Povežite se s nama

Putopisi

Uspjeli smo: došli smo u Aziju!

Objavljeno:

- dana

AVANTURA NA DVA KOTAČA (3)

Vjeran Kostović i Ivan Cigrovski biciklima su prešli put dugačak 2.275 km.

Već na ulasku u Tursku Vjerana Kostovića i Ivana Cigrovskog dočekalo je iznenađenje. Otkako su iz Varaždina 13. srpnja biciklima krenuli na put, svaki dan donio je neuobičajene susrete i događaje. No 2. kolovoza na grčko-turskoj granici dočekali su ih vojnici. Koji nisu skrivali kalašnjikove.

– Samo su izgledali opasno. Odmah su uzeli u ruke fotoaparat i fotografirali nas! – smiju se Ivan i Vjeran.

Autocesta smrti

Nakon toga su krenuli u, ispostavilo se, veliki put u nepoznato. Njihov cilj bilo je Ohridsko jezero, a putem je “pala” odluka da će produžiti do Turske. U Istanbulu, u azijskom dijelu ih je već očekivao Selim Berksu, Vjeranov prijatelj iz Francuske. No dvojac iz Varaždina ubrzo je shvatio da se za put biciklima po Turskoj nisu najbolje pripremili.

– Stigli smo do autoceste koja vodi do Istanbula. Francuzi koje smo sretali putem govorili su nam da si pronađemo prijevoz, ali mi smo mislili da, ako smo biciklima prošli “divlju” autocestu u Albaniji, onda možemo sve. Krivo. Do Istanbula ide autocesta s pet traka, a vozila jure preko 100 na sat. Osjećali smo se kao da je u pitanju vožnja za život ili smrt – pričaju.

GPS je pokazao da će morati proći 70 kilometara autoceste, u Istanbul stići najkasnije do 14 sati toga 3. kolovoza, odmoriti se i krenuti u azijski dio gdje živi Selim. – Umjesto 70 km, kako je pokazivala karta, do Bospora smo morali vozili 160 kilometara! Došli smo tek oko 18 sati. Vožnja je bila iscrpljujuća. Psihički smo skoro “pukli” – prisjetili su se.

Kad se pred njima napokon pojavio most preko Bospora, odahnuli su. Ali… – Do nas je došao policajac i izbacio nas s prometnice. Rekao je da mostom mogu isključivo vozila, a mi u tim trenucima nismo imali pojma kako ćemo doći na drugu stranu – priznali su.

22 dana trebala su Ivanu i Vjeranu da od Varaždina biciklima dođu do azijskog dijela Istanbula. Na putu su prošli toliko uspona kao da su dvaput išli na Mount Everest

U ruke su uzeli mobitel i na nekakvoj aplikaciji karte uspjeli naći put do neke luke. Kada su tamo stigli, mislili su da su zauvijek izgubljeni u gradu s 15 milijuna stanovnika: svi natpisi bili su na turskom, a nitko ne zna riječ engleskoga. – Pojma nismo imali kako uopće pronaći brod koji vozi preko, a kamoli u koliko sati bi bio polazak. Odjednom smo pronašli starijeg muškarca koji je znao engleski. Pozvao je nekog mladića i mi smo za pet minuta zajedno s biciklima bili na brodu i vozili se prema cilju, Aziji. Bilo je nevjerojatno! – kažu pustolovi.

Kad su se “dokopali” drugog kontinenta, brzo su došli do četvrti u kojoj ih je nestrpljivo čekao njihov turski domaćin Selim. – Mladić nas je uputio da samo slijedimo “yellow cabs”. Malo nas je zbunilo kad smo ugledali desetke žutih kombija, ali uspjeli smo doći – govore kroz smijeh.

U tim trenucima bili su ponosni: biciklima su iz Varaždina u 22 dana uspjeli doći na drugi kontinent. Nakon prijeđenih 2.275 kilometara, bilo je vrijeme za odmor.

Poseban grad

Sljedeća tri dana su bez bicikala obilazili Istanbul.

– Oduševljeni smo tim gradom. Sve je čisto, a ljudi su ljubazni. Iako je ogroman, osjećali smo se sigurno. Nismo sreli niti jednog pijanog čovjeka, što je očito pozitivna strana zabrane točenja alkohola. Tamo svi ispijaju čajeve po najvećim vrućinama. Probali smo i moramo reći da su odlični – kažu.

