Povežite se s nama

Kultura

Upitan opstanak umjetničke ostavštine “kipara s četiri ruke”, Josipa i Ivana Cikača?

Objavljeno:

- dana

KULTURNO BLAGO

Talentirani samouki umjetnici iz Kučana, otac i sin Josip i Ivan Cikač, zajedno su živjeli, zajedno radili te umrli u razmaku od točno šest mjeseci. Sin Ivan je otišao 31. srpnja 2014., a otac Josip 31. siječnja 2015. godine.

O sedamstotinjak figura, izrađenih od drva ili kamena, danas brinu njihove udovice. Svekrva Milka i snaha Biserka Cikač kao da žive u velikoj galeriji s misijom očuvanja kulturnog blaga. Jer u cijeloj kući nema nijednog komada namještaja, rame za slike, pločica… apsolutno ničega, osim bijele tehnike, što nisu napravili njihovi muževi. Od kreveta na kojima spavaju, preko stola za kojim jedu do rukohvata stuba kojima se penju na kat kuće. Za dvije žene to je, priznaju, dvosjekli mač. – Koliko god nam ovaj ambijent daje osjećaj kao da su Josip i Ivan uvijek s nama, jednako toliko nam isti taj osjećaj stvara tugu jer stalno nas podsjeća da ih više nema, slažu se. – Svaki korak je uspomena, kaže gospođa Milka. Otac je najviše volio izrađivati drvene skulpture konja. – Obožavao ih je, govori Biserka. Sin je, pak, više volio duboreze.

Vapaj za “glanc”

No teško je da će sa svojim mirovinama još dugo uspjeti brinuti o umjetničkom blagu. Jer, očuvanje  skulptura nije jeftino. Entuzijazam „budemo farbali kad će trebati farbati“, teško da će biti rješenje. Iako nikad nisu tražile pomoć ili iznalaženje najpovoljnijeg rješenja za prezervaciju umjetničkih djela, nakon smrti autora nitko nije pitao za sudbinuo stavštine.  Jer, Cikači su osvajali i kritiku i publiku.

Iako su na adrese gradskih dužnosnika redovito stizale pozivnice za posjet Galeriji, nikad se nitko nije odazvao.   Unatoč međunarodnim recenzijama i priznanjima, zasad nitko ne pokazuje interes da se barem dio zbirke sačuva kao vrijedna kulturna baština. A umjetnine svakim danom sve više „vape“ za svježim „glancom“.

Nasljednice vjeruju kako nije na njima da moljakaju udomljavanje skulptura, već da je Gradu u interesu ponuditi neku varijantu. Istina, Nagrada Grada Varaždina visi na zidu kuće. Komad papira će, ostane li situacija kakva jest, požutjeti dok će drvo truliti.

Varijante

Stječe se dojam da misle kako bi ukazivanjem  na aktualni problem povrijedile ponos svojih preminulih supruga. – Obojica su bili vrlo ponosni i sve što su zaradili napravili su sami, svojim rukama. Nikad ništa ni od koga nisu tražili, a pozivnice su slali ljudima za koje su vjerovali da ih zanima umjetnost, pa tako i u Grad. Jedini razlog bila je ljubav prema umjetnosti i želja da se dio radova javno izloži, govori Biserka Cikač. Svejedno. Ostane li takav odnos između Cikačevih udovica i Grada, Varaždin će izgubiti vrijedan dio svoje kulturne baštine.

Potencijalni manjak novca nije problem. Jer, gospođe Cikač umjetnine ne žele prodati – žele ih pokloniti. Jasno, dio bogate zbirke. – Jedino što nas zanima je da se radovi zbrinu i ne propadnu, veli Biserka Cikač.

Dobra poznavateljica umjetničke scene pita se zašto Grad ne bi uzeo dio umjetnina i njima oplemenio brojne gradske trgove i velike prostore koji zjape prazni? – Ne bi li bilo ljepše, primjerice, u predvorju Odjela interne medicine varaždinske bolnice vidjeti skulpturu nego veliki, prazni mramorom popločani prostor?, praktična je naša sugovornica. – Sigurno ima još gradskih prostora koji bi mogli postati dom vrijednim skulpturama, veli i ističe kako bi takav potez donio višestruku korist.

 

Grad Varaždin mogao bi izgubiti vrijedan dio svoje kulturne baštine

– To su prostori u kojima se kreće puno ljudi, pa bi figure bile viđene, istovremeno bi Grad vodio računa o njihovu održavanju i ne bi se „zatvarale“ u galerije, za koje se vjerojatno u ovom trenutku zaista nema novca. Ove je godine tek HDLU dobio svoj prostor, Arhiv je također udomljen, ali na sve se to čekalo desetljećima. Tako da bi ova varijanta bila, vjerujem, najprihvatljivija, rekla je naša sugovornica želeći ostati anonimna kako je netko ne bi, zbog njezinog radnog mjesta, prozvao zbog sukoba interesa.
I dok se razgovor vodi oko pragmatičnih stvari, oko “bježi”. U dvorištu s lijeve strane – kamene skulpture starca, žene s djetetom, čovjeka s knjigom… u sredini skulpture konja i kočija… Na koju god se stranu čovjek okrene – pogled mu zaokupi neka umjetnina. „Službena“ Galerija Cikač nalazi se u jednoj dvorišnoj kućici. Unutra umjetnina do umjetnine. Znatiželjni namjernik koji bi želio sve razgledati – dvorište, Galeriju i kuću – za to bi morao odvojiti poprilično vremena. Jer kud god da se okrenete, ugledate nešto novo. I koliko god puta pogledate isto mjesto, iznova otkrijete nešto što dotad niste vidjeli. Nepresušan izvor skulptura, figura, umjetničkih predmeta, uporabnih predmeta ručne izrade…

Cikači su se rado odazivali raditi gdje su ih pozvali. Tako su, primjerice, ispred rudnika u Ivancu izradili veliku statuu rudara, skulpturu ispred tvornice Bor… Radovi oca i sina Cikač danas se nalaze u brojnim domovima ili OPG-ima, izrađivali su oni namještaj po narudžbi za ljude koji nisu željeli industrijske stolce već su radije sjedili na ručno izrađenim umjetničkim djelima, najčešće od hrastovine ili bukve.

 

Imanje Cikačevih nepresušan je izvor skulptura, figura, umjetničkih i uporabnih predmeta ručne izrade

 „Poznaju Cikače širom Hrvatske, obrađeni i oblikovani stoljetni hrastovi sada u liku svetaca, raspela, kmeta, djeda, bake, majke s djetetom, konja… šepure se na mnogim javnim prostorima, u dvorištima ponosnih gazda, u crkvama i kućnim regalima… I ne samo doma: mnogo ih je završilo i u Mađarskoj, ponosno se pokazivalo na izložbama od Pariza do Beča“, napisao je akademski slikar Darko Sačić, dugogodišnji djelatnik u kulturi koji je nekoliko godina studijski putovao u Ameriku kako bi usavršavao znanje menagmenta u kulturi.

Ukoliko se uskoro ne pronađe adekvatno rješenje, drveni likovi svetaca, raspela, kmeta… i dalje će se „šepuriti“ – negdje drugdje. U Varaždinu i Kučan Marofu ostat će samo truli komadi drveta – podsjetnik da je ovdje nekad postojalo ali potom i zatrto umjetničko bogatstvo stvoreno rukama Josipa i Ivana Cikača.

Josip i Ivan Cikač

Ostvarili su 50 samostalnih i više od 350 skupnih izložbi u Hrvatskoj, Austriji, Mađarskoj, Sloveniji i Francuskoj. Sudjelovali su u radu velikog broja kiparskih kolonija u zemlji i inozemstvu. Autori su 60 monumentalnih skulptura – kipova u Hrvatskoj, Sloveniji i Mađarskoj, a posebna su ostvarenja spomenik PAN Europske unije u Mlinarcima (Mađarska) i spomenik zahvale sv. ocu Ivanu Pavlu II. u Mariji Bistrici. Bili su članovi: LUV-a Varaždin, Likovne sekcije KUD „Varteks“ Varaždin i Hrvatskog Društva naivnih likovnih umjetnika Hrvatske. Proglašeni su počasnim građanima grada Letenya u Mađarskoj, osvojili su niz nagrada i priznanja i to: Nagradu grada Varaždina, Plaketu grada Splita i grada Zagreba, Plaketu grada Beograda i grada Slavonskog Broda, Plaketu N. Zrinski (Zalaegerszeg, Mađarska), Povelju Marije Bistrice, Plaketu KUD-a „Varteks“ Varaždin, te III. nagradu 60 godina „Varteksa“, srebrnu Medalju na susretima radnika šumarstva i drvne industrije Hrvatske i brončanu Medalju na susretima radnika šumarstva i drvne industrije Hrvatske.

