KULTURNO BLAGO

Talentirani samouki umjetnici iz Kučana, otac i sin Josip i Ivan Cikač, zajedno su živjeli, zajedno radili te umrli u razmaku od točno šest mjeseci. Sin Ivan je otišao 31. srpnja 2014., a otac Josip 31. siječnja 2015. godine.

O sedamstotinjak figura, izrađenih od drva ili kamena, danas brinu njihove udovice. Svekrva Milka i snaha Biserka Cikač kao da žive u velikoj galeriji s misijom očuvanja kulturnog blaga. Jer u cijeloj kući nema nijednog komada namještaja, rame za slike, pločica… apsolutno ničega, osim bijele tehnike, što nisu napravili njihovi muževi. Od kreveta na kojima spavaju, preko stola za kojim jedu do rukohvata stuba kojima se penju na kat kuće. Za dvije žene to je, priznaju, dvosjekli mač. – Koliko god nam ovaj ambijent daje osjećaj kao da su Josip i Ivan uvijek s nama, jednako toliko nam isti taj osjećaj stvara tugu jer stalno nas podsjeća da ih više nema, slažu se. – Svaki korak je uspomena, kaže gospođa Milka. Otac je najviše volio izrađivati drvene skulpture konja. – Obožavao ih je, govori Biserka. Sin je, pak, više volio duboreze.

Vapaj za “glanc”

No teško je da će sa svojim mirovinama još dugo uspjeti brinuti o umjetničkom blagu. Jer, očuvanje  skulptura nije jeftino. Entuzijazam „budemo farbali kad će trebati farbati“, teško da će biti rješenje. Iako nikad nisu tražile pomoć ili iznalaženje najpovoljnijeg rješenja za prezervaciju umjetničkih djela, nakon smrti autora nitko nije pitao za sudbinuo stavštine.  Jer, Cikači su osvajali i kritiku i publiku.

Iako su na adrese gradskih dužnosnika redovito stizale pozivnice za posjet Galeriji, nikad se nitko nije odazvao.   Unatoč međunarodnim recenzijama i priznanjima, zasad nitko ne pokazuje interes da se barem dio zbirke sačuva kao vrijedna kulturna baština. A umjetnine svakim danom sve više „vape“ za svježim „glancom“.

Nasljednice vjeruju kako nije na njima da moljakaju udomljavanje skulptura, već da je Gradu u interesu ponuditi neku varijantu. Istina, Nagrada Grada Varaždina visi na zidu kuće. Komad papira će, ostane li situacija kakva jest, požutjeti dok će drvo truliti.

Varijante

Stječe se dojam da misle kako bi ukazivanjem  na aktualni problem povrijedile ponos svojih preminulih supruga. – Obojica su bili vrlo ponosni i sve što su zaradili napravili su sami, svojim rukama. Nikad ništa ni od koga nisu tražili, a pozivnice su slali ljudima za koje su vjerovali da ih zanima umjetnost, pa tako i u Grad. Jedini razlog bila je ljubav prema umjetnosti i želja da se dio radova javno izloži, govori Biserka Cikač. Svejedno. Ostane li takav odnos između Cikačevih udovica i Grada, Varaždin će izgubiti vrijedan dio svoje kulturne baštine.

Potencijalni manjak novca nije problem. Jer, gospođe Cikač umjetnine ne žele prodati – žele ih pokloniti. Jasno, dio bogate zbirke. – Jedino što nas zanima je da se radovi zbrinu i ne propadnu, veli Biserka Cikač.

Dobra poznavateljica umjetničke scene pita se zašto Grad ne bi uzeo dio umjetnina i njima oplemenio brojne gradske trgove i velike prostore koji zjape prazni? – Ne bi li bilo ljepše, primjerice, u predvorju Odjela interne medicine varaždinske bolnice vidjeti skulpturu nego veliki, prazni mramorom popločani prostor?, praktična je naša sugovornica. – Sigurno ima još gradskih prostora koji bi mogli postati dom vrijednim skulpturama, veli i ističe kako bi takav potez donio višestruku korist.