Brzo su naučili da se moraju cjenkati ako ne žele da ih “ožene”, posebno na Grand Bazaaru, istanbulskom placu veličine četvrtine Varaždina. – Ma unutra možeš šetati nekoliko dana, a da ne dođeš na isto mjesto. Posebno nam se svidjelo što tamo nema kineskih proizvoda, nego je sve autentično tursko – rekli su Varaždinci.

Posjetili su i Taksim Square, trg koji je u svijetu postao poznat po krvavim prosvjedima. – Iako su nemiri završili, trg je bio pun autobusa sa specijalcima u punoj opremi. Ležali su i po parku zbog kojeg su prosvjedi izbili. U park nikoga nisu puštali – doznali smo.

Tri dana su prošla brzo i bilo je vrijeme da se vrate kući. Neočekivano, posljednje večeri nastala je panika. Zbog kartonskih kutija! – Bicikli su u avion mogli isključivo zapakirani. Salim je valjda zvao pola Istanbula i hrpu biciklističkih trgovina, a kutija nigdje. Večer uoči puta nije nam preostalo ništa drugo nego da odemo po najveće kutije pa ih zalijepimo. Nas dvojica smo ih kupili u obližnjoj trgovini, za 10 eura. Na povratku smo nedaleko stana primijetili “bike shop”. Ušli smo unutra i prodavač je na naše čuđenje taman dobio dva nova bicikla i poklonio nam kutije! Ove za 10 eura smo, naravno, išli vratiti. Kad nas je ugledao, Salim nije mogao vjerovati da nosimo kutije. Našli smo ih u zadnji tren – prisjećaju se s osmijehom.

Za samo 25 eura Salim im je uspio organizirati prijevoz kombijem do 60 kilometara udaljenog aerodroma. Sljedeće jutro su se bez problema ukrcali u avion. Nakon 25 dana stigli su u Varaždin sa samo jednom misli u glavama: “Ma k’o to more platit”.

Kraj

Izvor:
Foto:

Putopisi

Norveška – rizik koji se isplati

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Darko Štefić posjetio je Norvešku

Jedan vikend-izlet u Norvešku pružio mi je pregršt novih saznanja, prijateljstava i mogućnosti. Želja mojega nećaka Filipa bila je posjetiti tu zemlju. On voli hladnija područja, po mogućnosti sa što više snijega. Nađoh da iz Rijeke ima povoljnih letova za Oslo, pa sam iskoristio tu priliku. Norveška je visoko razvijena zemlja, ima najveći bruto nacionalni dohodak po stanovniku u Europi.

Volim njuškati po webu i tražiti najpovoljnija rješenja problema. Aviokarte imamo, termin znamo, no smještaj i prijevoz po Norveškoj treba pronaći. Hoteli i hosteli su preskupi (od 70 do 100 eura po noćenju). “Pa gdje ćemo spavati”, mislim si.

Ribarsko mjesto Bergen, u kojem smo odsjeli, ima dušu i miris mora

Rješenje sam pronašao tako da ćemo spavati kod ljudi koji iznajmljuju sobe u svojim stanovima. Našli smo u Oslu sobu u studentskom domu za 40 eura. U Bergenu za dva noćenja – 75 eura. Za prijevoz smo odlučili uzeti uslugu “rent a car” s aerodroma u Mossu: 300 eura 4 dana bez limita kilometraže. Uzeli smo mali zgodan Mitsubishi Space Star i morali smo voziti po propisima jer su kazne ogromne. Uspio je trošiti 4,5 l na 100 km. Prešli smo oko 1500 km i potrošili oko 60 l goriva (1 l supera je 16 kn).

Norveška je strahovito skupa za naše pojmove, otprilike je tri puta sve skuplje nego kod nas. Kava je 40-ak kn, čaj 29 kn, pizza 80 kn. No ipak smo se počastili ribom u centru Bergena, na otvorenoj tržnici gdje se može naći i kitovo meso.

Riba i fjordovi

Bergen je prekrasan stari ribarski grad, naspram Osla koji te ničim ne očara jer je nekako umjetan. Bergen ima dušu, miris mora, staru ribarsku arhitekturu. Imali smo sreću što je bio sunčan dan, inače svako malo pada kiša i puše hladan vjetar, pa se temperatura od 17 °C baš i ne osjeti, više smo u jaknama bili. U Bergenu smo imali smještaj koji je jako blizu centru grada (Bergen je raštrkan po bregovima, fjordovima, jezerima, teško se snaći bez GPS-a, koji smo imali sa sobom). 15 minuta vožnje gradskim tramvajem.

