Tridesetjednogodišnji Varaždinac Nikola Vudrag postao je jedan od najtraženijih kipara u svijetu. Prošle godine postao je premium umjetnik galerije Carre d’artistes, prodao je više od 40 skulptura, a neke su se već našle kod respektabilnih svjetskih kolekcionara.

Od prošle godine izlaže u čuvenoj galeriji De Medicis u Parizu, a cijelo vrijeme živi na relaciji Zagreb – Varaždin – Pariz – Provansa. O njegovim uspjesima, umjetničkom stvaranju, počecima, životnom i umjetničkom putu te planovima za budućnost razgovarali smo u intervjuu.

Zašto umjetnost? Kada se u tebi rodila želja za umjetničkim stvaranjem, odnosno kada si otkrio umjetničku crtu u sebi?
Umjetnošću sam se počeo baviti nešto ranije od sjećanja samog sebe. Znam da su mi roditelji pričali da su me preselili u drugi vrtić jer sam korektorom “oslikao” cijeli zid u vrtiću na Banfici. Ondje sam napravio svoj prvi umjetnički incident, nazovimo “umjetničku intervenciju”. Budući da su moji roditelji mnogo radili, većinu vremena provodio sam s djedom, koji je bio varilac u Bobiću, pa je sasvim razumljivo da sam nakon škole pustio olovku i dobio elektrodu. Djed me nije toliko usmjerio u umjetnost, već me skladno naučio koristiti ruke i um u nekoj vrsti kreativnog rada, stvaranja i popravljanja. No, kako su me uvijek zanimale znanost, umjetnost, filozofija i teologija, tako sam pronašao polje koje sve to spaja u jedno – umjetnost.

Savršen spoj

Djed je svog unuka Nikolu naučio skladno koristiti ruke i um u nekoj vrsti kreativnog rada, stvaranja i popravljanja

Zašto interes za obradu metala, zanat, konstrukcije i umjetnost?
Iako sam oduvijek bio okružen željezom, bavio sam se i nekim drugim suvremenim materijalima. Željezo je, za razliku od bronce, bakra, srebra ili zlata, metal koji nema svoju plemenitost, iako je izgradio cijelo 20. stoljeće. Izazov je iz njega izvući i stvoriti plemenito. Svatko ima neko svoje duhovno mjesto moći, željezo je, recimo, moje „mjesto moći“.

Malo tko zna da si nakon osnovne škole krenuo u Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, odnosno u sjemenište. Kako bi objasnio tu svoju životnu epizodu?
Ekspedicija u svijet svećeništva je bila neka moja težnja teologiji kao znanosti o čovjeku i njegovu bitku. No, nisam se pronašao u svećeničkom sektoru, ali mi se škola kao takva jako svidjela. Odmah u početku dobijete nekoliko stranih jezika i puno veći sadržaj od drugih srednjih škola. Nauče vas razmišljati, nauče vas osnovama analitike i misli.

Afirmacija

Na koje si prepreke naišao tijekom svoje afirmacije, odnosno koliko je umjetnicima poput tebe teško uspjeti u Hrvatskoj?
U početku naravno da nailazite na nerazumijevanje, ponekad i na ismijavanje. Nije umjetnost toliko sazrela u našem podneblju da bi je netko u početku smatrao ozbiljnom profesijom. S druge strane, u Francuskoj ili SAD-u umjetnost je jedna ogromna korporativna mašinerija, ali je manifestirana u domovima građana kao osnova kulture. Stoga je u početku teško uspjeti ili preživjeti u Hrvatskoj, naročito ako imate nekih većih ambicija. Postoji uvijek onaj dio dokazivanja u početku. Radite izložbe da publika vidi čime se bavite i učite na pogreškama Sve u svemu, nije lako nama umjetnicima. Kasnije, nakon te krvave borbe od otprilike deset godina, dođete do većih mjesta, meni je to, primjerice, bio Pariz. Najveću afirmaciju vam daje potražnja. Više ne tražite klijente, nego oni traže vas, i nakon toga možete raditi apsolutno iz srca jer će se to najviše osjetiti.

Prošle godine Vudrag je postao premium umjetnik galerije Carre d’artistes

Pa koliko dnevno radiš i otkud crpiš inspiraciju za svoja djela?
Volim reći da sam u braku s gospođom Umjetnost. Brak konzumiram sve vrijeme. U ateljeu sam od 8, 9 ujutro do mraka. Nakon radnog dana odem u stan i nastavim sa skicama za sljedeći dan, tako da su sva inspiracija, volja i svrhovitost uklopljene u samoodrživo djelovanje. Inspiracija je posvuda oko nas, magija svijeta gdje god pogledate, što može izazvati neku reakciju, a time i umjetnički čin. Neke stvari koje radim imaju znanstveni pristup, dok s druge strane napravim cijelu seriju radova inspiriranu jednom djevojkom koju sam sreo u Parizu. Bila mi je to prva večer u Parizu, prelazio sam cestu, pogledi su nam se našli na nekoliko sekundi. Mimoišli smo se i nikad je više nisam vidio, ali je iz te energije, inspiracije, nastala cijela serija radova.

Premium umjetnik

Postao si premium umjetnik galerije Carre d’artistes. Kako se rodila suradnja?
Suradnja je započela mojim prvim odlaskom u Pariz, gdje sam s galeristicom Amelie prodao prvu skulpturu istog dana kad smo se upoznali! Sve je krenulo svojim tijekom i nakon doglednog vremena uhodao sam se u korporativni svijet umjetnosti, a Amelie i ja smo postali produktivan tim. Nakon dva mjeseca dobio sam premium status zbog produktivnosti i poštovanja određenih kriterija jer sam Božić i Badnjak proveo u radionici završavajući radove da ih isporučim prije Nove godine. Zbog te potražnje proveo sam i Novu godinu negdje na autoputu iz Pariza vozeći se kući nakon isporuke.

