra je još kod nas, maturantica je. Ona je zamolila da ne odlazi i ostat će dok ne bude spremna otići. To su jako krhka i emotivna djeca, kojima je posebno teško izaći iz sigurnosti koju imaju u udomiteljskoj obitelji. Sigurnost je jedino što ona traže – govori V.M.

S odrastanjem sestara ona je, nakon prvotnog profiliranja kao udomiteljica pogodna za školarce, danas u kategoriji udomitelja za malu djecu.

Emocije i posvajanje

– S dolaskom male djece sve nam se okrenulo za 360 stupnjeva. Kad me socijalna radnica nazvala i pitala mogu li brinuti o dvije bebe, bila sam zatečena. Osobito jer sam zaposlena, pa sam morala imati nekoga na koga mogu računati u slučaju potrebe. Kći mi je rekla: „Mama, u udomiteljstvu si, nismo u dućanu pa da biramo ove hoćemo, ove ne.“ Jednako su mislili i moji roditelji. Moje cure s posla su mi pred odlazak na porodiljski pripremile ogroman paket s pelenama, vlažnim maramicama, kozmetikom za bebe, balonima… kao da sam ja rodila. Nakon 23 godine opet sam bila mama bebama – prisjeća se V.M.. Dok ona govori, djeca se malo zabavljaju s „bakom“, pa bi njoj u krilo i traže „pusanje“, u sljedećem bi se trenutku kupala u bazenima… Živi su, ali nekako ozbiljniji od većine vršnjaka.
Priča svakoga udomljenog djeteta je priča za sebe. Jedina konstanta u njihovim kratkim životima je njegov nesretan početak i zapostavljenost od strane roditelja.

– Dobijete tuđe dijete, ništa ne znate o njegovoj psihi, priviknete ga na sebe, ali svaki dan međusobno učite jedni o drugima. Oni su prošli traume i drugačije reagiraju na mnoge stvari nego djeca iz stabilnih obitelji. Nerijetko i agresivno, tako da smo svi bili 24 sata na nogama. Njih dvoje su kao blizanci, nerazdvojni su. Kao sva braća i sestre se počupaju, ali nevjerojatno je kako jedno drugo može smiriti, kao nitko drugi oko njih. Petar je malo stariji i ima jak zaštitnički odnos prema sestri. Starmali je – govori nam vedra V.M. Tek na spomen riječi „posvajanje“ licem joj prođe sjena. Jer, djeca su sad u „pravim godinama“ za posvajanje, a vjerojatno je samo pitanje trenutka kad će roditelji izgubiti potpuno pravo na skrb. Porazna je činjenica da se roditelji koji jednom izgube dijete više ne dovode u stanje da se brinu o njemu i dobe ga nazad.
­

– Svjesni smo da smo mi prolazna postaja, ali ta svijest vam ne pomaže da se emocionalno ne vežete. Moja kći se svaki put rasplače već na pomisao o posvajanju. Jako smo vezani. – govori.

Biološki roditelji su nerijetko problem udomiteljima. Dok se oni silno trude pružiti djeci stabilnost, ovi unose uglavnom nemir. Od članica Udruge udomitelja „Zipka“ Stane Vereš i Marije Igrec saznajemo da uglavnom ne dolaze po dijete u skladu sa sudskim rješenjem, nego puno rjeđe. A tada gotovo nasilno pokušavaju djeci „utuviti u glavu“ da su oni mama i tata koji ih jako vole. I onda se opet ne javljaju mjesecima i djeca zaborave na njih.

Uglavnom, zbunjuju djecu, te iz Udruge smatraju da bi cijeli proces oduzimanja roditeljske skrbi, iako drastičan potez, trebao kraće trajati.

Također, ono što Udruzi nije jasno, ali ni država nema odgovor na to, je kako spriječiti neodgovorne roditelje da nakon opetovanih roditeljskih neuspjeha imaju još djece. Najbolji primjer je par čije četvero djece je u udomiteljskim obiteljima, a majka (24) je peti put trudna. Država nema način spriječiti ih da iznova i iznova budu roditelji, a emocionalno nestabilna djeca završavaju u udomiteljskim obiteljima i međusobno se ne poznaju. – Svi govore o dobrobiti djeteta kao prioritetu, ali očigledno je da nije tako. Država ima beskrajnu toleranciju prema neodgovornim roditeljima, a na štetu djeteta – slažu se naše sugovornice iz „Zipke“.

„Bogatstvo“ i šok

Udomitelji su naviknuti na sve, pa i na predrasude okoline, ali na jedno se ne žele naviknuti: na sumnje u njihove motive i priče da se na djeci „bogate“. Oni za trošak djeteta mjesečno dobivaju 2000 kuna opskrbnine i 199 kuna dječjeg doplatka, dok je njihova naknada već spomenutih 830 kuna. Opskrbninom podmiruju sve troškove djeteta, a koji su kod emotivno krhke i nestabilne djece znatno veći no uobičajeno zbog učestalih posjeta specijalistima u Zagrebu. Ivana je, primjerice, svojom letargijom, neuobičajenom za dijete staro 10 mjeseci , zabrinula V.M. koja je s njom odlazila liječnicima u Zagreb na cijeli niz pretraga. Dijagnoza ju je šokirala: djevojčica je – ne zna se kada, kako ni zbog čega – pretrpjela krvarenje u mozgu. Ili ju je netko udario, ili je pala.

