Iako je snimka spektakularnog obaranja dva agresorska borbena aviona “Jastreb” iznad Šibenika i legendarnog uzvika “Oba su pala!”, taj događaj uvrstio u anale Domovinskog rata, javnosti je gotovo nepoznat ostao podatak o još jednom takvom junaštvu, kojeg su ostvarili pripadnici hrvatske protuzračne obrane iz varaždinskog kraja.

Lomili skupa “krila” jugovojske

Naime, kako doznajemo od Rajka Jelenečkog, 61-godišnjeg veterana Domovinskog rata iz Kučan Marofa, on je u rujnu ove godine proslavio 30-tu obljetnicu uništavanja najsuvremenije vojne tehnike kojom su upravljali najškolovaniji pripadnici bivše JNA. U razgovoru za Regionalni tjednik, objasnio je kako se zahvaljujući odličnoj obuci za pripadnike njezina PZO-a u Subotici, brzo snašao u ulozi operatera mobilnog sustava Strela 1M.

– S obzirom na to da sam 1991. godine bio član LD “Fazan” iz Varaždina, s kolegama prvo sudjelujem u obrani samostalnosti i nezavisnosti hrvatske države u maloj postrojbi civilne zaštite kojom zapovijeda Krešimir Čop. Naša primarna zadaća prije opkoljavanja vojarni u gradu bila je nadzor stanova jugooficira i sprečavanje njihovog odlaska u te strateške vojne objekte. Tijekom raketiranja poljoprivrednih aviona na varaždinskom aerodromu osiguravao sam trafostanicu kod VIS-a običnim lovačkim karabinom. Tek nakon oslobađanja vojarne u Optujskoj ulici, dobili smo kvalitetno oružje, pa i četiri oklopna vozila s lakim raketnim PZO sustavom Strela – 1M sovjetske proizvodnje – prisjeća se Jelenečki.

Ubrzo je ustrojena jedna baterija s četiri spomenuta vozila od kojih je svako imalo vozača, zapovjednika i operatera. Zaposlenici varaždinskog Ureda za obranu brzo su pronašli stručno ljudstvo u evidenciji i slijedio je premještaj odabranih branitelja u PZO.

– “Strele” nemaju radarski sustav i pogodne su za rušenje aviona na malim visinama pri neposrednoj borbi i zaštiti kopnenih postrojbi. Meni je pošlo za rukom da kao operater oborim neprijateljski avion koji je bio na visini od oko 4,5 kilometra. Raketni motor radi oko 8 sekundi, odnosno svake sekunde “marševskom” brzinom projektil prevali nešto više od 500 metara. Do trenutka ispaljivanja s raketom se komunicira preko konektora, a žice potom reže keramički nož. Raketa sekundu – dvije leti kao “klada” prema inicijalno zadanim parametrima.

Potom se uključi njezina ugrađena kemijska baterija koja električni sustav napaja najviše 16 sekundi. Odnosno, baterija osigurava funkcioniranje foto i infracrvenog prijemnika. Noću se avioni gađaju samo u odlasku, zahvaljujući IC prijemniku – objasnio je naš sugovornik.
Prva baza njegovog tima bila je na vojnoj ekonomiji na Vinokovčaku, a prvi štićeni objekt bio je most preko kanala HE Varaždin.

– Naš prvi pravi teren bio je u Sv. Nedjelji kod Samobora, jer tamošnja vojarna nije pala u ruke branitelja. Stigli smo taman nakon napada agresorskog zrakoplovstva na hrvatske položaje i nemoćno svjedočili raketiranju Banskih dvora. Naime, nismo imali radio vezu i najavu poslijepodnevnog naleta tih aviona koji su namjeravali poubijati naše državno vodstvo. Agresorske “Orlove” smo kasnije, nakon njihovog borbenog djelovanja, dalekozorom ugledali u daljini… Slijedio je premještaj u grad Zagreb u kojem osiguravamo tvornicu Končar i nakon toga vraćamo se na varaždinski aerodrom – rekao je Jelenečki.

Nažalost, nije ga bilo u postrojbi, kada PZO nije djelovao s aerodroma i nije omeo napad neprijateljskog MiG-a 21 na helikopter promatrača UN-a kod Podruta.

– Da je bilo koordinacije i snalažljivosti, na napadača bi bile ispaljene sve četiri rakete. Pa i u slučaju da ga ni jedna ne bi pogodila, pilot lovca zasigurno bi odustao od planiranog napada na nezaštićen i nenaoružan helikopter. Samo u američkim filmovima piloti borbenih aviona ostaju hladnokrvni kada ih sustižu protuavionske rakete – uvjeren je Jelenečki koji je tada imao čin zapovjednika desetine.

Kad zataje rakete

Nakon kraćeg boravka u Varaždinu “Strele” odlaze u Slavonski Brod koji je svakodnevno napadan avionima JNA.

– Znam da su moji prijatelji dva puta pokušali djelovati, ali lansirane rakete nisu napustile kontejnere! Uglavnom je bila riječ o naletima MiG-ova, a most je na kraju pogodio lovac-bombarder tipa “Orao”. Neiskustvo i mladost operatera na položaju bila je opasna i zapovjednik je dobio nalog da me žurno pozove natrag u postrojbu. Odmah mi je bilo jasno da su rakete zatajile jer su puknuli pogonski remeni motora koji okreću dinamo za napajanje sustava. Srećom, stigli su zamjenski iz tvrtke Đuro Đaković. Nakon odmora i ponovnog dolaska na teren, premješteni smo na uzvisinu iznad grada i 14. rujna 1992. godine oko 11 sati uspjeli smo oboriti prvi neprijateljski avion – ističe Jelenečki.

Oklopnjak PZO-a 104. brigade HV bio je tada pridružen PZO-a 108. brigade iz Slavonskog Broda.

– Kraj nas su kod igrališta NK Željezničara bili ukopani slavonski artiljerci s topovima Praga i starim Boforsima kalibra 40 mm. Sjećam se da smo baš namjeravali popiti kavu kada je oglašena zračna opasnost. Ujutro smo dobili meteorološki izvještaj i jedino je trebalo paziti da preko veze greškom ne dobijemo najavu naleta neprijateljskih zrakoplova s četničkih položaja. Čim je žiroskopska priprema paljbe odradila svoj dio posla, odradio sam tzv. “preticanje” cilja i aktivirao raketu. Njezin motor nisam čuo, a po izlasku iz vozila slušao sam preplašene mještane kako komentiraju da je projektil odletio nebu pod oblake poput “rakete”. Ogromna radost nastala je nakon nekoliko minuta kada nam je na rezervni položaj javljeno da je jedna “ptica” pala – kroz smijeh govori Jelenečki koji je oborio skupocjenog “Orla”.

U njemu je poginuo i pilot JNA, a prema svjedočenju očevidaca, u raketi je aktiviran blizinski upaljač koji je s kilogramom heksogena i trotila doslovno rasturio u letu neprijateljski zrakoplov.

Po povratku u Varaždin, siječnja 1993. godine, Rajko Jelenečki napušta postrojbu i nastavlja raditi kao vozač u Varkomu.