Istraživanje povijesti i tehničkih podataka jednoga pomalo neobičnog broda dovelo je povjesničara Zvonimira Freivogela čak do povijesti Kineske ratne mornarice i tamošnjih političkih previranja početkom 20. stoljeća, odnosno do povijesti i ocjene austrougarske brodogradnje u istom razdoblju. Štoviše, tijekom predstavljanja knjige „Carski i kraljevski razarač Warasdiner“ u sklopu prošlotjednog programa “Ljeto varaždinske povijesne knjige” okupljeni znatiželjnici mogli su od autora knjige putem videolinka štošta doznati o zbivanjima na Jadranu tijekom Prvoga svjetskog rata, o operacijama francuskih i njemačkih podmornica (makar i pod tuđim zastavama!) te o povijesti glasovite 16. varaždinske pješačke pukovnije na Srpskom bojištu početkom Velikog rata…

Brod je naručio kineski kraljević

Govoreći o austrougarskoj Carskoj i kraljevskoj ratnoj mornarici, Frevogel je uvodno naglasio da se razvila od bivše austrijske Carsko-kraljevske mornarice, koja se sredinom 19. stoljeća od obalne flote počela pretvarati u flotu otvorenog mora. Pobjedom nad talijanskom flotom kod Visa 1866. godine stekla je i svjetsku slavu, ali sustavna brodogradnja počinje tek 1898. godine. Naime, tada su građene prve serije oklopnjača, a zatim i oklopni krstaši, lake krstarice i brojne torpiljarke. Početkom 20. stoljeća austrougarska mornarica bila je po veličini osma na svijetu, a poslije propasti ruske flote u ratu s Japanom 1904./1905. godine skočila je na sedmo mjesto.

– U Velikoj Britaniji admiral Sir John A. Fisher (1841. – 1920.), poznat kao „otac“ Dreadnoughta, prvog bojnog broda sa svim glavnim topovima jedinstvenog kalibra i s parnim turbinskim pogonom, energično je razvijao razarače. Najpoznatije britansko brodogradilište tog doba koje se bavilo gradnjom razarača bila je tvrtka A. Yarrow & Co. u Poplaru. Cesarsko-kraljevska mornarica naručila je 1904. godine od njih prototip razarača koji je prvotno trebao imati 350 tona istisnine i brzinu od 26 do 27 čvorova (oko 50 km/h). Konačno je u kolovozu 1904. potpisan ugovor za gradnju broda istisnine 400 čvorova i brzine 27 čvorova, koji je kod porinuća imenovan kao Huszár. Prototip za nove torpiljarke, imenovan Kaiman, također je izgrađen u Engleskoj, a tvrtka Yarrow isporučila je planove za gradnju po jedne serije razarača i torpiljarki u austrougarskim brodogradilištima. Torpiljarke klase Kaiman imale su 200 tona istisnine i dostizale s jednim parnim strojem i jednim vijkom brzinu od 26 do 27 čvorova, a veći Huszári, s dva stroja i vijka, od 28 do 28,5 čvorova – objasnio je autor genezu nastanka legendarnog Warasdinera.

Od 11 razarača klase Huszár pet ih je izgrađeno u tada austrijskom brodogradilištu Stabilimento Tecnico Triestino (STT) u Trstu, a nazvani su, poput Huszára, prema vojnicima: Ulan (konjanik naoružan kopljem), Streiter (ratnik), Wildfang (lovac), Scharfschütze (strijelac) i Uskoke (uskok). Drugih šest građeno je u novome mađarskom brodogradilištu Danubius u Rijeci i nazvano Turul (prema mitskoj ptici sokolu ugarskoga kralja Arpada), Pandur (pripadnik iregularnoga konjaništva; najpoznatiji su bili Trenkovi panduri), Csikós (mađarski pastir-konjanik), Reka (rijeka istočno od Gorice), Dinara i Velebit.

Brz i ubojit

No, publiku je najviše zanimalo odakle potječe naš Warasdiner i kakva je zapravo bila njegova uloga u ratnim zadaćama.

– Vratimo se u 1908. godinu, u doba kad su brodovi klase Huszár građeni prema licenci u Trstu i Rijeci. Još 1895. godine Kinesko Carstvo htjelo je obnoviti ratnu mornaricu, ali nije raspolagalo brodogradilištima sposobnima za gradnju suvremenih brodova, a ni financijska sredstva nisu bila obilna. Program je zastao, ali 1908. odlučeno je reorganizirati mornaricu. Te godine poslana je u inozemstvo mornarička delegacija pod vodstvom kraljevića Tsai-Tsuna i admirala Sa Zhenbinga. Od 30. prosinca 1909. do 2. siječnja 1910. godine delegacija je boravila u Puli. Tijekom boravka potpisan je niz ugovora s austrougarskim, a kasnije i s drugim europskim, pa i japanskim te američkim brodogradilištima o gradnji triju manjih krstarica, od čega dviju u Velikoj Britaniji (Chao Ho u brodogradilištu Armstrong i Ying Swei kod tvrtke Vickers) i jedne u SAD-u (Fei Hung u brodogradilištu Bethlehem Steel Co.), kao i dviju velikih topovnjača u Japanu. Naručena su i tri prototipa za razarače, od kojih je brod građen u STT-u trebao dobiti ime Lung Tuan (kineski: 龍湍). Bila je riječ o neznatno preinačenom razaraču klase Huszár! Kobilica Lung Tuana položena je na navoz 1. travnja 1911., brod je porinut 3. travnja 1912., a na pokusnim plovidbama 31. svibnja i 1. lipnja 1912. godine postigao je zavidnu brzinu do 30,65 čvorova – rekao je Freivogel.