Petar i Ivana (što im nisu prava imena radi njihove zaštite) ujesen kreću u vrtić. Od opskrbnine će od jeseni vrtić plaćati 1600 kuna, pa kad svakodnevno plati benzin do vrtića i natrag i sve troškove koje iziskuje vrtićko dijete, da se ne osjeti različitim od druge djece, priča o materijalnoj koristi od udomiteljstva brzo pada u vodu. Štoviše, financijskog „opraštanja“ nema ni u školi, pa ova djeca, kao i drugi mališani, plaćaju sve izlete, maturalce i izvanškolske aktivnosti. Požale li se na malo novaca, a velike troškove, odgovor je, kaže V.M. , uvijek isti:„Imate dječji doplatak.“ Govori se o onih 199 kuna mjesečno, s koliko država pomaže roditelje.

Zbog svega im se Valamarova gesta lani, kad su udomitelje s najmanjom djecom poveli na more, učinila – bogomdanom. Problem je bio prijevoz, pa su dvije varaždinske „mame“ unajmile kombi i sa šestero djece u dobi od 10 mjeseci do 18 godina otišle tri dana u Bašku na Krk.

– Ne znam zašto, recimo, udomljena djeca zajedno s udomiteljima ne mogu u povoljnijem aranžmanu koristiti, primjerice, varaždinsko dječje odmaralište na Rabu? Kad već nemamo godišnji, bilo bi lijepo da nam se malo izađe ususret – kaže.

A „posao“ udomitelja traje 24 sata na dan i nemaju pravo na bolovanje ili godišnji odmor. U bilo kojem trenutku u posjet im može doći inspekcija, koja provjerava cijelu kuću, dječje sobe, hladnjak…

Budući da je posvajanje djece u Hrvatskoj još uvijek gotovo nemoguća misija, nerijetko se obeshrabreni parovi odlučuju biti udomitelji kako bi možda jednoga dana tu djecu možda uspjeli i posvojiti.

Status udomitelja u Hrvatskoj očigledno se odabire tek iz jednog razloga – ljubavi prema djeci. I to onoj koja su uvelike zaboravila biti djeca ili to nikad nisu imala prilike biti.

“Zakon dobrodošao, ali…”

Varaždinska županija prednjači u Hrvatskoj po broju udomitelja. Ima ih 137, stotinjak ih je Varaždinaca, a njih 57 su članovi Udruge udomitelja za djecu i mlade Varaždinske županije „Zipka“. Članovi „Zipke“ brinu se o interesima stotinjak djece. Lepeza aktivnosti je šarolika, a u fokusu su mladi koji izlaze iz udomiteljstva. Djeca nakon završenog školovanja imaju pravo još jednu godinu provesti u udomiteljskoj obitelji, u kojem se razdoblju od njih očekuje da se zaposle i osamostale. Najveći je problem stanovanje, pa smo osnovali dvije stambene zajednice. U Varaždinu nam je Grad dao dvosobni stan za dvoje korisnika, a u Petrijancu imamo stan za petero njih. Od Grada smo ove godine dobili i kuću u koju ćemo smjestiti mlade s intelektualnim poteškoćama.

Novi Zakon dijeli udomitelje na tradicionalne i one kojima je to zanimanje. Dobro da je Zakon donesen jer je on korak naprijed, ali ima tu nefer stvari. Brinu li o djeci s višestrkim zdravstvenim poteškoćama fizioterapeuti, logopedi, psihijatri, psiholozi, viša medicinska sestra, socijalni pedagog… oni bi za rad s jednim djetetom dobivali od 5500 do 6500 kuna. Tradicionalni udomitelj istovremeno za troje djece prima ukupno 2500 kuna nadoknade, neovisno o njihovim tjelesnim ili intelektualnim poteškoćama. Ova je odredba velika diskriminacija tradicionalnih udomitelja. Također, uvjerena sam da nitko iz spomenutih zanimanja neće svoju karijeru zamijeniti udomiteljstvom, pa će o bolesnoj djeci i dalje brinuti tradicionalni udomitelji, ali uz višestruko manju naknadu. To nije nikako pošteno.

Udomitelj mora biti punoljetni hrvatski državljanin, imati poslovnu sposobnost, biti nekažnjavan, svi članovi kućanstva moraju biti suglasni s udomljavanjem, ne smije bolovati od psihičkih poremećaja i obitelj udomitelja mora ostvarivati i vlastite prihode – govore Stana Vereš i Marija Igrec.