KRITIKA

Juraj Baldani, 1989.

Djelujući u varaždinskom likovnom krugu Josip i Ivan Cikač svojim ostvarenjima iskazuju autohtone značajke, ali isto tako i svoju sposobnost i talent da ih formuliraju kroz sebi svojstven i prepoznatljiv izraz. Tim kvalitetama oni su privukli pažnju izvan lokalnih i granica Hrvatske koje su uvijek dostojno reprezentirali svojim radovima. Njihova skulptura ne samo da stoji u vrhu naivnog kiparstva, nego je i sastavnica naše već stoljećima slavljene i bogate skulpturske baštine, i zapažene suvremene produkcije. Među majstorima svog umijeća, izgrađujući svoj nesvakidašnji odnos prema likovnom zadatku izdvajaju se otac i sin – Josip i Ivan Cikač – koji zajedničkim radom, sinhronizirajući ideju, motiv i izvedbu, postižu začudne rezultate i u hrvatskoj naivnoj skulpturi predstavljaju izuzetnu pojavu.

Darko Sačić: “Kipar s četiri ruke”

Već je puno vode proteklo Dravom od vremena kad sam upoznao Cikače – drvodjelce, još aktivne radnike, rezbare u „kućnoj radinosti“. Nije bilo teško prepoznati žar i mar kojim su iz komada hrastovine, nekog „planjka“ ili pak korijena uobličavali svoju malu i skromnu istinu, nekog konjića, baku ili težaka, sveca i raspelo. Poznaju Cikače širom Hrvatske, obrađeni i oblikovani stoljetni hrastovi sada u liku svetaca, raspela, kmeta, djeda, bake, majke s djetetom, konja… šepure se na mnogim javnim prostorima, u dvorištima ponosnih gazda, u crkvama i kućnim regalima… I ne samo doma: mnogo ih je završilo i u Mađarskoj, ponosno se pokazivalo na izložbama od Pariza do Beča. Otac i sin podijelili su poslove oko nastajanja skulptura. Još nisam čuo da su se razišli oko nekog rješenja ili pak tehničke dileme. To bi bilo kao kipar s četiri ruke. Glava i srce su jedno biće. Mnogi se očevi i sinovi pogledavaju u nevjerici pa da li je to moguće? No eto, u Kučan Marofu, u kući prekirvenoj rezbarijama, dvorištem punih hrastovih i kamenih skulptura, radionom – ateljeom i prostorom (zvanom galerija) prenatrpanim „kipecima“, živi i stvara obitelj Cikač.

Stanko Špoljarić, 2006.

U potresnosti golgotske drame motiv „Pieta“ Josip i Ivan Cikač donijeli su snažnim emotivnim nabojem, postižući ravnotežu između prizora sakralne tematike i poštivanja materijala drveta. (2004.) … zaista majstorski oni u drvu zaglađuju figure do blistavosti materijala, dosežući realističnost forme i izražaja u ukupnosti dojma i u fragmentima djela. (2005.) … zajedno su u drvu istesali biblijski motiv Sv. Obitelji, pokazujući kroz izuzetnu tehničku vještinu sposobnost davanja realistične uvjerljivosti u ozračju sakralnog.

Izvor:
Foto:

Kultura

Udruga “Gardruža” ove godine napunila dva desetljeća: “Se čega se primemo, oddelamo kak spada!”

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Udruga “Gardruža” Gardinovec osnovana je zadnjeg dana ožujka 2001. godine.

Dvadeseti rođendan, u duhu odgovornosti, nisu posebno obilježavali, već su “proslavili” u klasičnome međimurskom stilu: radno, s tim da su sredstva predviđena za obilježavanje uložili u uljepšavanje lokalnog parka.

– Tako smo financirali izradu mosta i bunara u parkiću. Zato ćemo sljedeću sjednicu Skupštine nastojati organizirati u ponešto svečanijem tonu – objašnjava predsjednica Udruge Marija Prekupec.

Promocija i zaštita

Udruga djeluje na području kulture, sporta, zaštite zdravlja, kao i zaštite okoliša i prirode s ciljevima organiziranja aktivnog provođenja slobodnog vremena građana i postizanja bolje kvalitete života, unapređivanja zdravlja i rekreacije građana, osobito djece i starijih osoba.

– Puno naših projekata povezano je sa školom i vrtićem, tako da smo ove godine u tom smislu bili ograničeni. Uvijek nastojimo osmisliti neke aktivnosti i uz događanja kao što su Božić, Uskrs, advent, maškare i slično, a u naših dvadeset godina zaista smo sudjelovali u obilježavanju i proslavi mnogobrojnih manifestacija.

Općina Belica, kojoj Gardinovec pripada, bila je, primjerice, domaćin na Noći muzeja u Muzeju Međimurja 2014. godine. Članovi i članice “Gardruže” tada su počastili posjetitelje starinskim kolačima, a prezentirali su i pletenje cekara te izradu svatovske jabuke od papira. U takva se događanja nastojimo uključiti, s obzirom na činjenicu da smo i čuvari narodne baštine. Na Noći muzeja zamijetio nas je gospodin Bagarin, skupljač narodnih običaja, i pozvao nas na sudjelovanje na 48. Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu. Rado smo se odazvali! – dodaje Marija.

Svojim zalaganjem vrijedni Gardinovčani i Gardinovčanke zaradili su i hrpu nagrada. Tako su dobili službena priznanja “Zeleni cvijet s brončanim znakom” Turističke zajednice Međimurske županije u okviru edukativne akcije “Volim Hrvatsku” za uređenost parka čak tri godine zaredom: od 2008. do 2010.! Od ove godine park krasi i velika kopija grba Općine od buksusa, odnosno pušpana: nadaju se da će stimulirajuće djelovati i na zaštitu okoliša. Na svečanom otvorenju sportske dvorane i sjednici OV-a 2012. za zalaganje Udruge na lokalnoj razini i uspješan rad uručena im je Zlatna plaketa – Grb Općine Belica, dok su tri godine kasnije od općine dobili i zahvalnicu, a 2016. i pohvalnicu.

– Na Danima kruha i zahvalnosti za plodove zemlje na Belici i u Gardinovcu uključujemo se s kolačima, proizvodima lokalnih OPG-ova, uz ples i pjesmu u pratnji tamburaša, u narodnim nošnjama koje nastojimo prezentirati svugdje gdje je prikladno. Jedan od projekata na koji smo najponosniji je “staro pralo”, to jest prikazivanje pranja rublja na način na koji su to radili naši stari. O uspjehu projekta najbolje su posvjedočili izrazi lica svih koji su vidjeli prikaz i s nostalgijom se prisjetili kako je to nekad izgledalo, a prikazale smo sve detalje – od kuhanja sapuna do upotrebe korita i nošenja autentičnih nošnji – uglas su nam ispripovijedale članice “Gardruže”. U rujnu 2018. običaj gardinovskoga potočnog prala dobio je i spomen ploču.

Niz nagrada

Od Međimurskog saveza sportske rekreacije “Sport za sve” Udruzi je dodijeljen niz zahvalnica, priznanja i medalja. Izdvajamo tako Godišnju medalju za razvoj sportske rekreacije, koju je 2009. dobila predsjednica Udruge Marija Prekupec. Njoj je Hrvatski savez sportske rekreacije “Sport za sve” dodijelio i godišnju nagradu za razvoj sportske rekreacije “Mirko Relac” za 2015. godinu. Udruga je pak dobitnica više zahvalnica i priznanja za obilježavanje Svjetskog dana sporta i Svjetskog dana pješačenja na lokalnoj i nacionalnoj razini, kao i Priznanja Hrvatskog olimpijskog odbora za organizaciju natjecanja na lokalnoj razini.

Članice i članovi na ovogodišnjim “Bakinim kolačima” u Čakovcu

– Na manifestaciji “Bakini kolači”, koju organizira Udruga “Međimurska gruda”, sudjelujemo od 2017. godine, kada smo u Prelogu predstavili repliku eko-etno kuće i veliku svatovsku jabuku. Godinu kasnije u Svetome Martinu na Muri istom prigodom prezentirali smo kolače od maka i tikve, 2019. na Belici smo dobili Lentu za izvorno međimursko, a na posljednjem izdanju koje se zadnjeg vikenda u rujnu ove godine održalo u atriju Staroga grada u Čakovcu promovirali smo se pletenom ogradom od lijeske i bogatim štandom s kolačima i drugim jesenskim plodovima – nabrajaju članice Udruge.

Kruna njihova rada pristigla je neposredno prije Dana međimurske županije 2019., kad je “Gardruži” dodijeljena Povelja Međimurske županije u znak priznanja za nesebičan društveni rad i doprinos kulturnom amaterizmu, unapređenje zdravlja i rekreacije građana, osobito djece i starijih osoba, te očuvanje prirode i zaštitu okoliša. Vidljivo je, dakle, da su članice i članovi aktivni u mnogobrojnim aktivnostima koje vjerojatno ne bismo mogli pobrojiti ni na nekoliko stranica novina.

Stalno su u potrazi za novim snagama koje bi im se htjele priključiti i pomoći im da na najljepši mogući način predstavljaju svoje mjesto, općinu i međimurski zavičaj. “Držimo im fige” da u tome budu uspješni i nastave s odličnim radom, a Udruzi želimo još mnogo puta po dvadeset godina!

Neumoran rad

Osim navedenih aktivnosti, članice i članovi “Gardruže” sudjelovali su, sudjeluju i planiraju sudjelovanje u: procesijama povodom Tijelova, organizaciji druženja za mještane nakon mise polnoćke, sportskim općinskim susretima, Danu srca, informatičkim radionicama, Festivalu žena, Obiteljskom festivalu, izgradnji odbojkaškog igrališta u Gardinovcu, hodočašćima na Mariju Bistricu na biciklima, BIMEP-u, aerobiku, izradi ručnih radova povodom blagdana i drugih događanja, humanitarnim akcijama (Dan narcisa), božićnim sajmovima, nordijskom hodanju…

Pomogli su u radovima na obnovi i uređenju vrtića i okoliša kad je to bilo potrebno, organizirali odbojkaške turnire, seoske igre “med vulicami”, promotivne događaje, obilježavali “Move week” (Tjedan kretanja), Dane Međimurske županije i Dan sv. Blaža (zaštitnika oboljelih od bolesti grla) biciklirali do Vukovara, izrađivali velike adventske vijence, bili dijelom projekta “Ftrgni od zaborava” u suradnji s učenicima PŠ Gardinovec, radili na promociji djela i lika pučkog književnika Stjepana Jankovića-Štefa…

Nastavite čitati

Kultura

Ženska vokalna skupina “Pučpuljike” obranila zlato na “Zlatnoj lipi Tuhlja”

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

U subotu, 16. listopada, u hotelu Well u Tuhlju odvijala se prava rapsodija lijepih glazbenih nota.

Već tradicionalno, održana je 12. Zlatna lipa Tuhlja, međunarodno natjecanje pjevačkih zborova i malih vokalnih sastava. Unatoč ovim pandemijskim vremenima, susret je na radost svih sudionika održan uživo, te su tako sudionici nakon dužeg vremena mogli uživati u onome što vole i u čemu su odlični: pjevanju divnih melodija koje su dolazile iz raznih krajeva.

Na ovom natjecanju međunarodnog karaktera sudjelovalo je četrnaest iznimno kvalitetnih pjevačkih zborova i malih vokalnih sastava iz Hrvatske, Republike Slovenije, Republike Kosova te Bosne i Hercegovine.

Upornost i ljubav

U teškoj konkurenciji našle su se i članice Ženske vokalne skupine “Pučpuljike”. Sad već svima nadaleko poznate “Pučpuljike” svojim su nastupom obranile zlato osvojeno na prošlogodišnjoj 11. Zlatnoj lipi Tuhlja te se tako i na ovogodišnjem natjecanju okitile zlatom pod dirigentskom palicom Andree Ščapec. Koliko su “Pučpuljike” izvrsne u onome što rade te s koliko ljubavi i predanosti pjevaju, dokazale su i ulaskom u natpjevavanje za Grand Prix.

Najboljim zborovima proglašeni su ŽVS “Pučpuljike” Čakovec, Zbor “Siperantum” Peć (Kosovo), Zbor “Ivan pl. Zajc” (Zagreb) i Dekliški pevski zbor gimnazije Kranj (Slovenija), koji je i osvojio Grand Prix.

Zlatne pjevačice još jednom su dokazale što mogu i kako se slogom, snažnom željom, predanim radom, upornošću i velikom ljubavlju prema glazbi mogu svladati sve prepreke i zasjati. Sudjelovanje na ovom natjecanju bilo je sufinancirano sredstvima Grada Čakovca, kojem ovim putem zahvaljuju.

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje