Putopisna knjiga Varaždinca Tomice Kristića objavljena je prije nešto više od mjesec dana. „Putovanje u Međuzemlje“ prvi je dio nadolazeće trilogije o četverogodišnjem putovanju autostopom iz Hrvatske do Novog Zelanda, u koju je pretočio iskustva doživljena u prvih 15 mjeseci svog puta.

Što ga je motiviralo na taj korak, kako je doživio prostranu Aziju i putuju li Varaždinci premalo, otkrio je za naš tjednik.

Kako je izgledao vaš prvi susret s Azijom i kada se to dogodilo?

Bila je kasna jesen, Noć vještica na kalendaru. Nakon dva dana iznimno teškog stopiranja kroz Grčku, u noćnim satima stigao sam u Istanbul. Kako je to grad na dva kontinenta, a ujedno i mjesto gdje se sudaraju dva svijeta – Istok i Zapad – ta ogromna metropola bila je moje prvo iskustvo s Azijom. Sjećam se da mi je poseban gušt bilo opetovano prelaženje brodom preko Bospora, jer čas sam bio u Europi, čas u Aziji. Grad je to koji miriše na Orijent, grad u kojem se nalaze ogromna vrata koja vode prema Istoku, grad koji vas kopnenim putom pušta u ostatak Azije. Također, to je grad koji broji sada već 15 milijuna stanovnika i sjećam se da mi je privikavanje na tu ogromnu masu ljudi predstavljalo veliki problem, koji sam kroz nekoliko dana provedenih ondje uspješno riješio. Istanbul ću definitivno pamtiti kao mjesto kroz koje sam ušao u Aziju.

Što vas je na putovanju Azijom očaralo, a što nikada ne biste htjeli ponovno doživjeti?

Azija je kontinent koji je zadnjih desetljeća itekako infrastrukturno napredovao. Pojedine države doslovce se uzdižu u nebesa, kao da se natječu tko će izgraditi veći neboder. I njima je prioritet izgraditi jak sustav, velike gradove, modernu infrastrukturu u koju će srnuti većina stanovništva kako bi pronašla dobro plaćen posao. Gradovi se šire, neki su kudikamo moderniji nego neka metropola na Zapadu, a populacija u većini zemalja strahovito raste. Svaki segment života u Aziji iz dana u dan napreduje. Gledano takvim pogledom, primijetit ćete da Azija nije ništa drugačija nego, recimo, Europa. Ali, gledano očima osobe koja je došla na taj kontinent kako bi ga istražila, očima putnika, očima promatrača koji je željan avanture i novih iskustava, Azija je ogromna, šarolika i drugačija. Zanimljiva je ponajviše zbog toga što je preplavljena raznoraznim kulturama i običajima stotina i stotina naroda koji ondje žive. Nemoguće ju je za života istražiti cijelu, ali moguće ju je osjetiti, mirisati, okusiti. U Aziji sam proveo većinu putovanja, približno tri godine, i volim joj se vraćati. Zapravo, i trenutno sam ondje, u Vijetnamu.

Jeste li u nekim trenucima putovanja osjećali strah? Od nepoznatih mjesta, jezičnih barijera…

Mislim da je strah od nepoznatog jedna velika barijera preko koje većina ljudi ne može prijeći, prepreka za koju ne vide kako je svladati. A svladava se upravo tako – odlaskom u nepoznato, i s vremenom strah polako nestaje.

Dakako, na put nije dobro poći ni s kakvom dozom straha, pogotovo ako se putuje na način na koji sam putovao ja – autostopom. Recimo, da sam u stopiranju bio sav preplašen, stajao negdje na cesti i plašio se svega što se kreće, onoga što bi se tek moglo dogoditi, velika mogućnost bila bi da će prije ili kasnije nešto krenuti po zlu. Držim se jedne teorije koju već barem jedno desetljeće prakticiram, a to je „zakon privlačenja“, što znači da smo za sve stvari i događaje koje nam se u životu dogode odgovorni mi sami, zato što ih podsvjesno sami kreiramo. Naš um je jedan veliki magnet kojim privlačimo sve što nas okružuje. Ako me pitate jesam li ikada osjećao strah prilikom putovanja, iskreno mogu reći da nisam. Bilo je par trzavica u pojedinim zemljama Azije, ali ništa ozbiljno.

Iran, Oman, Indija, Mjanmar, Nepal, Tajland, Kambodža… samo su neke od zemalja koje ste obišli. Izdvojite nam po jednu najbolju stvar iz svake te zemlje.

Koliko je ovo pitanje jednostavno, toliko je i kompleksno. O svakoj azijskoj zemlji mogao bih se raspisati na nekoliko stranica, ali u sljedećim rečenicama o svakoj državi reći ću tek nešto najosnovnije. U Iranu su najbolji i najsrdačniji ljudi koje sam ikada sreo. Uvelike mi je pomogao u svladavanju negativnih misli koje sam sve do njega putom nosio. Oman je jedna ogromna pustinja, s vrlo zanimljivom kulturom i narodnim običajima. Indija je zemlja izazova, prenapučena ljudima (1,5 milijardi), ali šarolika i bogata autohtonom kulturom. U njoj mi je bilo daleko najteže putovati. Nepal je zemlja planina i veličanstvene Himalaje, na koju se jednog dana planiram vratiti. Mjanmar je zemlja hramova, pagoda i budističkih monaha. I u njoj sam jedva spajao kraj s krajem, ponajviše zbog vrlo čudnih zakona koji se odnose na strance. Tajland je također zemlja budizma, ali i burnog noćnog života. Na sjeveru zemlje sprijateljio sam se s dva ladyboya, kod kojih sam na kraju tri tjedna i živio, te sam upoznao i taj svijet. I ostala nam je Kambodža – zemlja džungle, popriličnog siromaštva, i najvećeg hrama na svijetu, Angkor Vata. Posebno mi je prirasla srcu, ponajviše zato što sam putujući kroz nju imao osjećaj da se nalazim u 19. stoljeću.

Podnosite li lakše himalajske visine ili paklene omanske vrućine?

Definitivno biram Himalaju i planinarenje. Iako vrlo dobro podnosim ogromne vrućine – čak sam i stopirao kroz omansku pustinju, sveukupno je ispalo 2400 kilometara – veliki sam ljubitelj planina. Na Himalaji sam ukupno proveo dva tjedna, tijekom kojih sam prehodao 200 kilometara i bilo je to najbolje razdoblje cijelog putovanja. Najveća visina na koju sam se popeo bila je 5416 metara. Na tim visinama počeo sam čak pokazivati i znakove visinske bolesti, što mi nije umanjilo sveukupni doživljaj Himalaje. Zapanjujući pejzaži, snježni vrhovi na visinama, a rižina polja u nizinama. Prolazio sam kroz mnogobrojna autohtona sela i susretao vrlo susretljive lokalne ljude, velikog osmijeha i neiskvarenog pogleda. Uostalom, u svojoj knjizi naveliko sam se raspisao o tjednima koje sam proveo na Himalaji.

Koje piće, jelo ili okus vam je ostavilo najjači dojam?

Probao sam sve i svašta, svakakva jela i delicije, i otvoreno mogu reći da je najbolja hrana u Tajlandu. Tajlanđani imaju vrlo velik fokus na sam okus hrane; što god da se u Tajlandu stavi u usta, jednostavno je ukusno. To je sasvim dovoljan razlog za odlazak ili čak preseljenje u tu jugoistočnu azijsku zemlju. Na početku mi je odlična bila indijska hrana, ali ubrzo mi je dosadila. Koriste mnogo začina, ponajviše kurkumu, i nakon nekog vremena dobio sam osjećaj da je sve istog okusa. Što i jest. Na Bliskom istoku hrana je također ukusna, i nekako najbliža našoj hrani u Hrvatskoj. Naglasio bih još i nepalsku kuhinju, posebice „dal bhat“ i „momo“. Inače sam već 15 godina vegetarijanac i to me donekle ograničavalo da dublje zaronim u lokalnu kuhinju država kroz koje sam prolazio.

Jeste li na svom putovanju Azijom nailazili na putnike iz Hrvatske, Varaždina?

U četiri godine putovanja možda sam naišao na deset Hrvata, i to većinom u Tajlandu. U odnosu na druge narode, Hrvati strahovito slabo putuju. Je li tomu razlog naš životni standard, koji nije na razini nekih zemalja Europske unije, naša kriva percepcija putovanja ili uvjetovani način razmišljanja da ti za putovanje treba iznimno velika količina novaca – ne znam. Nadam se da ćemo u budućnosti više putovati nego što putujemo sada.

Pustolov ste i “ne drži vas mjesto”. Ili se varamo? Možete li se ponovno zamisliti u uredu, od 7 do 15 sati?

Nikako se više ne mogu zamisliti da sjedim na poslu od 7 do 15 sati i radim nešto što ne volim, a pogotovo da radim za nekog drugog, a ne za sebe. Mislim da bih se sa šefom već prvog dana posvađao. Takav način života sam živio i upravo je to bio najveći razlog zašto sam otišao na putovanje i odabrao život kakav trenutno živim. Naravno, ne velim da je život „od 7 do 15“ pogrešan, daleko od toga. Da to ne postoji, ovaj sustav ne bi bio održiv. I treba poštovati sve one koji su odabrali takav život. Ja sam odabrao ovaj život koji trenutno živim, a to su putovanja i pisanje. U budućnosti bih volio obična putovanja polako zamijeniti ekspedicijama koje bih sam organizirao, a nakon svake napisati knjigu.

U Vijetnamu ste već 15 mjeseci, koje ste, između ostaloga, proveli u pisanju knjige „Putovanje u Međuzemlje“. Što je razlog vašeg dugog boravka u Vijetnamu: ljubav, ali i situacija vezana uz COVID-19?

Bilo bi mnogo romantičnije kada bih rekao da sam ovdje samo zbog ljubavi, što je u jednu ruku i istina, ali COVID je najviše zaslužan što sam još uvijek u Vijetnamu. Da pandemija nije izbila, već bih odavno sa zaručnicom Lucy bio u Hrvatskoj. Planirao sam se još prošle jeseni vratiti u Varaždin i započeti veliku turneju predavanja po Hrvatskoj te isto tako obaviti predavanja u nekoliko gradova u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Ali, kako je pandemija ozbiljno zaprijetila, kao i 95 % ljudi na ovoj planeti, i meni su planovi pali u vodu. Iako je iza nas jedno dosta mučno vrijeme, koje zapravo još uvijek traje, moram to gledati na pozitivan način. Mogao sam kudikamo gore proći nego što sam prošao. Ništa nisam izgubio, samo sam sve odgodio, pomaknuo na ovu godinu. Uvijek velim da moram biti zahvalan zato što postoje ljudi koji su zbog pandemije izgubili sve, sav biznis i ušteđevinu, na silu promijenili život, vratili se na staro, u prošlost, u vrijeme kada su bili tek na početku stvaranja svoje sigurne zone i stabilnog života. Sve u svemu, osjećam gorčinu na jeziku, ali znam da sam zapravo sretnik što se na meni pandemija nije u toliko mjeri odrazila kao što se odrazila u mnogobrojnim životima diljem svijeta.

“Dao sam sve od sebe i nemam ni za čime žaliti”

Prva putopisna knjiga Tomice Kristića „Putovanje u Međuzemlje” izdana je prije mjesec dana. Dva ju je mjeseca pisao u Hrvatskoj, a većim dijelom u Vijetnamu. Na kraju je, kaže autor, ispalo jedno ogromno štivo.

– Ima 412 stranica, od kojih je 88 stranica ispunjeno fotografijama iz Azije. Proces stvaranja trajao je punih 15 mjeseci i vrlo sam zadovoljan kako je na kraju ispala. Dao sam sve od sebe i nemam ni za čime žaliti. Kada damo sve od sebe, sve što imamo, zadnji atom snage u ono što radimo, bez obzira na uzročno-posljedične kritike ljudi koje dolaze nakon što je posao obavljen, nemamo za čime žaliti, jer znamo da smo dali sve što smo mogli i sve što smo imali – objasnio je Kristić.

Knjiga se može naručiti izravno putem stranice:
www.tomicakristic.com/book/, a autoru se može i osobno javiti na mail:
[email protected].