 

Grad Varaždin mogao bi izgubiti vrijedan dio svoje kulturne baštine

– To su prostori u kojima se kreće puno ljudi, pa bi figure bile viđene, istovremeno bi Grad vodio računa o njihovu održavanju i ne bi se „zatvarale“ u galerije, za koje se vjerojatno u ovom trenutku zaista nema novca. Ove je godine tek HDLU dobio svoj prostor, Arhiv je također udomljen, ali na sve se to čekalo desetljećima. Tako da bi ova varijanta bila, vjerujem, najprihvatljivija, rekla je naša sugovornica želeći ostati anonimna kako je netko ne bi, zbog njezinog radnog mjesta, prozvao zbog sukoba interesa.
I dok se razgovor vodi oko pragmatičnih stvari, oko “bježi”. U dvorištu s lijeve strane – kamene skulpture starca, žene s djetetom, čovjeka s knjigom… u sredini skulpture konja i kočija… Na koju god se stranu čovjek okrene – pogled mu zaokupi neka umjetnina. „Službena“ Galerija Cikač nalazi se u jednoj dvorišnoj kućici. Unutra umjetnina do umjetnine. Znatiželjni namjernik koji bi želio sve razgledati – dvorište, Galeriju i kuću – za to bi morao odvojiti poprilično vremena. Jer kud god da se okrenete, ugledate nešto novo. I koliko god puta pogledate isto mjesto, iznova otkrijete nešto što dotad niste vidjeli. Nepresušan izvor skulptura, figura, umjetničkih predmeta, uporabnih predmeta ručne izrade…

Cikači su se rado odazivali raditi gdje su ih pozvali. Tako su, primjerice, ispred rudnika u Ivancu izradili veliku statuu rudara, skulpturu ispred tvornice Bor… Radovi oca i sina Cikač danas se nalaze u brojnim domovima ili OPG-ima, izrađivali su oni namještaj po narudžbi za ljude koji nisu željeli industrijske stolce već su radije sjedili na ručno izrađenim umjetničkim djelima, najčešće od hrastovine ili bukve.

 

Imanje Cikačevih nepresušan je izvor skulptura, figura, umjetničkih i uporabnih predmeta ručne izrade

 „Poznaju Cikače širom Hrvatske, obrađeni i oblikovani stoljetni hrastovi sada u liku svetaca, raspela, kmeta, djeda, bake, majke s djetetom, konja… šepure se na mnogim javnim prostorima, u dvorištima ponosnih gazda, u crkvama i kućnim regalima… I ne samo doma: mnogo ih je završilo i u Mađarskoj, ponosno se pokazivalo na izložbama od Pariza do Beča“, napisao je akademski slikar Darko Sačić, dugogodišnji djelatnik u kulturi koji je nekoliko godina studijski putovao u Ameriku kako bi usavršavao znanje menagmenta u kulturi.

Ukoliko se uskoro ne pronađe adekvatno rješenje, drveni likovi svetaca, raspela, kmeta… i dalje će se „šepuriti“ – negdje drugdje. U Varaždinu i Kučan Marofu ostat će samo truli komadi drveta – podsjetnik da je ovdje nekad postojalo ali potom i zatrto umjetničko bogatstvo stvoreno rukama Josipa i Ivana Cikača.

