S pojmom hodočašća svetog Jakova u španjolski grad Santiago de Compostelu, odnosno Camino Francés, Varaždinac Boris Grković se susreo 1987. godine, kad ga je Vijeće Europe oslovilo titulom „Glavna ulice Europe“.

Godine 1993. UNESCO je taj dio puta proglasio svjetskom kulturnom baštinom.

– Otad sam na tu temu pročitao 10-ak knjiga, pogledao 30-ak filmova, dokumentaraca i reportaža. Već tad sam se putem raznih vizija i snova oduševljavao Caminom i osjećao se zadovoljnim. Na listu papira sam definirao svoj cilj, po uzoru na ciljeve koje sam uspješno realizirao ranije, a neki su još u fazi realizacije. Proučavajući Camino, shvatio sam da su za taj pothvat prije svega potrebni fizička spremnost te duševno i mentalno zdravlje – rekao je Grković.

Budući da je više od 20 godina planinar, koji je imao više od 870 uspona na Ivanščicu, 16 uspona na Triglav i bezbroj puta na Velebit, bilo je potrebno samo intenzivirati kretanje. Zato je svakog dana hodao 10 kilometara, 20 kilometara vozio bicikl i plivao jedan kilometar, a paralelno je meditacijom radio na duševnom i mentalnom planu.

– Analizirajući dojmove s Camina i uspoređujući ih sa zapisima mojih prethodnika, svačiji Camino je drukčiji. Taj put je osobna stvar i morate ga sačuvati, ali istovremeno je taj doživljaj potrebno podijeliti s drugima. Postavlja se pitanje: u čemu je snaga i veličina Camina da svake godine privlači tolike znatiželjnike iz cijelog svijeta? Svima je zajedničko jedno: na Caminu vlada duboki duh zajedništva, prijateljstva i smirenosti. Međusobno se pozdravljaju s „Bune Camino“, a u prolazu se zaustavljaju u slučaju bilo kakve potrebe i pomoći – opisao je Varaždinac.

Camino

Put svetog Jakova, odnosno Francuski put, ruta je duga oko 800 kilometra, koju prolaze hodočasnici iz pravca Francuske prema Santiagu de Composteli, u kojem se nalazi grob apostola Jakova. Osim Francuskog puta, postoji još 10-ak staza koje vode istom cilju, no Francuski put je najpoznatiji i najposjećeniji te njime godišnje prijeđe više od 250.000 ljudi.

– Povijest Camina seže u pretkršćansko vrijeme, u 9. stoljeće i srednji vijek, kad su vjernici vjerovali da svaki grešnik koji prijeđe Camino dobiva oprost grijeha. Prvo spominjanje korištenja puta vezano je za 1047. godinu. Tijekom stoljeća na putu je izgrađen niz crkava posvećenih svetom Jakovu. Osim toga, u svim manjim mjestima postoji hodočasnička ulica Calle de Camino. Put je odigrao temeljnu ulogu u poticanju kulturne razmjene s ostatkom Europe u srednjem vijeku. Svjedoči snazi kršćanske vjere među svim društvenim slojevima iz cijele Europe. S vremenom uloga Camina opada, osobito u 16. stoljeću zbog pojave kuge, no u novije vrijeme, nakon proglašenja „Glavnom ulicom Europe“ i Svjetskom kulturnom baštinom, njegova popularnost ponovno raste – ispričao je.

Francuski put

Boris Grković je na put odlučio krenuti u proljeće, da bi izbjegao visoke ljetne temperature, koje se na visoravni Meseta kreću oko 40 Celzijevih stupnjeva, a kao početnu točku odabrao je grad na jugu Francuske Saint-Jean-Pied-de-Port, iz kojeg vodi najduža i najpopularnija staza hodočašća. Planiranje puta podrazumijevalo je praćenje vremenskih uvjeta, planiranje troškova, osiguranje, mobitel i, naravno, nabavku dobre opreme: obuće, ruksaka, štapova za hodanje, vreće za spavanje, planinarske boce za vodu, svjetiljke, odjeće, kišne kabanice, sandala, lijekova i sanitarne torbice. U uredu Camina dobio je plan puta s udaljenostima i visinskim razlikama, temeljem kojeg je definirao dnevne rute.

– Na put sam krenuo 1. travnja 2019. godine transportnim kamionom kroz Sloveniju, Italiju i Francusku do grada Toulousea pa vlakom do hodočasničkog polazišta Saint-Jean-Pied-de-Porta. Put kamionom je trajao dva dana zbog ograničenja vožnje. Po dolasku sam prošetao glavnim trgom ovog malog grada koji je prije bio glavni grad Baskije, a sada je dio južne Francuske. Grad je predivan, pun uskih ulica i srednjovjekovne arhitekture. Stanovništvo se ponajviše bavi turizmom; iznajmljivanjem hostela te vođenjem restorana i dućana – otkriva Grković i dodaje da je ovaj grad u prošlosti bio omiljena ruta rimskih osvajača, a njome su prolazile i vojske Karla Velikog i Napoleona. Osim toga, ovom graničnom rutom često su se služili krijumčari i teroristi prebjegli iz španjolske Baskije.

Nadalje, došavši u ured Camina, nakon prezentacije osobnih dokumenata dobio je iskaznicu hodočasnika, Credencial del Peregrino, te se nedaleko od ureda smjestio u prenoćište, gdje je zbog uzbuđenja loše spavao, jedva dočekavši jutro početka hodočašća.

Prvog dana ruta je bila duga 26 kilometara, a završavala je u gradu Roncesvallesu. Na početku puta družio se s petoricom mlađih hodočasnika iz Brazila. No, njihov tempo je za Borisa bio prespor, pa ih je ostavio, kao i gospođu iz Kanade koju je sustigao u šumi.

– Put je bio ugodan, kombinacija šume i asfalta, s čestim uređenim izvorima na kojima sam se krijepio i umivao. Cijeli taj put je bio uspon, nakon kojeg sam se s vrha strmom stazom spustio prema Roncesvallesu, udaljenom oko četiri kilometra. Usput sam prešao predio Fronter, gdje se nalazi fontana, obilježje viteza Rolanda. On je stradao u klancu Roncesvalles kada su, prilikom prelaska Pireneja, dio vojske Karla I. Velikog napali Baski – opisao je Grković prvi dan hodočašća.

Ruta je drugog dana bila duga 42 kilometra, a završavala je u Pamploni. Nakon prijave u prenoćištu u Roncesvallesu razgledao je grad i utvrdio da to nije grad, već benediktinski samostan s dvjema crkvama i dvama restoranima, koji je u vrijeme velikih hodočašća bio najposjećeniji u regiji i u kojem su malobrojne zgrade bile dio svećeničkog posjeda, a smještajni kapaciteti nalaze se u renoviranoj srednjovjekovnoj zgradi samostana.

U nastavku puta prošao je Burguete, gdje je od 1924. do 1925. godine boravio Ernest Hemingway. Hodajući poljoprivrednim i šumskim, brdovitim stazama prošao je još nekoliko mjesta, a u jednom do njih je ručao.

– Razmišljao sam tada o ruksaku teškom 13 kilograma od kojeg me pomalo bole leđa, no postojala je mogućnost transporta prtljage koji stoji pet eura. Budući da je bilo tek 13 sati i da sam bio odmoran, nisam ondje prenoćio, nego sam krenuo dalje, znajući da u svakom selu ima prenoćišta – govori i dodaje da je nakon još 10 kilometara odlučio prenoćiti u Pamploni, gradu s 200.000 stanovnika i burnom prošlošću: – Šetajući uskim ulicama stare jezgre obuzeo me osjećaj veličine, a brojne crkve ispunjene neprocjenjivim bogatstvom na neki način pokazuju da su ovdje temelji kršćanstva. Pamplona me i prije asocirala na hrabre mladiće u crveno-bijelim odorama koji dokazuju svoju hrabrost bježeći pred razjarenim bikovima. Taj je događaj vezan uz dane sv. Fermina, zaštitnika Pamplone, i 7. srpnja, kada se održava najveća fešta. Osim trčanja s bikovima, tu su i druge svečanosti i noćni tulumi, no trkači imaju poseban status i poštovanje stanovništva. Manifestaciju posjeti oko 1,5 milijuna ljudi.

Nadalje, varaždinski hodočasnik iz Pamplone uputio se u Puente la Reinu, te je, prešavši makadamske staze, nepregledna polja žitarica, vinograde i plantaže badema, zbog grčeva u nogama odsjeo u hostelu. Rano ujutro idućeg dana krenuo je dalje te vijugavim ulicama kroz nekoliko sela stigao u Estellu, grad s 14.000 stanovnika, poznat po dobrom kruhu te odličnom vinu, mesu i ribi.

U nastavku svog puta Grković je upoznao mnoge hodočasnike, s kojima se kratko družio i razmijenio iskustva, te je prenoćio u brojnim gradovima i mjestima kao što su Torres del Rio, Najera, Belorado, Atapuerca, Burgos, Castrojeriz, Boadilla del Camino, Carrión de los Condes, San Nicolas, Rellegos, La Virgen, Astorga, Acebo, Villafranca del Bierzo, Ocebrerio, Saria, Portomarin, Palas del Rei, Arzua i, konačno, Santiago de Compostela.

Konačno – cilj

Na svoje odredište Boris Grković je stigao nakon 24 dana hodočašća.

– Prelazim preko mosta i ulazim u grad od 80.000 stanovnika. Hodam po popločenim ulicama prema glavnom trgu, do kojeg su ostala još četiri kilometra. Umoran sam i svako malo radim stanke na klupama uz cestu. Putom sam sreo hodočasnike koje sam već upoznao te se pozdravim s njima. Konačno, uz tešku muku stigao sam na središnji trg. Pun emocija nazvao sam najbliže i obavijestio ih o sretnom dolasku – rekao je zadovoljno te nastavio:

– Službenik mi je nakon pregleda Credencial del Peregrino čestitao na prijeđenom putu i dodijelio diplomu. Pohvalio se da navija za Real Madrid i Luku Modrića te s puno simpatija konstatirao kako smo mi Hrvati sportska nacija. Po izlasku iz ureda vratio sam se na glavni trg, razgledao katedralu i poklonio se kipu svetog Jakova. Neobjašnjiva je sveprisutna energija svetog Jakova na cijelom putu. Mnoštvo ljudi iz cijelog svijeta, raznih vjera i boja, turisti i avanturisti, dolaze na hodočašće već više od 1000 godina da bi se poklonili tom svecu – bio je pod dojmom Grković.

U katedrali je upalio svijeće za sve bliske i one koji su ga zamolili te se nakon kraćeg boravka na trgu odlučio za povratak kući preko Madrida i Barcelone, gradova koje je imao želju posjetiti. Razgledavanje toliko velikih gradova samostalno i bez vodiča bilo je, kaže, teže od najzahtjevnije rute na Caminu. Konačno, iz Barcelone je autobusom krenuo za Veneciju, pa se preko Ljubljane vratio u Zagreb. Put od Santiaga do Varaždina je sa stankama za razgledavanje trajao više od 50 sati.

Više od 1000 godina

Povijest hodočašća svetog Jakova traje više od 1000 godina. Od samog početka na Caminu su utemeljene neke vrijednosti moderne civilizacije, saznajemo od Varaždinca, a srednjovjekovni hodočasnici su bili prvi europski turisti, dok je Katolička Crkva kao organizator bila prvi turoperator.

– Moderni bankarski sustav svoje početke ima u srednjem vijeku. Crkveni red templara, čuvara hodočasnika, izdavao je vrijednosne papire temeljem kojih su hodočasnici zapise unovčavali na putu. Silne građevine, sakralne i svjetovne, mnoge od njih nulte kategorije, mogu se smatrati pretečama moderne arhitekture i građevinarstva. Njihove ljepote nemoguće je opisati, potrebno ih je vidjeti i doživjeti – ističe Grković te navodi da je Camino odigrao temeljnu ulogu u poticanju kulturne razmjene s ostatkom Europe.

Putovanja u Jeruzalem, Rim i na Camino su među najpoznatijim hodočašćima katoličkih vjernika. Poznato je, govori Grković, da ako želite upoznati Isusa, trebate poći u Jeruzalem. Svetog Petra upoznat ćete u Rimu, a ako želite upoznati sebe, potrebno je poći na hodočašće svetog Jakova.

– Camino nam nudi priliku da na svijet pogledamo iz drugog kuta, tu se stvari vide drugačije. Na putu susrećeš mnoštvo ljudi različitih vjera, boja i nacionalnosti koji su kod kuće ostavili svoje probleme. Na putu se osjeća zajedništvo, nema negativnih emocija i svi u slučaju potrebe nude pomoć. Osmijeh je jedini jezik na svijetu koji ne treba prevoditi jer ga svi razumiju. I pored mnoštva ljudi, Camino je osobni put, cijelo vrijeme si sam sa sobom, i nemoguće ga je prijeći a da vas ne potakne na duboko razmišljanje o životu i o tome kakav bi čovjek želio biti. Prije svega, vratio mi je vjeru u ljude i pokazao ljudske vrijednosti koje se u svakodnevnom životu često izgube. Na Caminu ljudi zrače posebnom energijom te sam se s njega vratio bogatiji za novo životno iskustvo. Svima koje sam na neki način motivirao želim sretan put i dobru zabavu. Na putu nemojte žuriti, neka traje ono što je lijepo – poručio je za kraj hodočasnik iz Varaždina.