Dodao je da je u Kini 10. listopada 1911. izbila građanska revolucija i Republika je zamijenila Carstvo. Financijski problemi usporili su ili prekinuli gradnju brodova, a tršćansko brodogradilište STT ostalo je sjediti na dovršenom razaraču Lung Tuan.

– Nije jasno zašto brod poslije dovršenja nije isporučen Kinezima jer je poznato da ga je u razdoblju od 4. do 6. lipnja 1912. godine, kad je posjetio brodogradilište, obišao i kineski veleposlanik. STT je ponudio „zaboravljeni“ razarač austrougarskoj mornarici u studenome 1912. za 1,2 milijuna kruna, ali u to doba Austrijancima više nije bio zanimljiv, jer je C. i kr. mornarica u međuvremenu odlučila graditi veće brodove s turbinskim pogonom. Tek kad je u srpnju 1914. godine počeo Prvi svjetski rat, austrougarska mornarica ponovno se sjetila Lung Tuana i otkupila ga za 1,292 milijuna kruna. Odvučen je iz Trsta u Pulu 28. kolovoza i preuzet istog dana za Carsku i kraljevsku mornaricu pod novim imenom Warasdiner, a u službu je ušao 10. rujna iste godine – ističe autor knjige, u kojoj otkriva još zanimljivih podataka o  “Varaždincu”.

Slavna tradicija

Primjerice, austrougarska ratna mornarica dodijelila je “prekobrojnom” razaraču klase Huszár ime Warasdiner, u čast 16. varaždinske pješačke pukovnije, iako je brod prvotno građen za Kinesku carsku ratnu mornaricu kao Lung Tuan.

– Kako su u to doba u službu ušli prvi veći brodovi s pogonom na parne turbine, Warasdiner je bio posljednji razarač Carske i kraljevske mornarice s već “zastarjelim” pogonom na stapne parne strojeve, ali je na pokusnoj plovidbi ipak uspio ostvariti brzinu veću od 30 čvorova. U skladu s poznatom i slavnom tradicijom varaždinskih vojnika, sudjelovao je tijekom Prvoga svjetskog rata u brojnim poduhvatima na Jadranu, podupirao operacije drugih brodova i hidroplana, tražio mine, lovio protivničke podmornice i pratio konvoje. Razarač je samo jednom oštećen, kad se sudario s jednim trgovačkim brodom, a potkraj rata ležao je u Puli, gdje su ga tijekom remonta zaplijenili Talijani i izrezali poslije 1920. godine – zaključio je Zvonimir Freivogel.

Jedini ratni brod s imenom grada Varaždina

Brod je u čast 16. varaždinske pješačke pukovnije i njezinih zasluga na Srpskom bojištu nazvan Warasdiner – ili, po domaći – Varaždinec.

– Iako je autor o brodu već pisao 2014. u zborniku radova „Varaždin i sjeverozapadna Hrvatska u Velikom ratu (1914. – 1918.)“, njegov entuzijazam tjerao ga je u daljnja istraživanja. Otkriveni su novi podaci o životu i radu Warasdinera, kao i fotografije, a sve je predstavljeno u ovoj monografiji. U kolektivnom sjećanju građana Hrvatske malo je događaja koji se vežu uz Prvi svjetski rat. Gotovo da se ne pamte važnije bitke, vojskovođe ili junačka djela. Zato je ova monografija spas od zaborava za jedan brod koji je odigrao malu ulogu u Velikom ratu, ali je nosio ime grada Varaždina – ističe urednik monografije dr. sc. Vladimir Huzjan.

Nisu zanemarene ni sitne pojedinosti

Traženje sitnih pojedinosti, primjerice zašto se neki brod baš tako zvao u određenom razdoblju, odvelo je autora u područje opće povijesti pojedinih država i njihovih mornarica.

– Tako sam bio prisiljen baviti se interdisciplinarno i drugim područjima znanosti, poput fizike, mehanike, kemije, metalurgije, optike, elektrotehnike ili sociologije. Sve to s ciljem kako bih shvatio metode brodogradnje, brodske zaštite, oružanih sustava, načina djelovanja podmornica ili suživota na velikim i manjim ratnim brodovima – naglasio je Freivogel.

Ratno djelovanje Warasdinera bilo je tipično za većinu lakih i brzih brodova Carske i kraljevske ratne mornarice u Prvom svjetskom ratu, koja je tako uspjela spriječiti protivnička iskrcavanja na vlastitoj obali.