Josip i Ivan Cikač

Ostvarili su 50 samostalnih i više od 350 skupnih izložbi u Hrvatskoj, Austriji, Mađarskoj, Sloveniji i Francuskoj. Sudjelovali su u radu velikog broja kiparskih kolonija u zemlji i inozemstvu. Autori su 60 monumentalnih skulptura – kipova u Hrvatskoj, Sloveniji i Mađarskoj, a posebna su ostvarenja spomenik PAN Europske unije u Mlinarcima (Mađarska) i spomenik zahvale sv. ocu Ivanu Pavlu II. u Mariji Bistrici. Bili su članovi: LUV-a Varaždin, Likovne sekcije KUD „Varteks“ Varaždin i Hrvatskog Društva naivnih likovnih umjetnika Hrvatske. Proglašeni su počasnim građanima grada Letenya u Mađarskoj, osvojili su niz nagrada i priznanja i to: Nagradu grada Varaždina, Plaketu grada Splita i grada Zagreba, Plaketu grada Beograda i grada Slavonskog Broda, Plaketu N. Zrinski (Zalaegerszeg, Mađarska), Povelju Marije Bistrice, Plaketu KUD-a „Varteks“ Varaždin, te III. nagradu 60 godina „Varteksa“, srebrnu Medalju na susretima radnika šumarstva i drvne industrije Hrvatske i brončanu Medalju na susretima radnika šumarstva i drvne industrije Hrvatske.

KRITIKA

Juraj Baldani, 1989.

Djelujući u varaždinskom likovnom krugu Josip i Ivan Cikač svojim ostvarenjima iskazuju autohtone značajke, ali isto tako i svoju sposobnost i talent da ih formuliraju kroz sebi svojstven i prepoznatljiv izraz. Tim kvalitetama oni su privukli pažnju izvan lokalnih i granica Hrvatske koje su uvijek dostojno reprezentirali svojim radovima. Njihova skulptura ne samo da stoji u vrhu naivnog kiparstva, nego je i sastavnica naše već stoljećima slavljene i bogate skulpturske baštine, i zapažene suvremene produkcije. Među majstorima svog umijeća, izgrađujući svoj nesvakidašnji odnos prema likovnom zadatku izdvajaju se otac i sin – Josip i Ivan Cikač – koji zajedničkim radom, sinhronizirajući ideju, motiv i izvedbu, postižu začudne rezultate i u hrvatskoj naivnoj skulpturi predstavljaju izuzetnu pojavu.

Darko Sačić: “Kipar s četiri ruke”

Već je puno vode proteklo Dravom od vremena kad sam upoznao Cikače – drvodjelce, još aktivne radnike, rezbare u „kućnoj radinosti“. Nije bilo teško prepoznati žar i mar kojim su iz komada hrastovine, nekog „planjka“ ili pak korijena uobličavali svoju malu i skromnu istinu, nekog konjića, baku ili težaka, sveca i raspelo. Poznaju Cikače širom Hrvatske, obrađeni i oblikovani stoljetni hrastovi sada u liku svetaca, raspela, kmeta, djeda, bake, majke s djetetom, konja… šepure se na mnogim javnim prostorima, u dvorištima ponosnih gazda, u crkvama i kućnim regalima… I ne samo doma: mnogo ih je završilo i u Mađarskoj, ponosno se pokazivalo na izložbama od Pariza do Beča. Otac i sin podijelili su poslove oko nastajanja skulptura. Još nisam čuo da su se razišli oko nekog rješenja ili pak tehničke dileme. To bi bilo kao kipar s četiri ruke. Glava i srce su jedno biće. Mnogi se očevi i sinovi pogledavaju u nevjerici pa da li je to moguće? No eto, u Kučan Marofu, u kući prekirvenoj rezbarijama, dvorištem punih hrastovih i kamenih skulptura, radionom – ateljeom i prostorom (zvanom galerija) prenatrpanim „kipecima“, živi i stvara obitelj Cikač.

Stanko Špoljarić, 2006.

U potresnosti golgotske drame motiv „Pieta“ Josip i Ivan Cikač donijeli su snažnim emotivnim nabojem, postižući ravnotežu između prizora sakralne tematike i poštivanja materijala drveta. (2004.) … zaista majstorski oni u drvu zaglađuju figure do blistavosti materijala, dosežući realističnost forme i izražaja u ukupnosti dojma i u fragmentima djela. (2005.) … zajedno su u drvu istesali biblijski motiv Sv. Obitelji, pokazujući kroz izuzetnu tehničku vještinu sposobnost davanja realistične uvjerljivosti u ozračju sakralnog.

Izvor:
Foto: