Prije 40 godina varaždinski su sportaši ostvarili jedini nastup na tada megapopularnim “Igrama bez granica“ (francuski: Jeux Sans Frontières).

Pred međunarodnim televizijskim auditorijem od oko 300 milijuna gledatelja, ekipa Varaždina sastavljena od devet natjecatelja i pet natjecateljki branila je boje bivše Jugoslavije, jedine države iz socijalističkog lagera, u švicarskom Fribourgu.

Iznimna konkurencija

Ozbiljne pripreme za jedno od najpopularnijih i najgledanijih eurovizijskih natjecanja svih vremena imale su i svoj neslužbeni uvod 1979. godine u međugradskome natjecanju ekipa Čakovca i Varaždina. Podsjećamo, međunarodno natjecanje s 1965. godine novoizmišljenim kolektivnim igrama zabavno-sportskoga karaktera na sjeveru Hrvatske bilo je toliko popularno da su se u varaždinskoj sportskoj dvorani u Graberju spomenute ekipe ogledale u “Igrama s granicama“.

Domaćini su bili uspješniji, a godinu dana kasnije trebao je uslijediti revanš na čakovečkim bazenima. No, taj plan je poremetio odabir Varaždina za sudjelovanje na pravim Igrama.

Okosnica ekipe uglavnom je sastavljena od aktivnih sportaša nakon selektiranja muških i ženskih kandidata. Prema sjećanju Dunje Devčić (Gradiški), konkurencija je bila velika i nije bilo lako svladati pripremljeni eliminacijski poligon. Kondicijske pripreme za natjecanje organizirane su na Slobodi, a vježbe s posebno izrađenim i prilagođenim spravama odabrani članovi ekipe imali su na Partizanu.

Dodajmo da je najniža dobna granica za ulazak u ekipu bila 16 godina, a kandidati su prošli detaljne liječničke preglede. Spomenutu prvu selekciju obavio je tim stručnjaka sastavljen od sportskih pedagoga i medicinskog osoblja. Tek nakon toga počele su intenzivne pripreme dvadesetak kandidata za nastup pred kamerama švicarske televizije.

Profesor Dražen Ožeg bio je selektor i trener, a prof. Ida Poljanec i prof. Krešimir Delija asistirali su mu pri konačnom odabiru i pripremi ekipe Varaždina za sraz s konkurentima iz gradova Charleroi (Belgija), Fribourg (Švicarska), Gross-Zimmern (SR Njemačka), Troyes (Francuska), Coleraine (Velika Britanija), Grado (Italija) i Lousã (Portugal).

Izravni je prijenos u srijedu, 25. lipnja 1980. preuzelo desetak zemalja sa Staroga Kontinenta, odnosno emitirale su ga JRT, SSR, TSI, RTP, SRG, RAI 2, ARD, Antenne 2, BBC 1 i druge TV kuće.

Rekordna gledanost

Za “Igre bez granica” u tadašnjoj Jugoslaviji vladao je nezapamćen interes, kojem su doprinijeli komentatori i voditelji poput Minje Subote. Bio je to iznimno zabavan i zahtjevan spektakl, uvijek u osebujnom ambijentu, s natjecateljima odjevenima u nezgrapne kostime.

Za natjecanje u Fribourgu, domaćini su osmislili discipline poput neobičnog ribolova, igre s orguljama, “fil rougea“… u jednoj je trebalo otrijezniti pijanog muža (spomenuta disciplina je jedina u kojoj su Varaždinci, možda i očekivano, bili uvjerljivo najbolji), u drugoj nabaviti hrpu lonaca, a posebno je zahtjevan bio rodeo na vepru u tzv “kružnom toku“…

Sve je bilo podređeno televizijskom doživljaju za milijune gledatelja širom kontinenta. Na prvoj probi uoči natjecanja Varaždin je bio na drugome mjestu, a na službenoj generalki, bez većih naprezanja – peti.

Da je Varaždincima na službenome natjecanju u prvoj disciplini “Potezanje zvona“ upalio džoker, bili bi pobjednici. U konačnici, našoj ekipi, kojoj pobjeda nije bila imperativ, pripalo je 6. mjesto i osvojila je 31 bod. Pravdu je i na tome natjecanju krojio nenadmašni sudački duo Guido Pancaldi i Gennaro Olivieri.

O dobroj pripremljenosti Varaždinaca svjedoči činjenica da su u Fribourgu bili jedina reprezentacija bez ozljeda (osim jedne čvoruge na glavi, koju je na probi zaradio Stjepan Novoselec).

I grad i selo

Naime, kod njihovih konkurenata bilo je sedam teže i bezbroj lakše ozlijeđenih natjecatelja. Nakon povratka ekspedicije u Varaždin, u gradu više ništa nije bilo kao prije. Počele su se organizirati „Igre bez granica“, a prve su održane u Graberju 24. studenoga 1980. između mješovitih ekipa Varteksa i VIS-a.

Danas pak, u ruralnim sredinama, nailazimo i na „Selske igre bez granica“, koje podsjećaju na vremena kada je mladež diljem Europe sklapala prijateljstva bez društvenih mreža.

Stranci se pomamili za “Dragecom”

Braneći boje Varaždina i bivše Jugoslavije na „Igrama bez granica“, ekipa je mogla u jednoj od disciplina iskoristiti svog džokera kako bi osvojila dodatne bodove.

U tome međunarodnome natjecanju imala ga je svaka repka i Varaždinci su, prihvativši običaje nastale uz Igre, sa sobom kao maskotu ponijeli – Zagorca. Riječ je zapravo o drvenom lutku – zaštitnom znaku bivše Komercijalne banke Varaždin. Lik njezine osebujne kasice bio je poznatiji kao Dragec ili Klopotec i danas ga je moguće nabaviti na “staroj krami”. Crvenonosi miljenik reprezentacije u Fribourgu odmah postaje meta fotoreportera i najtraženiji suvenir.

Treba znati da je varaždinska ekipa na „Igrama bez granica“ po svim ocjenama bila najbolje i najelegantnije odjevena. Za to su bili zaslužni tekstilci i obućari tvrtki Varteks, VIS, VIKO i Merkur iz Bačke Palanke. No, to nije bilo sve. Naime, Ćiril Grabrovec, predsjednik bivše Skupštine Općine Varaždin, je u suradnji sa švicarskim predstavništvom Turističkog saveza Jugoslavije organizirao poseban koktel za predstavnike svih gradova sudionika te sve suce i voditelje spektakla.

Bila je to sjajno iskorištena prilika da se Europa upozna s pripremama za predstojeću proslavu 800. obljetnice Varaždina.

Ožegovi Slobodaši okosnica repke

Boljeg selektora i trenera od prof. Dražena Ožega varaždinska je ekipa teško mogla zamisliti. Podsjećamo, ovaj vrsni sportski djelatnik rođen je 18. listopada 1930. u Varaždinu, a 2013. godine dobio je Nagradu za životno djelo Grada Varaždina za dugogodišnji predani rad u atletici i iznimne zasluge na organizacijama velikog broja školskih, državnih te međunarodnih atletskih natjecanja. Osnovnu školu završio je u Radovanu, a Gimnaziju u Varaždinu. Fakultet (DIF) završio je u Beogradu sa specijalizacijom atletike, dok dvogodišnji poslijediplomski studij polazi pri Medicinskom fakultetu u Zagrebu.

Specijalizaciju je završio iz metodike tjelesnog odgoja i atletike za mlade u Pragu na Karlovom fakultetu. Od 1955. do 1963. godine radi na Gimnaziji Varaždin kao prvi fakultetski obrazovani profesor srednje škole. Od 1963. do umirovljenja 1995. radi na čakovečkoj Pedagoškoj akademiji u školovanju nastavnika tjelesnog odgoja, a kasnije kao viši predavač na školovanju učitelja i odgojiteljica za dječje vrtiće te kao vanjski suradnik na Geotehničkom fakultetu.

Dodatno je radio i na školovanju kandidata za trenere atletike, rukometa i nogometa. Od 1955. radio je godinama aktivno kao atletski trener u Varaždinu (AK Sloboda) te povremeno u Nedelišću i Čakovcu. Kroz aktivno razdoblje trenirao je više od 210 atletskih reprezentativaca Hrvatske i 58 reprezentativaca bivše Jugoslavije. Međunarodni je sudac atletike, ali i savezni sudac u rukometu. Sudjelovao je u osnivanju muškog rukometa u Varaždinu te nastupao kao igrač i trener, ali i pripremao nogometaše Varteksa kao kondicijski trener.

Sudjelovao je na olimpijskim igrama u Rimu (1960.), Münchenu (1972.) i Moskvi (1980.) kao pratnja atletskoj reprezentaciji. Dodajmo da su na „Igrama bez granica“ njegove štićenice bile Dunja Gradiški, Zlatana Zgurić, Bojana Novak, Lovorka Males, Gordana Furjan i Suzana Babić.

U muškom sastavu ekipe bili su Stjepan Novoselec, Krešimir Bajer, Milan Lekić, Željko Zgurić, Vid Vasiljević, Dragutin Sakač, Tomislav Jug, Ivica Težak, Ivan Hrženjak i Dražen Damjanić. Kapetan ekipe bio je Željko Zgurić, dugogodišnji svestrani atletičar Slobode.

Komentari

Komentara