Općini Bednja stiže 200.000 eura za polivalentni kulturni centar
U Općinu Bednja ovih su dana stigle lijepe vijesti. Naime, Ministarstvo kulture i medija objavilo je rezultate Javnog poziva za...
Život glazbenika
Maasej Kovačević, zajedno s dva brata, Abelom i Joshuom, nedjeljom svira na misi u baptističkoj crkvi u Mačkovcu, dok ostale dane u tjednu radi na glazbenim projektima ili svira na koncertima s Gibonnijem. Ovu je nedjelju iznimno preskočio misu jer je otputovao u Beograd na tri rasprodana koncerta u Sava centru. On je jedan od deset međimurskih akademskih jazzista – neki su završili, neki još studiraju, a neki su tek upisali studij – za koje ravnatelj Centra za kulturu Čakovec Ladislav Varga veli da su „produkt Jazz faira“.
Taj respektabilni festival, čije se 22. izdanje održava 24. i 25. studenoga, jedno je od najvećih jazz događanja u regiji. Smatra se da je upravo zahvaljujući Festivalu Međimurje postalo vjerojatno najjača jazzerska jezgra s obzirom na broj stanovnika u Hrvatskoj.
Maasej Kovačević je sedam puta nastupio na Festivalu. Možda to ne zvuči puno, ali za čakovečki Jazz fair to je čak iznimno. Jer, od 30-ak prijava, koliko ih stigne svake godine, na događanju nastupi četiri izvođača.
Klavijaturist biblijskog imena iz Starog zavjeta, Maasej, jedan je od najboljih primjera veze Međimurja i jazza.
Maasej se klavirom zarazio kao dvanaestogodišnjak, završio je osnovnu glazbenu školu u Čakovcu, srednju u Varaždinu, a diplomu jazz klavira je dobio na Jazz akademiji u Klagenfurtu. Zašto baš jazz?
– Odrastao sam u obitelji koja je puno svirala i pjevala. Tata vodi crkveni zbor baptističke crkve, a doma su često u goste dolazili glazbenici. Kad sam imao 12 godina i bio u 4. razredu glazbene škole, u posjet je došao Pete James, koji je završio Royal Jazz Academy u Londonu. Bilo je vrijeme rata, prekinuo je karijeru jer je osjetio poziv da pomaže ljudima. Jedno vrijeme je i u Bosni davao satove klavira. Kad sam ga prvi put čuo kako svira, sam sebi sam rekao „To“. Želim tako svirati. Budio sam se rano i čekao da se probudi i sjedne za klavir. Krajem devedesetih se vratio doma, izgubili smo kontakt, ali hvala Bogu za Facebook pa smo se našli. Kad sam prije tri godine s Gibonnijem snimao engleski album u Londonu, sreli smo se nakon puno godina. Danas je renomirani glazbenik – prisjeća se Maasej, kojeg su u školi prozvali „jazzer“ jer je znao harmonijske trikove kojima ga je naučio Pete James.
Za vrijeme školovanja Messej je povremeno svirao u Big bend orkestru, drugom koji je osnovan nakon onoga HRT-ovog.
Osnovao ga je Ladislav Varga, inicijator pokretanja Jazz faira. U Big bandu je stalni bubnjar bio njegov mlađi brat Abel Kovačević, koji je završio jazz bubanj u Grazu. Najmlađi brat Joshua studira u Austriji saksofon.
Maasej je još je na Akademiji počeo nastupati s poznatim glazbenicima. S dvadeset godina je već pratio Elvisa Stanića, koji mu je bio jedan od glazbenih uzora i, kako veli, nije ni sanjao da bi mogao zasvirati s tim, kako ga zove, velikanom. Nakon toga nije nedostajalo poziva. Surađivao je s Tamarom Obrovac, Vlatkom Stefanovskim, Josipom Lisac… ali i radio vlastite projekte. Jedan od njih je i CD „Friendly“ s bubnjarom Branimirom Gazdekom, koji je zaradio nominaciju za Porin 2008. godine u kategoriji najboljeg jazz albuma godine. Kad je godinu dana kasnije Gibonni ostao bez klavijaturista, Matija Dedić ga se sjetio i nazvao ga, pa je Maasej već godinama redovni član Gibonnijevog pratećeg benda. – Matija me pitao bih li želio svirati s Gibonnijem, naravno da sam odgovorio potvrdno, Gibonni me nazvao i evo, suradnja traje već sedam godina. Slušao sam ga kao klinac i, jednako kao i za Elvisa, nisam mogao sanjati da ću svirati s njim – veli Maasej.
Na pitanje stigne li redovito svirati nedjeljnu misu, Maasej spominje tri rasprodana koncerta u Sava centru. Iz svake geste i riječi se može zaključiti da je za njega jednako važna ta nedjeljna misa kao i koncert. Voli svirati i profesionalan je, kažu njegovi suradnici u crkvi i na estradi. Instrumentu uvijek pristupa s jednakim žarom i poštovanjem. Jednostavan je i sretan. – Svjestan sam da su prilike kao što je svirati s Gibonnijem dar. Bog mi je otvorio ta vrata, nikad se nisam gurao – veli.
Ako netko još uvijek misli da je scena seks, drugs and rock and roll, Maasej je najbolji primjer da su ta vremena prošla. Iz vrlo religiozne je obitelji, s ocem je kao volonter američke kršćanske organizacije obišao cijeli svijet održavajući glazbene radionice u baptističkim centrima, nedjeljom svira u crkvi i u svemu se vodi biblijskim učenjem. Pa tako veli da je u životu sretan, ali da se ne boji ni patnje, jer je, kaže, sve to dio života. – Svjestan sam da je to što živim Božji dar, tko zna što se može dogoditi sutra… Ne mora se ništa ni dogoditi, ali toliko je dobrih glazbenika…
Na jednom od putovanja upoznao je Egipćanku Haidi, oženio se i danas je u sretnom braku. I Haidi je u Gibonnijevoj Toleranci otpjevala nekoliko stihova na arapskom.
Maasej danas, osim s Gibonnijem, svira i u Marko Ramljak bendu, s Igorom Garžinom, svira i u Chewbakka bandu s Antom Gelom, Daliborom Marinkovićem iz Parnog valjka i Novosađaninom Vladom Samardžićem. Dečki sviraju jazz obrade Michaela Jacksona i za koji mjesec izlazi album.
Što god da radi, Maasej razmišlja što Bog misli o tome, pa tako vjeruje da mu je Bog dao talent za jazz i ne bi ga bilo u redu „zakopati“ nego iskoristiti na najbolji način.
Maasej Kovačević ovogodišnji će Jazz fair gledati iz publike. Veli da jedva čeka ovo događanje jer voli dobar jazz, a to je na Festivalu, kaže, zagarantirano. Iako ima malo godina, iskustva mu ne nedostaje i valja mu vjerovati.
Maasej se klavirom zarazio kao dvanaestogodišnjak, završio je osnovnu glazbenu školu u Čakovcu, srednju u Varaždinu, a diplomu jazz klavira je dobio na Jazz akademiji u Klagenfurtu. Mlađi brat Abel Kovačević završio je jazz bubanj u Grazu. Najmlađi brat Joshua studira u Austriji saksofon.
Izvor:
Foto: Ivan Agnezović
U sklopu Srijede u Muzeju 20. ožujka u palači Herzer GMV-a održava se predavanje o Vilniusu, glavnom gradu Litve, koji je prošle godine proslavio 700. obljetnicu osnutka, a taj događaj u svoj službeni program uvrstio je i UNESCO.
Vilnius se u pisanim izvorima prvi put spominje 25. siječnja 1323. godine u pismima koja je veliki litavski knez Gediminas razaslao udruženjima Zapadne Europe pozivajući obrtnike, trgovce i redovnike da dođu u taj grad i ondje započnu svoje djelovanje. U Gediminasovim pismima iskazane su vrijednosti koje su aktualne i danas: tolerancija, multikulturalnost, kreativnost, orijentacija Litve i Vilniusa, kao glavnoga grada države, prema Europi.
U 700 godina svog postojanja povijesna jezgra grada Vilniusa postala je jedinstven primjer srednjovjekovnoga grada u kojem su se ispreplitali utjecaji zapadne i istočne kulture, što se kroz nekoliko stoljeća odrazilo na razvoj politike, arhitekture, kulture i znanosti u velikom dijelu Istočne Europe. Bez obzira na povijesne promjene, prostorna struktura povijesnog središta odražava raznolikost arhitektonskih stilova, kao i razvoj grada koji su obilježile političke i klimatske (prirodne) prilike. Godine 1994. UNESCO je povijesnu jezgru grada Vilniusa uvrstio u Popis svjetske baštine.
Predavanje se organizira u suradnji Veleposlanstva Republike Litve u RH i Gradskog muzeja Varaždin, koji su već realizirali nekoliko zajedničkih programa, a pripremila ga je varaždinska profesorica i suradnica obiju institucija Mirjana Bračko. Na predavanje je najavljen i dolazak litavskog veleposlanika u RH Eduardasa Borisovasa.
Program počinje u 19 sati, a ulaz je besplatan.
Toplička Udruga Svibovečki zvon protekle je nedjelje u društvenom domu u Svibovcu održala tradicionalnu preduskrsnu izložbu ručnih radova, koje izrađuje njihova članica Marica Zorman.
Kako je istaknula predsjednica Udruge, Verica Pantaler, izlažu se vezeni i našiveni stolnjaci različitih veličina, tabletići, pokrivala za uskrsne košarice, platnene torbice i slično.
– Ove godine smo izložbu nadopunili i izložbom domaćih kolača svakakvih vrsta. Izložba je bila jako dobro posjećena, i od domaćih gostiju, a i od drugih udruga prijatelja – Udruga žena iz Kelemena i Vidovca – rekla je Pantaler te zahvalila svim dragim gostima na posjeti i ugodnom druženju.
Izložbu je posjetila i počasna članica Udruge Svibovečki zvon, Bernarda Cecelja koja od osnivanja udruge prati i podržava njihov rad, te gradonačelnica Grada Varaždinske Toplice, Dragica Ratković, koja je pohvalila rad Udruge.
– Udruga žena Svibovečki zvon postoji već više od 10 godina i zbilja su jedna od najaktivnijih gradskih udruga. Uključuju se u sve gradske manifestacije i same organiziraju brojna događanja. Njegujemo dugogodišnju ugodnu suradnju. Grad, kao i uvijek, podržava rad svih udruga sa područja grada, pa tako i rad Udruge Svibovečki zvon, i tako ćemo nastaviti i dalje – poručila je Ratković.
elnica Ratković.