Prodao si više od 40 skulptura, a neke su se već našle kod respektabilnih svjetskih kolekcionara. Komu su točno otišle tvoje skulpture?
Kroz tih godinu dana skupila se određena grupa kolekcionara koja me pratila i počeli smo intenzivno surađivati. Tu su Daniel Bergstein kolekcionar iz Miamija, John Simonian, vlasnik Hublota, razni odvjetnici te ljudi iz politike. Zahvaljujući galeriji i Amelie, moje skulpture su otišle u New York, Miami, Sao Paolo, Washington, razne europske metropole, Beirut i Rusiju. Naravno, to sve uzme danak. Ponekad znam sjesti na avion iz Zagreba i otići na sastanak u Dubrovnik, gdje se nađem s kolekcionarima iz Francuske ili Njemačke. Nađemo se na ručku i prodiskutiramo, ljudi naruče i vratim se nazad najčešće istog dana, tako da ima i tih zabavnih momenata.

Gdje ćeš sve izlagati ove godine?
Ove godine se bavim serijom od 12 zadataka inspiriranih grčkim Heraklom, gdje sam uzeo njegove zadatke i posložio ih u seriju ili ugroženih ili posebnih životinjskih vrsta. Malo sam izmijenio likove i koncept. Zasad sam se borio s posljednjim bijelim nosorogom Sudana, kretskim bikom, Augijevim boškarinom, trenutno sam na surimatskom vepru za Liku i nemejskom lavu. Uz to sam počeo izlagati u De Medecis galeriji u Parizu, što mi je bila velika, u početku nedostižna želja, koja se ostvarila. Dogovaram nekoliko sajmova umjetnosti, zasad u Cannesu i Parizu, a matična Carre galerija me stavila u sve njihove prostore, kojih ima 33 po svijetu, tako da se ove godine očekuje izložba u tri njihove bazne zone – New Yorku, Amsterdamu i Moskvi.

Podrška

Varaždinski umjetnik ove godine se bavi serijom od 12 zadataka inspiriranih grčkim Heraklom, gdje je uzeo njegove zadatke i posložio ih u seriju ili ugroženih ili posebnih životinjskih vrsta

Tko ti je najveća podrška u radu?
Podrška dolazi od suradnika i prijatelja. Dolazi od obitelji, koja kad god može sudjeluje u tim mojim umjetničkim ekspedicijama. Moram priznati da se sva takozvana slava ne može mjeriti s nekim trenucima poput onoga kad sam doveo oca pred parišku galeriju 500 metara od crkve Notre-Dame, gdje je u izlogu vidio svoje prezime i bio iznimno sretan. Tako da se podrška svodi na to da svi sudjeluju u uspjehu, što mi je i jedina konkretna želja – da svi budu sretni i zadovoljni i mogu dostojanstveno živjeti od onoga čime se bave.

Imaš li uopće vremena za opuštanje i imaš li još neke interese?
Ne opuštam se. Opuštaju me rad i svrha, tako da su mi dani ispunjeni radom u ateljeu. Ako sjednem na kavu, crtam skice i nove nacrte. Gdje god da odem, ne mogu biti na miru ako ne radim nešto korisno ili svrhovito. I ako sam odvojen od skica ili ateljea, nađem si nešto za čitati ili proučavati. Postoji vrijeme za odmor i opuštanje u konvencionalnom smislu. No, to vrijeme je za mene negdje tamo nakon mojih karmina, a to vrijeme još nije došlo.

Gdje se vidiš za pet godina?
To je teško reći s obzirom na to da ne znam gdje ću biti za tjedan dana, a kamoli za pet godina. Volim se držati realnog sadašnjeg sektora, a rad i afirmacija će me odvesti gdje trebam biti. Imam, naravno, ambicija, strategije, planova i volje, datuma planiranih izlaganja ili isporuka. Shvatio sam da mi je najbolje kad prepustim kontrolu umjetnosti, koja me vodi gdje trebam biti, tako da se za pet godina vidim i dalje u braku s gospođom Umjetnost!

Vudragov poklon Varaždincima: Veselite se, uživajte u umjetnosti

Mladi hrvatski kipar krajem godine Varaždincima je darovao prekrasnu umjetničku skulpturu koja se nalazi na Kapucinskom trgu.

– Vratio sam se iz Pariza u jednom navratu i našao se u Gradskoj vijećnici. Gradonačelnik Čehok mi je čestitao na pariškom uspjehu, što mi je bila jedna divna gesta. Tijekom razgovora predložio sam da ću napraviti skulpturu za grad u kojem sam odrastao i koji me oformio, kao poklon građanima za Božić i ulazak u 2020. godinu – rekao je Vudrag.
Inicijativa je na kraju odobrena.

– Napravio sam simbol glazbe, za grad glazbe Varaždin. Taj simbol glazbe je manifestiran u violini koja proizvodi zvuk, tako da bilo koji prolaznik može zasvirati. Time se približava sudjelovanju u umjetnosti, odnosno kulturi. Ljudi se često drže na distanci jer se smatra da se umjetnički rad, u ovom slučaju kip, ne smije dirati. Ovaj je upravo suprotno: svirajte, veselite se, uživajte te sudjelujte u umjetnosti jer ona prevladava pesimizam života. Postoje još neke ambicije te naravi, još više interaktivna skulptura gdje se puno više može “igrati”, a planirano je postavljanje u drugoj polovici godine – zaključio je Vudrag.

Komentari

Komentara