Domaćin nam je bio mladić iz Malte koji je rođen u Norveškoj. Brzo smo se sprijateljili, čak nam je i napravio večeru za doček. Ponudio nam je odvesti nas na pecanje u obližnji fjord, što sam ja objeručke prihvatio – ipak sam ja rodom iz Belišća i Karašica mi je 200 metara od kuće. Bilo je oko 23 h navečer, ali u Bergenu, tj. Norveškoj je bio dan što je meni zaista bilo neobično i zanimljivo iskustvo. Pecanje nije samo hvatanje ribe, nego i odmor za dušu i skretanje sa svih tema i problema, tako mi govori moj domaćin.

Pri povratku u Oslo imali smo zacrtano vidjeti nešto iz vikinške povijesti Norveške. U mjestu Haugesundu (južno od Bergena), nalazi se spomenik Haraldu I. Hårfageru (Haraldu I. Ljepokosom), koji je sjedinio pod svojom vlašću cijelu zemlju. U biti, Norveška je nakon njega već u 13. stoljeću imala granice kao što danas ima, on je praktički postavio temelje Norveške kakvu danas znamo. Po Norveškoj smo prešli 1500 km, ona je lijepa zemlja, osobito priroda, no blizina Sjevernog pola i 6-mjesečnog zamračenja mi se čini za neke ipak preveliki zalogaj (na 1000 m je usred ljeta bilo snijega i leda), no za mog nećaka je moguća studentska destinacija!

Za vikende je normalno samo se opijati

Naš domaćin honorarno radi kao cvjećar, oko 4-5 sati na dan. Zaradi koliko mu treba, oko 25.000 kruna (kuna je jednaka kruni), ostane mu kad sve poplati oko 5000 kn i on je zadovoljan. Prosječna plaća je inače oko 37.000 kuna, meni je ponudio posao vozača kod prijatelja za 2000 kn na dan ako želim. Ima se posla i, koliko sam vidio, svi si posao mogu lako naći, no pitam se kako je kad je šest mjeseci mrak i snijega ima kao u priči? On je čak jedno vrijeme bio u noćnim patrolama po Bergenu i pomagao (spašavao) ljudima koji se napiju, i mi smo to doživjeli. Vodio nas je u izlazak oko ponoći (mada je još bio dan) u centar Bergena, toliko pijanih ljudi još nisam vidio – to je njima normalno za vikende, samo se opijati, a meni je nezamislivo jer je alkohol vrlo skup (pivo npr. 100 kn u kafiću, čaša vina 80 kn).

Izvor:
Foto:

Nastavite čitati

Putopisi

Put u Lourdes dug i naporan, ali vrijedan baš svake žrtve: postali smo bolji ljudi

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

ISKUSTVO Ivan Piskač iz Završja

Kao članu Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora ukazala mi se prilika otići na vojno-redarstveno hodočašće u Lourdes. Prije nekoliko godina propustio sam priliku, a i sada sam se dvoumio. Ipak, zahvaljujući prijateljima Darku i Dragutinu, koji su bili na tom hodočašću, donio sam čvrstu odluku otići. Sve prepreke sam uspješno prebrodio i sa sobom poveo i suprugu Božicu.

Krenuli smo iz Zagreba 13. svibnja. Pomalo sam strepio zbog autobusne nesreće koja se nedugo prije toga dogodila u Italiji, a u kojoj su stradali naši državljani, no ta je strepnja ubrzo nestala. Prije odlaska na put svi smo se okupili u crkvi Sv. Križa u Sigetu, gdje je služena sveta misa za hodočasnike.
Na put je krenulo 700 hodočasnika iz Hrvatske, a ja sam bio u autobusu sa stradalnicima iz Domovinskog rata, među kojima su bile dvije majke iz Vukovara, koje još uvijek traže svoje sinove koji su stradali u gradu heroju. Vukovarski sam branitelj, prošao sam kalvariju srpskih koncentracijskih logora nakon zarobljavanja u Vukovaru. U autobusu su ponovno bili zajedno “Varaždinci” i “Vukovarci”, baš kao što smo zajedno bili u ratu, kada smo pomagali u obrani Vukovara.
Kišica u Zagrebu nije mogla pokvariti naše ushićenje i osjećaj da sudjelujemo u hodočašću, koje će nas sve duhovno obogatiti te nam pomoći ispuniti moto ovog hodočašća, da budemo “Sluge Krista – sluge mira”. Od vojnog ordinarija, mons. Juraja Jezerinca, dobili smo blagoslov i poželio je da nas na hodočašću prati zagovor Majke Marije kako bismo postali iskreni i istinski graditelji mira.

Impresivna je bila nepregledna kolona od 50 tisuća hodočasnika

Prvi dan put nas je vodio kroz Sloveniju i Italiju, a u jutarnjim satima stigli smo u Avignon u Francuskoj, gdje je trebala biti služena sveta misa. No misa i razgledavanje Papine palače nije bilo moguće obaviti zbog preuređenja, pa smo obišli samo papinske vrtove ispred palače i razgledali stari dio grada oko palače. Nakon toga smo nastavili put preko Montpelliera i Narbonea za Carcassosne, poznato vinarsko i turističko središte u kojem je najveća srednjovjekovna utvrda u Europi. U katedrali je euharistijsko slavlje predvodio vojni ordinarij za BiH, mons. Tomo Vukšić. S nama su bili članovi klape HRM “Sveti Juraj”, koji su predvodili pjevanje pjesama tijekom služenja misa, što je povećalo dojam i osjećaj važnosti euharistije.

Poseban ugođaj

Nakon razgledavanja Carccassonea, krenuli smo prema Touluseu da bismo stigli u Lourdes. Smjestili smo se u hotel Galilee, a potom sam sa suprugom otišao do spilje ukazanja. Tamo je već bila kolona vjernika. Stali smo u red kako bismo prošli uz spilju i pomolili se ispred kipa Majke Božje.
Sljedeće jutro smo otišli do hotela Christina, gdje su se naši hodočasnici okupili u službenim odorama. Tu smo im se pridružili i mi ostali vjernici u civilu te smo zajedno otišli u svetište, gdje je mons. Jezerinac služio svetu misu ispred spilje ukazanja.
Poseban je ugođaj bio kad smo prolazili ulicom prema svetištu, jer je na početku kolone bio naš vojni orkestar, koji nas je pjesmom odveo do svetišta, a prolaznici su zastajkivali i pozdravljali. Nakon svete mise obavili smo zajedničko fotografiranje hrvatskih hodočasnika ispred bazilike Sv. Krunice na trgu Esplanade. Potom smo krenuli na Križni put, koji je predvodio mons. Juraj Jezerinac, na kojem su pripadnici vojske i policije čitali tekstove na postajama i nosili zavjetnu svijeću, dok je klapa Sveti Juraj pjevala napjeve, koji se nadovezuju na čitanja po postajama.

Vukovarski sam branitelj, prošao sam kalvariju srpskih koncentracijskih logora

Toga dana bili smo i na Pokorničkom bogoslužju u crkvi svete Bernardice, koja se nalazi na drugoj obali rijeke Gave. Smisao ovog bogoslužja je bio da se pokušamo osobno sresti s Gospodinom u sakramentu milosrđa i oproštenja u svetoj ispovijedi. Poslije svete ispovijedi imali smo slobodno vrijeme kako bismo mogli promišljati svatko svoj život i zahvaliti Bogu na primljenoj milosti. Sljedeći dan je u bazilici Sv. Krunice služena nacionalna misa, koju je predvodio mons. Juraj Jezerinac, a popodne je održana procesija s Presvetim oltarskim sakramentom i blagoslovom bolesnika. Navečer je počela svečanost otvorenja Međunarodnog vojno-redarstvenog hodočašća u bazilici sv. Pija X. U baziliku su u svečanom postroju dolazili pripadnici vojske i policije iz šezdeset zemalja predvođeni vojnim orkestrima i zastavama država. Svi su pozdravljani pljeskom prisutnih, a posebno su se istaknuli naši hodočasnici koji su hrvatsku vojsku i policiju dočekali uz gromki pljesak i pjesmu “Mi smo garda hrvatska”.
Oko 20.30 sati počelo je okupljanje hodočasnika na drugoj obali rijeke Gave, na trgu Praire. Hrvatsko izaslanstvo sudjelovalo je u organizaciji procesije, a pripadnici naše vojske i policije redovito su bili uključeni u organizaciju i osiguranje svih događanja na ovom hodočašću. U procesiji je sudjelovalo oko 50.000 tisuća hodočasnika. Impresivna je bila nepregledna kolona hodočasnika koja se kretala ulicama Lourdesa prema bazilici Sv. Krunice. Uz molitve, tijekom procesije posebno je bilo dojmljivo kad se pjevalo „Ave Marija“, a istovremeno smo dizali svijeće u zrak.

Radost u srcu

U nedelju 18. svibnja održana je međunarodna sveta misa u bazilici sv. Pija X. Ova euharistija bila je vrhunac našeg hodočašća, jer smo okupljeni oko Kristova oltara. Toga dana poslijepodne je u istoj bazilici počela i svečanost zatvaranja Međunarodnog hodočašća. Hodočasnici u odori u svečanom postroju ulaze u baziliku, predvođeni nacionalnim zastavama i vojnim orkestrima. Ovo je zadnje okupljanje svih hodočasnika prije odlaska iz Lourdesa. To je ujedno bio i trenutak da zahvalimo Bogu i prisjetimo se svega što smo doživjeli. S pjesmom na usnama i radošću u srcu, izričemo doviđenja, zahvaljujući Bogu, Gospi Lurdskoj i hodočasnicima na primljenim milostima i ugodnim iskustvima.
U ponedjeljak ujutro krenuli smo autobusima prema Domovini. Sljedeće jutro stigli smo u Padovu, gdje je u franjevačkom samostanu, u crkvi kod groba sv. Leopolda Mandića, održana misa za naše hodočasnike. Nakon mise smo razgledali memorijalni prostor u samostanu sv. Leopolda Mandića, a potom smo obišli baziliku sv. Antuna Padovanskog, u kojoj smo pogledali film o njegovom životu i načinu na koji je služio ljudima i Bogu. U Luourdesu smo se susreli s hodočasnicima s raznih strana svijeta, a na putu kući smo se družili sa svecima, koji su bili važni za naš narod.

Ceremonija odavanja počasti svim poginulim vojnicima posebno značajna

U Zagreb smo se vratili u utorak 20. svibnja te smo se opet svi okupili u crkvi Sv. Križa u Sigetu, na završnoj zajedničkoj molitvi kako bismo zahvalili Bogu i Gospi Lurdskoj na primljenoj milosti. Po završetku molitve svi smo dobili osjećaj da smo postali bolji ljudi te da ćemo to pokazati svojim ponašanjem i djelima u krugu svoje obitelji i prijatelja te u odnosu prema drugim ljudima. Put je bio dug i naporan, ali je žrtva vrijedna toga, jer smo doživjeli i obogatili svoje duhovno i ljudsko iskustvo.

Vojnici iz 60 zemalja bude sjećanja i nadu

U sklopu Međunarodnog vojno-redarstvenog hodočašća, u subotu 17. svibnja održana je međunarodna sveta misa u bazilici sv. Pija X. Na misu se išlo u svečanom postroju, a hrvatsko izaslanstvo je predvodilo misu za izaslanstva koja govore slavenskim jezicima. Treba reći da su pripadnici naše vojske i policije bili uključeni u organizaciju i osiguranje svih događanja na ovom hodočašću.
Rano poslijepodne je počeo nastup našeg vojnog orkestra na trgu, koji naši hodočasnici zovu Hrvatski trg. Namjera je da se taj trg tako i nazove. Nastup našeg vojnog orkestra pratilo je puno hodočasnika, od toga veći broj stranih. U isto vrijeme i drugi orkestri su imali svoje nastupe ispred hotela gdje su bili smješteni.
Naše izaslanstvo sudjelovalo je u odavanju počasti svim poginulim vojnicima pred spomenikom na Trgu Peyramale. Ova ceremonija ima značajno mjesto u vojnom hodočašću, jer okupljanje svih vojnika koji sudjeluju u hodočašću budi sjećanja, ali i nadu. U toj prigodi prisjećamo se naših poginulih branitelja, u nadi da je uspostavljen trajni mir u našoj domovini. Molitvom, šutnjom i glazbom odaje im se počast.

GOLUBICA MIRA

Golubica mira je u baziliku sv. Pija X. donesena tijekom svečanosti zatvaranja Međunarodnog vojno-redarstvenog hodočašća. Simbolizira želju za mir među svim ljudima

Izvor:
Foto:

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje