Povežite se s nama

Mali ženski razgovori

Berta Bacinger Klobučarić: “Unutarnji mir je znak uspjeha, voljela bih razgovarati s Tomislavom Horvatinčićem!”

Objavljeno:

- dana

Poznato lice s mnogih predavanja, radionica i drugih zbivanja povezanih sa psihologijom u Međimurju, Berta Bacinger Klobučarić, rođena je u Varaždinu, ali je porijeklom iz Međimurja, odakle su njezini roditelji.

Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završila je studij psihologije.

Berta pjeva u čakovečkom Pjevačkom zboru “Josip Štolcer Slavenski”

Trenutno radi na Zavodu za javno zdravstvo Međimurske županije, dok je prije godinama radila u Centru za socijalnu skrb. Kaže da je to mjesto gdje ne samo da je „ispekla“ zanat već i stekla puno drugih iskustava te vještina, i radnih i životnih.

Unutarnji mir

Kako biste se opisali u tri riječi?
Energija, život, radost. Da mogu nastaviti niz, tu bih još spomenula i davanje, predanost, red, ljubav, inspiraciju…

Što je za vas uspjeh u životu?
Osoba je postigla uspjeh kad osjeća unutarnji mir. Tu smo onda kompletni, postigli ono čemu smo težili, zadovoljni smo. Svi aspekti života (obitelj, zdravlje, posao, dobri odnosi s drugima, osjećaj smisla i lakoće…) i sve druge vrijednosti tada su ispunjene.

Kad biste mogli, što biste promijenili na sebi?
Povećala bih dozu strpljivosti i tolerantnosti. Toga nikad previše.

Vaš moto u životu?
To se mijenja, ovisno o životnim fazama i aktualnim zbivanjima.

Vaš uzor u životu?
Baka Marija, pokojna godinu dana. Bila je blaga, uvijek sa smiješkom, mudra, vrijedna žena, imala je silne doze razumijevanja. Nastojim ići takvim stazama.

“Jedno od zanimljivijih područja psihologije svakako je evolucijska psihologija. Objašnjava mnoga ljudska ponašanja na lako shvatljiv i uvjerljiv način. Tumači kako nas je evolucija dizajnirala.”

Koji odjevni stil njegujete?
Casual, odnosno ležerni.

Što nikad ne biste odjenuli?
Kombinaciju koja bi sadržavala narančaste, crvene i ružičaste nijanse. Mislim da bi tada iz mene izbili oni neki minimalno postojeći agresivni impulsi.

Klasična ili popularna glazba?
Po pitanju glazbe jako sam izbirljiva. Što se tiče suvremene glazbe, slušam određene žanrove, poput smooth jazza i elektroničke glazbe. Klasičnu glazbu volim, ali biram razdoblja ili izvođače, primjerice renesansu ili Beethovena. Kombinacije poput simfonijskog metala su odlične.

Roman ili poezija?
Svako na svoj način. Romane volim jer predstavljaju odlazak u neki drugi svijet. Poezija pak nas puni emocijama.

Puno iskustva i životnih vještina stekla je u Centru za socijalnu skrb

Knjiga koju biste još jednom rado pročitali?
Neka koju sam čitala kao obveznu lektiru u srednjoj školi. Za mnoga djela s popisa lektire nemamo u tim godinama potrebnu zrelost i strpljenje da shvatimo takvu građu. Tek sad bih u mnogim romanima mogla razumjeti odnose među likovima i njihovu dinamiku, psihološke konstrukte likova, značaj povijesne podloge. Nedavno sam ponovno pročitala „Don Quijotea“ Miguela de Cervantesa. Ovog puta mi je bila zabavna, za razliku od čitanja u tinejdžersko doba.

Poznata osoba s kojom biste rado razgovarali?
Tomislav Horvatinčić.

Koji aspekt psihologije smatrate najzanimljivijim i najzahvalnijim?
Evolucijsku psihologiju. Objašnjava mnoga ljudska ponašanja na zanimljiv, lako shvatljiv i uvjerljiv način. Tumači kako nas je evolucija dizajnirala u reakcijama, emocijama, pažnji, interpersonalnim odnosima…

Kako provodite slobodno vrijeme?
Sa sinom gledam neke pitke serije ili filmove, uz toplu čokoladu. Pjevam u čakovečkom Pjevačkom zboru „Josip Štolcer Slavenski“. Ćaskam s prijateljima.

Komunikacija

Što vas može rasplakati?
Štošta. Na primjer, otvorena iskrenost kod drugoga… To me dirne i izmami suze na oči.

Što je najvažnije u vezi?
Najvažnijih stvari u vezi ima jako, jako puno. Jedna od njih je komunikacija.

Što nikad ne biste mogli oprostiti?
Osim nekih stvari koje se podrazumijevaju, kao što su nanošenje boli meni najdražim osobama, ne opraštam obijest iz bahatosti.

Što ste oduvijek željeli učiniti, a niste?
Darivati krv. Moram priznati da se toga pomalo bojim. A darivanje krvi kao oblik pomaganja drugima jedna je od najplemenitijih gesti. Pomaganjem ne samo da činimo dobro drugima već obogaćujemo i sebe.

Opuštanje

Što vam je draže: kuhati ili jesti?
Ako sam gladna, jesti. Jedem sve i zaista sam gurman. Ako nisam gladna, onda kuhati. Kuhanje je kreativno, a ujedno donosi užitak priređivanja užitka drugima, najdražima.

Omiljeno jelo?
Sarma.

Omiljeno piće?
Sok od zelja. (Smijeh.)

Omiljeni kolač?
Čokoladni.

Omiljeni način opuštanja?
Bicikliranje ili tuširanje uz mirisni sapun, to jest uz aromaterapiju. Ovisi o razlogu potrebe za opuštanjem. I o vremenskim prilikama, naravno.

Vaš idealni odmor je…
Spavanje. Obožavam spavati. Ako govorimo o odmoru na duže staze, onda boravak uz more. Na Jadranu. Idealno jer nije daleko, a naša obala je prepuna prelijepih mjesta.

Prava žena nikad ne smije…
…prestati razvijati se: jačati svoje samopouzdanje i samosvijest, obogaćivati vlastita iskustva, darivati, brinuti o drugima, stajati uz svoje stavove, prestati biti uporna…

Gdje se vidite za 10 godina?
Budući da nemam ni potrebe ni želje išta mijenjati u svom životu, jer sve je onako kako treba biti i zato što sam zadovoljna, nadam se da će i za 10 godina biti otprilike kao što je sad!

Mali ženski razgovori

Po prvi put dodijeljene volonterske nagrade “Petra Horvat” studentima sestrinstva na Sveučilištu Sjever

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Studentima Odjela sestrinstva koji su ostvarili najveći broj volonterskih sati u akademskoj godini 2022/2023 u Sveučilišnom centru Varaždin Sveučilišta Sjever 14. prosinca dodijeljene su, po prvi put, volonterske nagrade.

Novoutemeljene volonterske nagrade studentima koji nesebično pronalaze vremena za volontiranje u Općoj bolnici Varaždin, na javnozdravstvenim akcijama i sportskim događanjima, udrugama za djecu i osobama s invaliditetom nose ime Petre Horvat, prije dvije godine tragično preminule studentice Sveučilišta Sjever, mlade žene koja je za svog kratkog života ostavila trajan trag dobrote, nesebično darujući svoje vrijeme za volontiranje i humanost. „Vjerujem da bi danas Petra bila ponosna na sve svoje mlade kolegice i kolege koji uz studentske obveze pronalaze vrijeme za volontiranje. „Nema tog dobrog djela koliko god malo bilo koje je učinjeno uzalud“, stara je uzrečica koju iz dana u dan potvrđuju i marljivi studenti Sveučilišta Sjever koji slobodno vrijeme nesebično daruju čineći brojnima svakodnevicu ljepšom. Dobitnici volonterske nagrade koja nosi Petrino ime, siguran sam, nastavljat će i njenu misiju pomoći i baviti se uspješno poslom kojeg je i ona voljela“, istaknuo je na prigodnoj svečanosti prorektor Sveučilišnog centra Varaždin prof. dr. sc. Damir Vusić.

 „Vaš angažman i doprinos u javnozdravstvenim, socijalnim i sportskim aktivnostima svjetlo su koje obasjava put drugima i čini razliku u njihovim životima.  Hvala vam na vašoj nesebičnosti, inspiraciji i ulozi koju igrate u stvaranju boljeg svijeta. Petra je ostavila neizbrisiv trag kroz svoju nesebičnu predanost kao volonterka, uvijek spremna pružiti pomoć i podršku drugima. Kao studentica, njena strast prema učenju bila je zarazna, potičući inspiraciju kod ostalih kolega. Kao prijateljica, bila je oslonac i osoba od povjerenja, uvijek spremna saslušati i pružiti podršku i ljubav. Osobno sam imala privilegiju biti njezina nastavnica i mentorica na završnom radu te sam tako bila svjedok njenog neumornog truda i beskompromisne posvećenosti. Petra zadužila si nas svojom osobnošću i dobrotom. Utrla si put kojim nam je ići“, prisjetila se svoje studentice pročelnica Odjela za sestrinstvo izv. prof. dr. sc. Marijana Neuberg.

Dodjeli nagrada kojima je nazočila i Petrina obitelj, čiji su članovi zahvalili Sveučilištu Sjever na sjećanju na njihovu prerano preminulu Petru, mladu ženu koja je imala velike planove i ambicije, te posebice što će njeno ime nositi nagrada za mlade volontere i u budućim generacijama Sveučilišta Sjever. Petra Horvat bila je ambiciozna, hrabra i predana svojim ciljevima. Bila je odlična učenica tijekom školovanja i predana studentica studija Sestrinstva. Uz studentske obveze radila je i niz poslova zarađujući vlastiti novac, a nesebično je dijelila svoje znanje i dajući instrukcije. Po završetku fakulteta zaposlila se kao medicinska sestra, a upravo zahvaljujući predanom radu ubrzo je postala glavna sestra u domu za odrasle osobe  s psihičkim poteškoćama Bistričak u Jalžabetu. Volontirala je u udrugama, a sa svojih 24 godine bila je udomiteljica četvero mališana. Pokazivala je suosjećanje prema svakoj osobi, a energiju usmjeravala prema dobrobiti drugih.

Župan Varaždinske županije Anđelko Stričak čestitao je volonterima na radu, dodajući „kako su zalog za još bolju budućnost“. “Zahvaljujem vam i u ime Varaždinske županije na vašem velikom srcu za dobra djela i nadam se da ćete tu želju za pomaganjem zadržati i kada napustite Sveučilište Sjever i započnete svoje profesionalne karijere“, istaknuo je župan Stričak koji je na kraju svečanosti najavio kako će posthumno Petri Horvat biti dodijeljena nagrada za životna djela Varaždinske županije.

Luka Lipovac, Marko Pavlenić, Paula Kontek, Matija Kuzmić, Marta Bermanec, Ksenija Vitelić, Iva Lovrinović, Tena Funjak, Klara Mlinarić, Helena Sever, Marko Pavlenić, Mihaela Andrašek, Amanda Milković, Tena Dežić, Lorena Zebec, Ana Bubnjar, Ana Polančec, Glorija Matanović, Karla Herman, Adriana Mlinarić i Ines Kučko prvi su dobitnici nagrada za volontiranja „Petra Horvat“ za predani volonterski rad u prošloj akademskoj godini. „Volimo volontirati i rado se odazivamo svim akcijama od obilježavanja dana vezanih uz zdravlje, pomaganja ako zatreba u organizaciji i provođenju događanja, zapravo kad god se ukaže prilika i stvarno nam nije teško. Pozvali bi i druge da nam se pridruže“, istaknuli su studenti sestrinstva Iva i Luka, dodajući kako se za volonterstvo uvijek pronalazi vremena uz studentske i druge obveze.

Inače, u prošloj akademskoj godini studenti volonteri – studenti sestrinstva Sveučilišta Sjever odradili su ukupno 2000 volonterskih sati. I u ovoj akademskoj godini marljivo rade, pa su tako nedavno značajno doprinijeli smanjenju listi čekanja u Općoj bolnici Varaždin na čemu im je i na ovoj dodjeli nagrada zahvalio ravnatelj Opće bolnice Varaždin dr. sc. Damir Poljak.

Nastavite čitati

Mali ženski razgovori

“Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam: sve ružno ‘deletam’!”

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

– Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim – ističe Sonja Tošić-Grlač. Uzor su joj pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi, a male stvari čine je sretnom i ispunjenom.

Sonja Tošić-Grlač rođena je u svibnju 1963. godine u Čakovcu. S roditeljima i bakom živjela je u Šenkovcu sve do početka studija. Prva četiri razreda osnovne škole završila je u Područnoj školi Šenkovec, a više razrede u III. osnovnoj školi Čakovec.
Srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Srednjoškolskom centru Čakovec, nakon kojega je upisala Filozofski fakultet u Zagrebu te postala profesorica jugoslavenskih jezika i književnosti.

Na večeru bi rado s Vedranom Mlikotom, ali i Danielom Craigom, da jednu večer i ona bude Bond djevojka

– Zaposlila sam se već kao apsolventica i radila kao prof. hrvatskoga jezika u raznim školama na zamjenama, a stalno radno mjesto ukazalo se u Knjižnici i čitaonici Čakovec te je u tom pravcu krenula i moja profesionalna karijera. Magistrirala sam, a kasnije i doktorirala informacijske znanosti, a profesionalni put me od narodne i školske knjižnice odveo u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu pa natrag, u Međimursku županiju. U profesionalnom smislu prošla sam mnogo toga, stalno učila i usavršavala se, imam sreće što sam uvijek imala potporu radne sredine i otvorene putove napredovanja – kaže Sonja Tošić-Grlač, pročelnica županijskog Upravnog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb, predavačica na Međimurskom fakultetu u Čakovcu i predsjednica Upravnog vijeća Županijske bolnice Čakovec.

Kako biste se opisali u tri riječi?
Otvorena, jednostavna, spremna pomoći.

Koja je najljepša stvar u poslu kojim se bavite?
Volim posao koji radim, svoj kolektiv i kada ujutro dođem u ured, upalim radio i komp, sretna sam i zadovoljna. Ali uvijek postoji i ono najljepše, a to je kada s kolegicama iz REDEA-e pišemo projekt. Zadužena sam za ideju i njezin razvoj, za tekstualne podloge struke koju znam, a one ostalo. Uigrana smo ekipa, vrlo smo slične i uvažavamo se. Timski rad za udžbenik. To su dani razgovora, promišljanja, ima i šale i smijeha, ali i muke. Kad projekt prođe, našem veselju nema kraja. Jedan sam dan srela na ulici bračni par u majicama našeg projekta 54+, mahnuli su mi i nasmijali se. To je pravi uspjeh i lijepa stvar.

Kino ili kazalište?
I jedno i drugo. Volim filmove, vrlo često idem u kino, što nije ni čudo jer sam jedna od prvih ŠAF-ovaca. Edo me naučio gledati i promišljati filmski. Skoro uvijek sjedim u „kazališnom autobusu“ i s ekipom idem na predstave u Zagreb.

Buket ili bombonjera?
Volim i cvijeće i slatko, ali ipak buket. No, dobila sam ja na poklon već i buket od bajadera!

Kojoj se uspomeni uvijek vraćate?
Ovisi i o mojem raspoloženju ili situaciji. Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam, sve ružno deletam. Najdraže su mi uspomene s obitelji. Zajednička druženja puna različitih dogodovština, veselja i ljubavi. Tu su i uspomene s putovanja te planinarenja s prijateljima… Vrlo se rado vraćam uspomenama s bakom.

Najljepše mjesto na svijetu je…
Svakako sam lokalpatriotkinja i volim Međimurje, svoj grad i Šenkovec. Kad upoznam sva ona mjesta koja još želim vidjeti javit ću vam rang-listu, a zasad dominiraju Pariz, New York, Brugge, vrh Tuhobić, Nerezine, Szenteindre… Ispada da mi je svugdje lijepo.

Tko vam je uzor u životu?
Nikakve „face“ nisu mi uzor. Moji su uzori pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi. Moj tata, pošten, miran, vrijedan čovjek koji je volio ljude, nikada zavidan, jednostavno predivan. Moja mama koja s 81 godinom radi na vrtu, brine o sebi, vesela i pozitivna, motivirana za svakakve radove po kući i gruntu, puna energije, peče najfinije „mini zdigane“ kolače. Volonterke, moje kolegice iz udruge „Pomoć neizlječivima“. Kolege planinari koji voljom i svojom unutarnjom snagom osvajaju vrhove. Imam oko sebe predivne ljude, čiji utjecaj rezultira boljom verzijom mene same te postiže da dosegnem i ono za što mislim da mi je nedostižno.

Glumac s kojim biste rado otišli na večeru?
S Vedranom Mlikotom, da mi priča o Himalaji, te s Danielom Craigom, da jednu večer budem i ja Bond djevojka!

Omiljeni glazbenik?
Moj sin svira gitaru i sve svoje nade polažem u njega!

Koju pjesmu uvijek s guštom otpjevate?
Nisam karaoke tip, kaže se „nemam sluh“, tako da sam tu vrlo slaba. Volim sve međimurske pjesme i pjevušim kada me nitko ne čuje.

Knjigu koju biste rado još jednom pročitali?
Nikad ne čitam iznova, ali možda jednoga dana, i to će biti „Vodoriga“ Andrewa Davidsona i „Djevojka s bisernom naušnicom“ Tracy Chevalier. Postoje knjige koje ponovo iščitavam, ali one i jesu takvo štivo, kao „Žene koje trče s vukovima“ Clarisse P. Estes.

Što vas najviše usrećuje u životu?
Moja sreća je zdravlje: kada sam zdrava, mogu sve. Možda se čini kao floskula, ali kad si član uprave bolnice i kad vodiš zdravstveni sustav, vidiš da je to jedina istina. Ne tražim veliku sreću, svaki dan male stvari čine me sretnom i ispunjenom. Kad ujutro sjednem u auto s kolegama i krenemo na planinarenje, jako sam sretna osoba. Kad nekamo putujem, kad sin položi ispit, kad je nakon dugog vremena došla moja sestrična iz Bosne i bila s mojom mamom mjesec dana te smo se zajedno provodile, kada dobijem lijepi poklon ili nekome pomognem, kada dobro odradim posao… Poslovica kaže: „Imati dostatno – to znači sreću, imati više nego dostatno je štetno.“

Koji ste najbolji savjet primili i tko vam ga je dao?
Moja prijateljica Zlata, koja je nažalost umrla, bila je moj najveći i najbolji savjetodavac. Zlata je bila starija od mene, zajedno smo jedno vrijeme radile i ostale prijateljice. Ona je bila u prednosti, u životu je jedan dio toga već obavila, a ja sam išla za njom i ona me savjetovala iz svog iskustva. Znala je zapisivati njoj „pametne“ rečenice iz knjiga pa smo o njima razgovarale. Njezini su savjeti bili „zdravi“. Učila me koji su odnosi u životu najvažniji, ukazala na to da sitnice čine život važnim, da trebamo stvarati sami svoje radosne trenutke. Uvijek mi je govorila: „Pusti ih, budi svoja, dobra i dobro radi!“

Najljepša uspomena iz djetinjstva?
Voljela sam sjediti na stepenicama i čitati, biti u svome svijetu. Skitati se po ulici, od susjeda do susjeda. Onda su tu autobus na daljinski koji mi je tata kupio u Austriji, beba koja plače i trepće, prvi kožni „tregeršos“, odlazak s roditeljima vlakom u Varaždin, prvi nastup na priredbi za dječje darove za Djeda Mraza, u nižim razredima sam bila u glumačkoj družini i zaboravila tekst kada sam nastupala, bratić me vodio u šumu piti prepeličja jaja, sanjkanje na Blažonovu bregu, prve tuče, prve simpatije, prve jedinice…

Što uvijek nosite u torbici?
Crveni ruž, kremu za ruke, kišobran, lijekove i, naravno, novčanik. Uvijek mi je torba malo veća pa stane i sendvič, voće, voda….torba mi je uvijek teška.

Najljepši trenutak u životu?
Ponedjeljak poslijepodne, kišilo je, rodio se Karlo.

Što smatrate svojim primarnim životnim pozivom?
Ovo je pitanje kao iz „life coaching“ treninga. Tamo dobijete odgovor: „Pronađite ravnotežu između poslovne i privatne sfere života.“ Pronađite u svom poslu ono što ga može učiniti pozivom. Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim!

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje