Povežite se s nama

Intervju dana

Varaždin i Varaždinci još nisu svjesni što imaju

Objavljeno:

- dana

Davor Bobić, ravnatelj Varaždinskih baroknih večeri

Vlada pogrešno mišljenje da festival traje samo mjesec dana, no pripreme traju godinama i iza njega stoji velik trud.

Još su jedne Varaždinske barokne večeri skoro iza nas. Unatoč teškoj godini i recesiji, i ove je godine festival ponudio odličan program, kako glavni, tako i one sporedne. Kako uspijevaju sve “držati pod kontrolom” te kakav je odaziv publike ove godine, u razgovoru za Regionalni tjednik ispričao je ravnatelj festivala Davor Bobić.

Uz Austriju kao zemlju partnera i kvalitetnu pripremu ponovo su realizirali festival na visokoj razini. Ali uvijek može i bolje, istaknuo je u razgovoru Bobić. Svjetski poznati festival Varaždin ima već dugo, ima prijateljske veze s veleposlanstvima i državama, no preostaje još da se i Varaždinci osvijeste još više i iskoriste ovaj festival u potpunosti stvarajući uz njega kompletnu turističku ponudu koje, nažalost, ipak nema.

Austrija je privilegija

I u ovoj teškoj godini vrhunski program i zadovoljna publika

Varaždinske barokne večeri ponovo su zasjale u punom sjaju. Jeste li zadovoljni ovogodišnjim odazivom gostiju i programom?
Ako možemo suditi prema dojmovima gostiju koji su izuzetno pozitivni i broju stranih gostiju, odaziv je odličan. Oduševljeni su, ne samo arhitektonskom ostavštinom grada, sređenošću, gostoljubivošću i besprijekornom organizacijom festivala, već i programskim konceptom. Kažu da je to zaista jedan od vodećih festivala takve vrste. 
 
Po dolascima publike isto možemo konstatirati da je posjećenost dosta velika. Moram istaknuti da smo imali sretnu okolnost ili privilegiju, rekao bih, da nam je ovogodišnja zemlja-partner Austrija. 
 
Izašla nam je u susret, kako lobiranjem za ansamble tako i sufinanciranjem pojedinih programa i mislim da zaista možemo biti sretni, u ovako teškoj godini, da imamo takav visok doseg festivala. Ali, moram reći ali, uvijek se može i bolje.
 
Austrija je ove godine zemlja-partner, a poznato je da je ta zemlja na glasu kao zemlja kulture. Je li zbog toga i program ove godine “jači”?
Austrija nam je prijateljski sklona država i ja sam često i prije navodio da je velika sreća što smo dobili to pokroviteljstvo, tim više što Varaždin ima jednu povijesnu okosnicu. 
 
Zovu nas malim Bečom i mislim da je taj utjecaj bečkog duha i kulture ostavio trajni pečat na našem gradu. Da nije bilo tog utjecaja, Varaždin zasigurno ne bi bio ono što je, a to je prije svega kulturna i barokna prijestolnica sjeverne Hrvatske. Austrija ne samo da je pokazala pristranost nego nam je i pomogla u puno segmenata i mislim da možemo biti ponosni na to što imamo.
 
Posebno je za ovogodišnje Varaždinske barokne večeri najavljen zbor Bečkih dječaka koji je plijenio veliku pažnju. Je li to zaista bio i najbolji dio programa?
Bečki dječaci su, u svakom slučaju, brend. Oni svakako jesu najpoznatiji dječarski zbor u svijetu, no to je i jedna velika biznis-mašinerija. Svakako da je velika stvar na otvorenje dovesti njih. Ono što je mene posebno razveselilo, a što su istakli austrijska veleposlanica Andrea Ikić-Böhm i dirigent Rubén Dubrovsky, o čemu se nije pisalo, jest da mi Varaždinci možemo biti ponosni na to što smo spojili Bečke dječake i Bach consort. Nikad nisu skupa nastupili, a onda smo ih mi uspjeli spojiti što nije ni domaća Austrija pokušala, čime su oni fascinirani. To dovoljno govori koliko je to spretno osmišljeno. Katedrala je bila premalena za sve goste i mislim da smo time ostavili dojam visoke kulturne sredine.

Varaždin i barok

Varaždinske crkve i ostali prostori postali su već odavno premali, što se pokazalo i na ovogodišnjem otvorenju. Je li to problem te razmišlja li se o širenju festivala i na možda neka druga mjesta?
Program barokne i renesansne glazbe gotovo uvjetuje izvođenje u duhovnim prostorima i jasno je da barokna glazba mora biti usko vezana uz takvu arhitektoniku. Mislim da je nečuveno odvajati baroknu glazbu od sakralnih prostora našega grada. Izuzetno je važno da određeni program dobro ukomponiramo u prostor. Tu, naravno, moram posebno zahvaliti biskupu Mrzljaku i Varaždinskoj biskupiji koja nam zaista izlazi u susret otvaranjem svojih vrata i mislim da je to velika i prekrasna suradnja. Također, i umjetnici koji dolaze oduševljeni su tim prostorima. To je naglasio i dirigent ansambla Triagonal nakon koncerta u Uršulinskoj crkvi i rekao kako je mjesto pun pogodak i da je fascinantno koliko se ta vrsta glazbe spaja s tim prostorom.

Od svih festivala, iza organizacije Varaždinskih baroknih večeri stoji najmanji broj ljudi

 
Recesija je zahvatila cijelu državu. Je li se to osjećalo i prilikom organizacije Varaždinskih baroknih večeri te tijekom trajanja festivala?
Istina, ova godina je strahovito teška, možda i više u psihološkom smislu. Jasno da je recesija duboko pogodila državu i ne možemo okretati glavu od toga. Također, osjeća se da ljudi žive sve teže. 
 
Primjerice, svjesni smo činjenice da neki ljudi možda nisu u mogućnosti ni kupiti ulaznice za koncerte. Njima smo izlazili u susret i smatram da festival mora biti otvoren za sve, a ne samo za uski krug ljudi. Ipak, moram istaknuti da strani gosti koji dolaze na festival uopće nemaju taj dojam, što sam čuo u više navrata u razgovoru s njima.
 
Što se tiče same organizacije festivala, mogu reći da smo probleme izbjegli pravovremenim planiranjem. To je taj ozbiljan pristup poslu, jer kada unaprijed planirate, spremni ste i za nezgodne mogućnosti kao što su rebalansi proračuna, smanjenje financija i slično. Osim toga, kada postoji solidarnost kolega iz inozemstva i shvaćaju situaciju izaći će ususret smanjivanjem honorara. Sve to dokaz je da festival egzistira i u teškim vremenima s vrhunskim programom i zadovoljnom publikom. 
 
Nisu uvijek samo financije problem. Nekad zna biti teško i kada ljudi nemaju senzibilitet, a nama je svaka moralna podrška strašno važna. Vođenje takve misije ipak je stvar velikog entuzijazma, duboke upornosti i ako nema ljudskog kontakta, dođe do problema.
 
Varaždinske barokne večeri festival su na visokom nivou, a organizacija nečeg takvog podrazumijeva i puno truda i vremena. Koliko ljudi stoji iza festivala te sudjeluje u njegovoj realizaciji?
Mi smo mali pogon, od svih festivala najmanji. Stalno je zaposleno u Koncertnom uredu svega troje djelatnika. Tom broju možemo pribrojiti još dva djelatnika koji rade honorarno, a kad počne festival, uzimamo tridesetak studenata. Sve su to mladi koji već dugi niz godina rade na festivalu, koji znaju manire ponašanja. 
 
Organizacija i tehnička ekipa su ogledalo festivala i sretan sam što naši mladi Varaždinci i Varaždinke imaju tu profinjenost, razumijevanje i prije svega odgovorno ponašanje. Generacije i generacije mladih odgajane su uz Varaždinske barokne večeri i ta spona Varaždina i festivala ostala je trajno zapečaćena.
 
Moram istaknuti, u gradu vlada mišljenje, potpuno pogrešno, da su barokne večeri samo tih mjesec dana. No čim jedan festival završi, mi već radimo na drugome. Tu strahovito puno energije odlazi na lobiranje, na osiguravanje sponzora, na pregovore. Već sada pripremamo se za sljedeću godinu i to je cijelogodišnji angažman. 
 
Vodimo također konstantnu brigu o hrvatskoj glazbenoj baštini te smo jedini festival koji se isključivo bavi istraživanjem stare hrvatske barokne glazbe. Puno ulažemo u stvaranje mlade publike. Ta sinergija s mladima je jako dobra i mislim da je to pravi put da odgajamo mladu publika koja će nas jednog dna naslijediti.
 
Odaziv stranih gostiju je izuzetno velik, a pozitivni su i dojmovi. Kakav je odaziv Varaždinaca, jesu li oni vjerna publika festivala?
Odaziv je velik, a najveći odaziv je građana starije životne dobi koji su stasali uz festival i koji su i nastupali na festivalu. To je ono što malo ljudi zna, imamo tu našu vjernu, iskrenu publiku koja nas prati godinama i mislim da je to jako važno za ovakav tip festivala. To izuzetno cijenimo i brinemo se za to.

Zamora nema

Programi predviđeni i godinama unaprijed, a također i partnerstva 

Ove godine održan je već 42. festival po redu. Je li došlo, nakon toliko vremena, do zamora ili nedostatka opcija za nove programe?
Mnogi bi mogli zaključiti da je došlo do zamora materijala i koncepta. No taj vremenski period je bio toliko intenzivan i ta glazba je toliko vječna i djeluje svježe da je to nemoguće. I danas ona diže emocije, to je bezvremenska glazba koja i dalje zvuči primamljivo jer je bila iskrena, njome su iskazani iskreni ljudski osjećaji. 
 
Danas se sve više radi nekako šalabahterski, rekao bih, dok su tada ljudi bili u potpunosti uneseni u to. Mi već sada imamo viziju programa do 2015. godine i toliko toga za predstaviti. Toliko je festival postao jak na europskoj sceni da se sada nama nude veliki svjetski ansambli kao rezidencijalni ansambli festivala.
 

Važno je imati prijateljske veze s veleposlanstvima, u čemu se odražava ugled festivala

Već nekoliko godina Varaždinske barokne večeri imaju zemlje-partnere. Koliki je značaj toga i koje su prednosti?
Kada smo krenuli s tim konceptom, nije bilo lako, no Slovačka je objeručke prihvatila tu ideju. Što vrijeme više prolazi, sve više država prihvaća partnerstva. Imamo izvrsne diplomatske veze i prestiž je biti zemlja-partner. Jasno, veleposlanstva nam izlaze u susret i kada dogovorimo partnerstvo, otvorena su nam vrata u izboru anasmbala i što se tiče sufinanciranja. To je, na neki način, vrsta lobiranja i važno je imati prijateljske veze s veleposlanstvima što se jasno vidi po tome koliko njih dolazi na festival i koji ugled festival ima. Diplomati su ti koji govore svojim državama o tome i mislim da se ta slika pokazuje u pravom svjetlu i to nam je najljepši poklon. 
Pred nama je još i ulazak u Europsku uniju koji vidim kao veliku priliku koja će biti krucijalna za festival.

Svjetske praizvedbe

Koji su planovi za dalje? Što možemo očekivati?
Kao što sam najavio, sljedeća zemlja-partner bit će Rusija što je nakon Austrije velik i smion pothvat. Bit će to veliki plus i za Hrvatsku s obzirom na to da je Rusija velik potencijal. Mnogi će možda predbaciti da Rusija barok niti nema, no to nije točno. Imaju strašne ansamble i, što mi je drago, prvi put ćemo predstaviti ranu rusku glazbu koja nikad nije bila promovirana i bit će tu velikih imena. Nakon Rusije, sljedeći partneri mogli bi nam biti Italija, Francuska i Nizozemska. Također, festival je postao toliko jak da se sada nama svjetski ansambli nude kao rezidencijalni ansambli festivala. Pregovaramo tako s menadžerom slavnog Venecijanskog baroknog orkestra, a nudi nam se i svjetska praizvedba kompozicije Antonia Caldara koja je izgubljena u arhivima i nikad nije bila izvedena u modernom vremenu, a u kojoj bi sudjelovao venecijanski orkestar, pa čak možda i pjevači iz Sikstinske kapele. To je velika stvar.

Neiskorišteni potencijali

Varaždinske barokne večeri postale su svjetski poznate. Smatrate li da je ipak potrebno još puno truda kako bi gosti imali potpunu ponudu te da Varaždinci još nisu svjesni što imaju?
Slažem se s time. Nedavno smo pričali o tome sa stranim glazbenicima i upravo su oni rekli da je ovo što su doživjeli u Varaždinu uistinu rijetkost. I ja sam svjestan toga da ljudi koji dođu izvana prije prepoznaju koliko je vrijedno to što imamo na festivalu nego naši sugrađani. Teško je biti prorok u svom gradu, to je istina, i mogu reći da nisam potpuno zadovoljan s onim što se može ponuditi u gradu u vrijeme festivala i to je veliki minus. Nedostaje nam sinergije turizma, kulture i gospodarstva. Nudimo svjetski program, no konzumacija dalje od toga ostaje potpuno neiskorištena. Da ovo ima neka druga zemlja, mislim da bi to već odavno bilo unovčeno i iskorišteno. Nedostaje nam gastronomija, nedostaju izleti, smještajni kapaciteti… Kažem, gradovi Salzburg i Beč od takve vrste turizma zarađuju godišnje više nego cijela naša obala. Vidim da Varaždin ima u budućnosti priliku da taj svoj kapacitet i baroknu tradiciju još više kapitalizira. Mi održavamo kvalitetu u programskom smislu, ali nedostaje ta dodatna ponuda i to me jako muči. Moramo još promijeniti svijest i učiti od drugih. 

 

Izvor:
Foto:

Intervju dana

Sapunice – posljedica ideje da damo publici što navodno želi

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Hrvatska kazališna i filmska glumica o tome zašto se ne može shvatiti ozbiljno

Jedna ima ženstvenu crnu haljinu pripijenoga kroja, druga traperice i borosane. Jednoj je kosa spletena u viosku punđu, druga je ili s viklerima ili neukrotive crvene kose. Jedna hoda opušteno, gotovo “aljkavo”, dok druga kroči dostojanstveno, visoko uzdignute glave. I jedna i druga su – Nina Violić.

Nina Violić je svojim imidžem godinama slučajnim prolaznicima na cesti pružala upravo onakvu sliku kako zamišljaju „neozbiljne glumice“ dok su kazališnoj publici borosane na nogama izgledale kao zlatne cipelice. Jer tko je vidio Ninu Violić kako glumi i Borovo mu je bio Manolo Blahnik.
Premda smo mislili da nas ničim ne može iznenaditi, dvije stvari su nam upale u oči. Jedna je visina jer, iako smo je gledali i u kazalištu i na filmu, nikada nam nije izgledala tako visoko kao kad je stala pokraj nas u čizmama ravnih potplata i dostojanstvenošću kojom zrači. Promukloga glasa nije nimalo dvojila hoće li odvojiti vrijeme za intervju iako joj se žurilo za montažerski stol u Zaprešić gdje montira vlastiti kratki film.

Kad smo u redakciji dogovarali o čemu ćemo razgovarati s vama odlučili smo se za „Mali ženski razgovor“ u rubrici Ženski svijet. Kad sam to, pet minuta prije našeg susreta, spomenula kolegici koja me vozila, gotovo je okrenula automobil kako bi me odvezla što dalje od vas. Rekla je, citiram, “Jesi li ti normalna? S budućom Mani Gotovac hrvatskog kazališta ti misliš voditi male ženske razgovore? S najperspektivnijom hrvatskom glumicom i kazalištarkom?“.

Jako mi je drago da se izborila druga opcija i da više ne moram voditi male ženske razgovore. Po tom sam pitanju vjerojatno već rekla sve i nisam, vjerujte, promijenila stavove za razliku od drugih područja.

Godi li vam usporedba s Mani Gotovac?

Mani se bavila i bavi se kazališnom politikom cijeli život. Ja se bavim kazalištem.

Kad ste spomenuli politiku, eto, niti vaše kolegice nisu ostale imune. Primjerice, Barbara Rocco kandidirala se za dožupanicu. Imate li vi političkih ambicija?

Ne znam što bih odgovorila. Nikada me ništa osim glume niti nije zanimalo. Ipak, u zadnje vrijeme sam dosta počela raditi na filmu i trenutno pripremam scenarij. Radila sam jedan svoj kratki gerilski film koji upravo montiram s Damirom Čučišem.

Ranije se nisam usudila uhvatiti u koštac sa svojim tektovima. Sada pišem scenarij

Zapravo je to neka moja nova faza da sa svojom producenticom, Zdenkom Gold, pokušavam raditi neke svoje projekte. To me jako veseli.

Dakle, ipak svojevrstan odmak od glume. Korak naprijed?

Mislim da to nije ništa drugo od glume – pisati, režirati, glumiti – vrlo je srodno. Nikad ne bih to odvajala, samo što se nikada nisam „bacila“ u koštac s nekim svojim tekstovima niti sam se to ranije usudila.

(Ne)ozbiljna Nina

Znači li to predah od kazališta?

Nikako. Nastavljam s radom u svom matičnom kazalištu, Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje mi je prekrasno. Od ljudi s kojima radim, redatelja, puno putujemo s obzirom na europsku karijeru kazališta… nikada se toga ne bih odrekla. To je to.

Ipak je sve, očigledno, krenulo u nekom puno ozbiljnijem smjeru. Spomenimo i izgled – to nije Nina Violić na koju smo navikli. Jedva smo vas prepoznali. Valjda smo očekivali barem viklere na glavi ili borosane. Je li to bila samo faza koja je prošla ili imidže kojim ste željeli privući pozornost?

Mislim da je to najgore kod ljudi koji se bave javnim poslom, a i kod onih koji se ne bave. To da damo neku sliku o sebi koju netko negdje zavoli ili se „zakači“ za nju i onda inzistiramo na tome. Na kraju sami povjerujemo da mi to i jesmoo.

Dakle, borosane i vikleri su bila „faza“, a sad je faza „ozbiljne Nine“?

Nisam uopće ozbiljna. Štoviše – neozbiljnija sam no ikad.

”Na terapiji”

Vaša generacija glumica – vi, Zrinka, Barbara Nola, Jelena Miholjević… zapravo nemate nasljednica. Ili ih ja ne vidim?

Ne vidite zato što je situacija što se tiče kazališta očajna. Kazalište je ipak mjesto gdje se glumci prvo „izgrađuju”. Kazališta su se zatvorila, mladi ljudi nemaju gotovo nikakve mogućnosti cirkulirati, učiti, recimo, s nama na ozbiljnim projektima. To su rijetki sretnici. U principu ljudi nakon Akademije ostaju na cesti. Nemaju drugog izbora nego snimati što im se ponudi. U tom smislu i tržište odlazi k vragu, jer glumcima pada cijena, kriterija nema.

Puno je velikih glumaca koji nisu završavali akademije ili neke glumačke škole. I obrnuto

Djeca u biti ostaju prepuštena samima sebi, bez da se itko brine o njima. Mislim da će to debelo uništiti kazalište i cijelu glumačku scenu. Nitko zapravo ne misli 15 do 20 godina unaprijed što bi se zapravo trebalo raditi. Tu je veliki problem. Zato publika niti ne zna nove ljude. Ja sam tek nedavno, fala Bogu, prestala igrati djevojčice. Imam kolegice, već debelo žene, koje su još uvijek s kečkama na sceni. Hopšu kao curice jer nema love da se uzme i odgaja nove ljude.

Jesu li za takvu situaciju djelomice krive i sapunice? Naime, producenti vide da i s amaterima mogu zaraditi novac. Ne mislim baš na ono „nećemo Severinu u kazalište jer nije iz branše”, već na producentske uštede. Uostalom, zašto vas i to ne bih pitala? Mislite li da bi glumu trebalo ostaviti isključivo glumcima?

Ma, to je potpuna glupost. Uvijek su ljudi koji su se iz raznih razloga penjali na scenu – glumili, pjevali, plesali, bavili se pantomimom, recitirali, pisali, nešto smišljali – dijelili jedino na one koji imaju ili nemaju talenta. Puno je velikih glumaca koji nisu završavali Akademije ili neke glumačke škole. I obrnuto. Puno je akademskih glumaca koji uopće nisu glumci. Ne mislim da bismo na taj način trebali štititi svoju profesiju. i razmišljanja. Ne podržavam taj fašizam – da glumci glume, a pjevači pjevaju. Ali, što ste me ono prije pitali?

Za sapunice i jeftine amatere koji dobro dođu štednji producenata.

Sapunice su samo posljedica općeg stanja, situacije i slike što su mediji učinili zadnjih desetak godina u zemlji… Sapunice su samo posljedica te sotonističke ideje da dajemo publici ono što navodno želi. A publika je, pretpostavimo, uvijek glupa i želi najgore. Uopće se ne slažem s tim. Zaista svaka čast Hrvatskoj televiziji što su zadnjih godina ukinuli mjerenje gledanosti, otvorili dva nova programa. Da nije bilo toga, sumnjam da bismo radili ono što radimo sada.

Što?

Snimamo seriju koja će po svojoj kvaliteti, što se tiče teksta i predloška, produkcije i glumaca ponuditi publici nešto sasvim drugo. Zove se „Na terapiji“ i licenca je izraelska. Radili su je već Amerikanci, Slovenci, Srbi…Tekst je vrhunski kakav se rijetko kada može čuti na televiziji, a kamoli igrati.

Nisam zvijezda

Ako se ne varam, vi niste glumili u niti jednoj sapunici?

Nisam. Pa vidite da ne vozim auto i živi na petom katu bez lifta. Ali imam dobru guzu.

Od čega vi u stvari živite? Ne snimate, reklame, sapunice…

Od kazališne plaće.

A neki tekst koji biste voljeli odglumiti?

Dugo, dugo godina sam htjela glumiti Lulu, a sad sam već stara za nju. Igrala sam Vedekina, „Buđenje proljeća“. To je bilo sve što sam od njega igrala. Sad bih voljela igrati ukroćenu goropadnicu.

S kim?

S Prljom, iz Leta 3.

Kad biste mogli ući u nečije cipele, čije bi bile?

Julliene Moore obožavam. Obožavam sve što ona radi. Obožavam tu ženu.

A neki tekst koji biste voljeli odglumiti?

Dugo, dugo godina sam htjela glumiti Lulu, a sad sam već stara za nju. Igrala sam Vedekina, „Buđenje proljeća“. To je bilo sve što sam od njega igrala. Sad bih voljela igrati ukroćenu goropadnicu.

Kad ste pročitali zadnju knjigu i koju?

Roberta Bolagna, „Divlje detektive”. Otkad sam bila trudna, prije, dakle, više od deset godina, nisam se toliko odmorila. Bilo je prekrasno. Upravo zato što sam snimala seriju pa sam imala mogućnost slobodnog ljeta i mjesec dana sam se družila s divljim detektivima u Meksiku sedamdesetih i potpuno se zaljubila u Bolagna. Tako da sam tamo sada. Još sam malo ostala.

Izvor:
Foto: Ivan Agnezović

Nastavite čitati

Intervju dana

Socijalna sigurnost i kohezija jamac stabilnosti društva!

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Prof. dr. sc. Nino Žganec o socijalnoj politici, odnosu prema osobama s invaliditetom, nasilj

Prof. dr. sc. Nino Žganec izvanredni je sveučilišni profesor socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Nekadašnji ministar socijalne politike u Račanovoj Vladi, osim što predaje na matičnom fakultetu nekoliko predmeta na preddiplomskom i diplomskom studiju, predaje i na poslijediplomskom studiju iz Javnog zdravstva na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te na doktorskom studiju Prevencijske znanosti i studij invaliditeta na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu te na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Također predaje i na MA Comparative European Social Studies u Maastrichtu, Nizozemska, koji zajedno organiziraju Zuyd University iz Maastrichta i London Metropolitan University. Jedan je od direktora programa koji se odvija u okviru IUC Dubrovnik pod nazivom Developing Neighbourhood and Community Support Systems te jedan od osnivača i voditelja ljetne škole Socijalni rad i razvoj zajednice. Jedna od dužnosti na koju je osobito ponosan jest članstvo u izvršnom odboru European Association of Schools of Social Work. Surađuje sa stručnjacima iz različitih dijelova svijeta, a u zadnje vrijeme veoma intenzivno saAnglia Ruskin University iz Cambridg-a, HAN University iz Nizozemske te je u pripremi suradnja s Durham University iz Velike Britanije.

Socijalna skrb

Kako ocjenjujete socijalnu politiku koju vodi Ministarstvo socijalne politike i mladih ove Vlade?

Temeljno obilježje socijalne politike Republike Hrvatske je nedostatak jasnog koncepta i jasno postavljenih ciljeva. Zapravo socijalna politika Republike Hrvatske naslanja se u bitnome na onu naslijeđenu iz bivše države, konceptualno nije promijenjena, ali je „prošarana“ različitim, često parcijalnim i nekoordiniranim mjerama unutar pojedinih sustava kao što su mjere obiteljske politike, zaštite ratnih vojnih invalida, neke mjere iz područja stambene politike itd. Pored toga opće je i uvriježeno stajalište kako je socijalna politika dio društvene potrošnje, pa stoga ona mora biti što je moguće restriktivnija. Analogno tome korisnici različitih naknada smatraju se na neki način manje vrijednim članovima društva. Takvo stajalište potpuno je anakrono budući da je u razvijenim državama svijeta (što je npr. vrlo eksplicitno izraženo u stajalištima zemalja OECD-a) odavno prihvaćeno stajalište kako se kod izdvajanja za socijalnu politiku radi zapravo o investicijama u društveni kapital zemlje. Zbog toga se već odavno kao kriterij razvijenosti i bogatstva nekog društva ne smatra isključivo visina BDP-a nego stupanj socijalne sigurnosti članova društva, socijalna kohezija, socijalna pravednost i slično. To uvelike ima veze i sa zaštitom ljudskih prava koja su dakako najugroženija kod najranjivijih članova društva i moderne države osobito inzistiraju na njihovoj zaštiti i promociji. Što se tiče zakonske regulative područja socijalne skrbi moram također izraziti svoje razočaranje budući da smatram kako su postojeći zakoni i podzakonski akti izuzetno nekvalitetni čime je i taj društveni sustav izuzetno nerazvijen. Radi se o jednom od najbitnijih sustava socijalne politike Republike Hrvatske, a istovremeno to je jedini društveni sustav koji nema niti jednu stručnu agenciju ili zavod na nacionalnoj razini. Istovremeno smo svjedoci postojanja desetaka potpuno neshvatljivih agencija i zavoda koji se kontinuirano osnivaju i ukidaju. Razvoj sustava socijalne skrbi prepušten je državnim službenicima Ministarstva socijalne politike i mladih koji su preopterećeni redovitim administrativnim poslovima i nemaju kapaciteta baviti se još i razvojem. To se onda rješava na način da se angažiraju različiti domaći ili strani konzultanti koji u okviru zadanog projekta često nisu u stanju sagledati cjelinu sustava socijalne skrbi niti kvalitetno doprinijeti njegovom razvoju. U razgovoru koji sam vodio sa sadašnjom ministricom i potpredsjednicom Vlade predložio sam joj potpuno novi koncept u izradi legislative i organizaciji sustava socijalne skrbi koji bi bio više nalik moderno uređenim sustavima kao što to imaju osobito zemlje Sjeverne Europe, no ne znam hoće li to biti prihvaćeno.

Je li socijalna politika “vatrogasna mjera” koja se provodi tek onda kada uzroci dovedu do nevolje?

Temeljno obilježje socijalne politike RH je nedostatak jasnog koncepta i postavljenih ciljeva

U socijalnoj politici se razlikuju koncepti „aktivne“ i „pasivne“ socijalne politike. Pasivna socijalna politika je reaktivna, ona koja sanira posljedice socijalnih problema. Nasuprot tome jest aktivna socijalna politika koja preventivno utječe na to da do socijalnih problema niti ne dođe ili da barem oni budu što je manje moguće izraženi. To se postiže kroz ciljane mjere u sustavu zdravstva, socijalne skrbi, zapošljavanja, obiteljskih mjera, mirovinskog sustava i stambene politike. Čini se kako u našoj zemlji imamo više pasivnih nego aktivnih mjera i taj bi omjer trebalo sve više okretati u korist ovih aktivnih. Socijalni rad je profesija koja se prvenstveno želi baviti rješavanjem problema u međuljudskim odnosima, ali i promicanjem širih društvenih promjena. Kao što sam već spomenuo, principi ljudskih prava i socijalne pravde su temeljni za socijalni rad.

Kako je moguće da su korisnici socijalne skrbi kod nas bile i osobe koje su bili vlasnici po nekoliko stanova i sl.?

To je pitanje koje se povremeno pojavljuje kao svojevrsna „mantra“ i kao krunski dokaz nedjelotvornosti sustava socijalne skrbi. Međutim, treba reći da je temeljem Zakona o socijalnoj skrbi odavno prilično precizno uređeno pitanje tko i pod kojim uvjetima može biti korisnik socijalne skrbi te da posjedovanje velike imovine diskvalificira vlasnika od toga da prima socijalne naknade. Drugo je pitanje mogućnosti da se redovitim putem dođe do potpune informacije o pravom stanju vlasništva. Znamo dobro u kakvom su nam stanju zemljišne knjige te kako još uvijek državna uprava nije na kvalitetan način međusobno informatički povezana. Osim toga činjenica da u centrima za socijalnu skrb radi daleko manji broj stručnjaka od stvarno potrebnog broja dovodi do toga da oni ponekad fizički ne stignu obići i na terenu provjeriti stvarne stambene uvjete korisnika socijalne pomoći.

Je li visina socijalne naknade dostatna za dostojanstven život njezinih korisnika?

Kao prvo trebalo bi odgovoriti na pitanje što je to dostojanstven život. Ili još bolje što je za koju osobu dostojanstven život. Postoje osobe koje su na žalost naučile živjeti na način da zapravo cijeli život preživljavaju. Pogledajte npr. pripadnike romske nacionalne skupine. U takvim uvjetima može se čak govoriti da su socijalne naknade odgovarajuće visine (neki će reći i previsoke). S druge strane imate ljude koji su živjeli i naučili živjeti načinom života koji im više nije moguć. Mnogi pripadnici tzv. srednjeg sloja izgubili su posao, otišli u mirovinu i ostali sami, imaju teško bolesnog člana obitelji itd. U većini takvih slučajeva ne može se govoriti o tome da socijalne naknade omogućavaju dostojan život. Prije bi se moglo reći kako uz pomoć socijalnih naknada nekako uspijevaju održati glavu iznad površine vode. Zbog toga je u planiranju sheme socijalnih naknada potrebno voditi računa o tome da gotovo ne postoje dva identična slučaja i da socijalne naknade moraju biti s jedne strane dovoljno fleksibilne, a s druge strane, naravno, da je moguće provoditi nadzor i kontrolu nad njihovim korištenjem. Istraživanja koja su provedena u Hrvatskoj pokazuju da su upravo naknade u sustavu socijalne skrbi najbolje usmjerene tj. da od svih socijalnih naknada najbolje pogađaju potrebe upravo onih koji ih trebaju. No to ne znači i da su uvijek odgovarajuće u iznosima.

Mogu li, primjerice, i umirovljenici koji imaju mirovinu do tisuću kuna biti korisnici socijalne pomoći kod nas?

u našem društvu održavamo dualni obrazovni model koji je prevladan

Zakonom o socijalnoj skrbi propisan je tzv. „dohodovni cenzus“ koji određuje tko i pod kojim uvjetima može biti korisnik socijalnih naknada. Pod određenim uvjetima umirovljenici s ovom visinom prihoda mogu biti korisnici, no to treba procijeniti u svakom konkretnom slučaju i vidjeti koju vrstu socijalne naknade takva osoba može ostvariti. Možda ne može trajnu pomoć, odnosno pomoć za uzdržavanje, ali može jednokratnu novčanu pomoć ili neki drugi oblik socijalne naknade. Pri tome treba napomenuti da pored državne postoje i lokalne socijalne naknade koje se na različite načine reguliraju u različitim gradovima.

Koliko osoba u Hrvatskoj, a koliko u Varaždinskoj županiji prima socijalnu pomoć? I kakav je njihov “background”? Jesu li to ljudi koji se nisu “snašli” u tranziciji ili…?

U Republici Hrvatskoj je oko sto tisuća osoba korisnika pomoći za uzdržavanje, a s različitim drugim oblicima pomoći ta brojka se penje i do tristo tisuća osoba. Što se tiče Varaždinske županije, ovdje se nalazi oko tri i pol tisuće korisnika pomoći za uzdržavanje, a ukupno je preko deset tisuća korisnika različitih oblika pomoći. Između pet i šest tisuća korisnika prima neki oblik lokalne ili regionalne pomoći koju isplaćuje Grad ili Županija. Među korisnicima ima pripadnika različitih društvenih skupina i ljudi različitih obrazovnih statusa.

Što će nam donijeti ulazak u EU? Hoće li biti još više korisnika socijalne pomoći s obzirom na najavu velikog gubitka radnih mjesta i sl.? Tko su, dakle, novi potencijalni korisnici socijalne pomoći, a da za to nisu ni “najmanje krivi ni dužni”?

Prema provedenim istraživanjima, u najvećem riziku od siromaštva nalaze se starije osobe, osobe s nižim stupnjem obrazovanja, osobe s invaliditetom, nezaposleni te dakako oni koji imaju kombinaciju ovih ili nekih drugih nepovoljnih okolnosti. Ulazak u EU donosi određenu neizvjesnost, a s time određene opasnosti, ali i šanse. Kako ćemo kroz to proći i kako ćemo se snaći uglavnom će ovisiti o tome koliko ćemo kao društvo prepoznati i iskoristiti svoje prave potencijale i prioritete. U svakom slučaju dosegnutu razinu socijalne sigurnosti treba ne samo održavati nego u bitnome i razvijati kako se ne bi desilo da nam ulazak u EU donese ekonomski prosperitet, ali istovremeno i socijalnu nesigurnost ili nove oblike socijalne nepravde.

Socijalne skupine

Koje su socijalne skupine osobito osjetljive kod nas? Manjine, umirovljenici, osobe s invaliditetom, samohrani roditelji i sl.?

Smatram da su u daleko najnepovoljnijem položaju osobe s invaliditetom. Iako niti ostale skupine koje navodite ne žive dobro, ipak svatko onaj tko zna ponešto o problemima s kojima se susreću osobe s invaliditetom u našem društvu, lako će se složiti sa mnom.

Kako su Zakonom u Hrvatskoj zajamčena prava osoba s invaliditetom?

Prava osoba s invaliditetom regulirana su brojnim zakonima i vezana su za pojedine sustave kao što su socijalna skrb, zdravstvo, obrazovanje, zapošljavanje itd. Republika Hrvatska je među prvim zemljama svijeta potpisala i ratificirala Međunarodnu konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Ova Konvencija predviđa visoku razinu zaštite prava osoba s invaliditetom. Međutim, stvarnost u našoj zemlji je bitno drugačija. Općenito se može reći kako je položaj osoba s invaliditetom izrazito loš. Među glavnim pokazateljima toga može se navesti nepregledno zakonodavstvo u kojem se često osobe s invaliditetom ne snalaze, zatim visoka stopa rizika od siromaštva kod osoba s invaliditetom, visoka stopa nezaposlenosti, isključenost iz redovnih tokova obrazovanja, nedostatak službi podrške u zajednici, pa i općenito nerazvijena socijalna osjetljivost društva prema osobama s invaliditetom. Iako se ponekad kroz humanitarne akcije šalje poruka kako je društvo jako osjetljivo na potrebe osoba s invaliditetom ipak osobe s invaliditetom ne žele biti dio humanitarnih, ad hoc aktivnosti niti predmet društvene samilosti, već žele da im se omogući punopravno sudjelovanje u svim redovnim oblicima društvenog života. I na to imaju pravo kao i svi drugi, a država i lokalna zajednica imaju obvezu stvoriti uvjete za to.

Zašto osobe s invaliditetom kod nas ne nalaze posao lakše? Ili uopće nisu uključeni u tržište rada?

Prije desetak godina donesen je Zakon o zapošljavanju i profesionalnoj rehabilitaciji osoba s invaliditetom. Tim se zakonom željelo snažno potaknuti zapošljavanje i u njega je uveden tzv. kvotni sustav koji je propisao obvezni postotak zapošljavanja osoba s invaliditetom osobito u javnom sektoru. Na žalost čini se da je i taj zakon ostao mrtvo slovo na papiru i da su izostale sankcije za one koji ga nisu proveli. Naravno da je nezaposlenost osoba s invaliditetom uvjetovana velikim dijelom i općenito visokim stopama nezaposlenosti u društvu, no tu se moraju pronaći nove mogućnosti i modeli. Primjeri tzv. socijalnog poduzetništva koji se razvijaju u posljednje vrijeme ulijevaju nadu da će se napraviti određeni pomak naprijed. Opće je poznato da osobe s invaliditetom teško mogu biti konkurentne na tzv. otvorenom tržištu rada i da za njihovo zapošljavanje treba predvidjeti niz poticajnih mjera i alternativnih mogućnosti. Primjera za to u svijetu ima jako puno.

Kako je organiziran život udruga osoba s invaliditetom u EU? Na bazi inkluzije ili slično? I zašto takvo što ne može zaživjeti kod nas?

Ako me pitate za položaj udruga osoba s invaliditetom, one su dio tzv. civilnog društva i u različitim zemljama EU njihov je položaj uglavnom partnerski prema državnim i javnim ustanovama. Nezamjenjiva je uloga organizacija civilnog društva u planiranju, pripremanju i provođenju mjera ne samo socijalne, nego i obrazovne, zdravstvene pa sve više i ekonomske politike. Da je tome tako možemo sve više vidjeti i u našoj zemlji gdje organizacije civilnog društva veoma često svojim inicijativama i prijedlozima donose nova rješenja na brojnim područjima društvenog života. Što se pak tiče života osoba s invaliditetom u velikoj većini razvijenih europskih zemalja razvijeni su tzv. inkluzivni modeli života što znači da su osobe s invaliditetom dio života zajednice, a da nisu korisnici ili stanovnici domova socijalne skrbi. I u Hrvatskoj se već dugo govori o potrebi deinstitucionalizacije koja treba omogućiti da se sadašnjim stanovnicima domova socijalne skrbi omogući život u zajednicama te da se u tom procesu osmisle različiti modeli podrške koji također veoma uspješno funkcioniraju u brojnim zemljama. U Hrvatskoj je taj proces pokrenut također prije više od desetak godina, ali dosadašnji rezultati nisu baš ohrabrujući.

Ne očekujem značajne promjene u pogledu dobnih granica posvojitelja

Koja europska zemlja bi mogla nama biti uzor kada je posrijedi tretman osoba sa invaliditetom ili uopće vođenje socijalne politike?

Već sam ranije spomenuo da su zemlje Sjeverne Europe apsolutni lider u vođenju socijalne politike. Razvijene europske zemlje odavno su shvatile da je ulaganje u socijalni kapital najvažnije ulaganje koje neko društvo poduzima. Često znamo reći da je lanac jak onoliko koliko je jaka njegova najslabija karika. Isto tako se može reći da je društvo jako onoliko koliko je jaka njegova najranjivija, najslabija skupina. Socijalna sigurnost i socijalna kohezija jamac su stabilnosti i prosperiteta društva, a inzistiranje na bogatstvu mjerenom samo kroz visinu BDP-a i stupanj ekonomskog bogatstva ne vodi društvo nikamo. Odnosno vodi ga do teških socijalnih potresa budući da ekonomski kapital uvijek odlazi u ruke malog broja tajkuna i do osiromašenja većine. Europski socijalni model teži tome da se društveno bogatstvo raspodjeljuje što je ravnomjernije moguće. No među europskim zemljama postoje velike razlike.

Kako se općenito cijelo naše društvo odnosi prema osobama s invaliditetom?

Smatram kako općenito postoji velika razina neinformiranosti o tome tko su zapravo osobe s invaliditetom. One uglavnom nisu aktivni članovi zajednice nego mi se više čini i o tome sam već više puta pisao da se radi o tzv. „nevidljivim ljudima“.

Ulazak u EU donosi neizvjesnost, a s time određene opasnosti, ali i šanse

Ljudima koji su „skriveni“ bilo u okviru obiteljska četiri zida bilo u okviru ustanova socijalne skrbi. Iz te neinformiranosti javljaju se brojne predrasude o tome što osobe s invaliditetom mogu, a što ne mogu. Ona društva koja su uključila osobe s invaliditetom u redovne tokove života zajednice pokazuju kako te osobe uz odgovarajuću podršku mogu biti i jesu jednakopravne i jednakovrijedne osobe sa svima drugima. Nečiji invaliditet ne treba doživljavati kao njegov osobni hendikep već ga treba gledati kao izazov društvu i zajednici da stvori takve uvjete u kojima će osobe s invaliditetom moći na najbolji mogući način pokazati i iskoristiti svoje mogućnosti. U tom smislu želim napomenuti da npr. sustav obrazovanja treba biti također inkluzivan, a ne segregacijski te da nema stručnog opravdanja za tzv. „specijalne škole“. No mi svejedno u našem društvu održavamo taj dualni obrazovni model. To je jedan od pokazatelja odnosa društva prema osobama s invaliditetom.

Nezbrinuta djeca

Koliko je kod nas djece u domovima za nezbrinutu djecu, a koja čekaju usvajanje ili udomljavanje?

U domovima za djecu (državnim i nedržavnim) nalazi se ukupno oko tisuću djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Međutim temeljnu pretpostavku za posvojenje, a to je da su njihovi roditelji lišeni roditeljske skrbi ne ispunjava niti desetina te djece. Iako se može činiti čudnim ipak smatram kako s procesom oduzimanja roditeljske skrbi treba postupati veoma restriktivno i krajnje pažljivo jer je to nepovratni proces. Naravno da to može voditi tome da neko dijete ostane u domu duže nego što bi možda trebalo no sve dokle god postoje izgledi da se dijete vrati biološkom roditelju tu mogućnost ne treba potpuno isključiti. U udomiteljskim obiteljima smješteno je preko dvije tisuće djece i također je veoma mali broj one djece koja ispunjavaju pretpostavke za posvojenje. Tu se uglavnom radi o privremenim mjerama izdvajanja djece iz bioloških obitelji radi osiguravanja primjerenijih oblika odgoja i obrazovanja u zamjenskim, udomiteljskim obiteljima.

Kako komentirate nove uvjete udomljavanja djece?

Što se tiče udomiteljstva nikako se ne bih složio s time da se radi o nekakvoj stihiji. Pogotovo ako pogledamo unazad nekoliko godina možemo vidjeti da se to područje sve više uređuje, a donesen je i poseban Zakon o udomiteljstvu. Daleko smo još od sasvim uređenog sustava udomiteljstva, no pomaci su vidljivi. Danas udomitelji moraju zadovoljiti jasne kriterije, dobiti dozvolu za pružanje usluge udomiteljstva te su redovito u sustavu obrazovanja i nadzora. Znam da i pored takvog sustava ima primjera koji nisu dopustivi te da ima udomiteljskih obitelji koje to nisu postale zbog humanizma već zbog nekih drugih više lukrativnih razloga. Udomiteljstvo je zamjenska obiteljska skrb i ona po svemu treba što je moguće više sličiti biološkoj obitelji. To naravno nije uvijek lako postići, a socijalni radnici nisu uvijek u mogućnosti pružiti podršku udomiteljskim obiteljima kakvu bi one trebale. No općenito smatram da ima puno više dobrih nego loših primjera udomiteljstva samo što se za one loše uvijek puno više i brže sazna.

U pripremi je novi Obiteljski zakon. Što će donijeti?

Ne očekujem značajne promjene u pogledu dobnih granica (posvojitelj može biti osoba od najmanje 21 godine, a starija od posvojenika najmanje 18 godina) kao ni neki drugi opći uvjeti npr. u pogledu krvnog srodstva u ravnoj lozi.

Istospolne
zajednice

Kako bi se trebali socijalni radnici postaviti u slučaju da se i kod nas izglasa Zakon o usvajanju djece kod istospolnih zajednica? Koji je vaš stav prema tome, kao i prema novoj građanskoj inicijativi prema kojoj bi u Ustav RH trebala ući klauzula da je brak zajednica muškarca i žene?
Među temeljnim profesionalnim vrijednostima socijalnog rada jesu „dostojanstvo i vrijednost svakog pojedinca“, „poštovanje različitosti“, i „pravo pojedinca i obitelji na vlastiti izbor“. Profesija

Kako protiv nasilja u obitelji

Nedugo ste u Varaždinu bili moderator tribine “Nasilje u obitelji”. Kako smo mi kao društvo pristupili ovom problemu?
Što se tiče tribine, tu se radi o jednom cijelom projektu koji smo pokrenuli u Udruzi socijalnih radnika Varaždinske županije u suradnji s Varaždinskom županijom i Gradom Varaždinom. Planirano je održavanje ukupno 12 tribina pod zajedničkim nazivom „Socijalne teme i život zajednice“. Tijekom tih 12 tribina koje se uvijek održavaju prvog utorka u mjesecu u 18 sati u dvorani Županijske palače želimo sa stručnjacima i građanima raspravljati o najaktualnijim temama koje se tiču svakodnevnog života ljudi. Do sada smo govorili o pitanjima integracije socijalnih usluga, o tome koji su kriteriji i pokazatelji tzv. zdrave zajednice, o problemu nasilja u obitelji te o pitanjima vezanim za prevenciju i tretman ovisnosti. Što se tiče nasilja u obitelji, ono se uglavnom događa u onim obiteljima koje nisu uspjele razviti kvalitetne komunikacijske vještine, pa time niti stvoriti odnose koji bi vodili mirnom rješavanju sukoba. Nedostatak podrške obiteljima u tome ima značajnu ulogu i zadatak je društva da ponudi obiteljima mogućnost da nauče drugačije modele od onih nasilničkih u rješavanju vlastitih sukoba. Tehnike kao što su obiteljska medijacija i obiteljsko savjetovanje, naravno uključujući i obiteljsku psihoterapiju u tome su važan dio usluga koje svaka zajednica mora razvijati i staviti na

Izvor:
Foto:

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje