Zašto to radim? Pitanje na koje nisam sigurna da znam odgovor. Počelo je sve u fazi u kojoj sam ostavila način života prije. Nisam htjela da mi život bude besmislen.

Nakon svakog puta kad pomaknem granice sam nova ja. Jača, nakon što pobijedim sebe i svoje demone. Poslije takvih stvari čovjek drugačije gleda na probleme i prepreke na koje nailazi u svakodnevnom životu.

Ovako nam govori Jelena Sekelj nakon što se kao jedina Hrvatica plasirala na iznimno težak ultramaraton, Ultra-trail du Mont Blanc. Za 46 sati i 30 minuta treba pretrčati 170 kilometara s 10 tisuća kilometara uspona po surovom terenu koji okružuje Mont Blanc.
Ova će, najnemilosrdnija europska utrka, koja se trči po alpskom terenu u teškim vremenskim uvjetima i vodi trkače na čak deset planinskih vrtova u tri zemlje, biti kruna Jelenine karijere u jednoj od fizički najtežih sportskih disciplina.

Ljubav je rođena

Kad se prije osam godina izležavala na plaži na Pašmanu, netko je spomenuo utrku Škraping, a njoj je već dojadilo izležavati se pa je sjela na bicikl i otišla u brdo gdje se trčala utrka. – Oduševio me pogled na Kornate i priroda i onda sam si rekla: „Pa idem ja to otrčati!“ S nula iskustva u trčanju, a napominjem i da sam u srednjoj imala 3 iz tjelesnog, s bratićem Matijom napravila sam prve trkačke korake na Dravi, skoro umrla na dva mosta, a onda je nekako krenulo s trčanjem – prisjeća se Varaždinka koja dane provodi u uredu na marketinškim poslovima.

Kad poslovni partneri vide dotjeranu mladu ženu u klasičnom poslovnom kostimu, pažljivo isfriziranu i s decentnim makeupom, teško je da bi tu istu ženu smjestili u okružje surovih planina i blatnjavih terena kako po noći, šibana vjetrom, hladnoćom, kišom ili snijegom iskušava granice svoje izdržljivosti.

Ali nakon onoga škicnutog Škrapinga za nju nije bilo povratka. Ljubav je rođena.
– Počela sam s duatlonom, naučila plivati, pa sam se natjecala i u triatlonu, a onda sam upoznala ekipu iz mog sadašnjeg kluba SRD 315 Sjeverozapad, ekipu prekrasnih ljudi koji jedni druge inspiriraju i pomažu si. Uz njih sam počela trčati trailove (trke s označenom stazom) i trekinge (trke s orijentacijom). Moram spomenuti Vanju, koji me pratio na prvim trkama i pomagao savjetima, a posebno Mareka, Igija i Zenila, s kojima najviše treniram i s kojima dijelim nezaboravna iskustva s ovih dugih utrka – govori Jelena Sekelj.

Budući da ona stvari ili radi kako spada ili ih uopće ne počinje (ako baš ne mora, kao tjelesni u školi), uskoro su stigli i prvi rezultati. Utrke redovito završava zapažena u plasmanu. Što su one teže, to je ona bolja.

– Na Treking ligi sam 2016. godine u ukupnom poretku u najtežoj kategoriji ultra osvojila treće mjesto – govori ono najvažnije, preskačući sve usputne dobre plasmane, kojih je za ovaj tekst previše.

Kao veliku ljubiteljicu prirode, kaže da će je teško netko vidjeti na kavama po gradu. – Svaki slobodni trenutak koristim za istraživanje prirodnih ljepota oko nas. Imam neki svoj privatni zadatak upoznati prvo naš kraj, a onda i ostatak Hrvatske, iako malo gdje nisam bila.

U strastvenoj ljubavi prema prirodi, izazovima i avanturizmu Jelenu Sekelj ne sprečavaju ni problemi s astmom i štitnjačom. – U početku sam se teško mirila s činjenicom da nekad jednostavno moram stati. Astma. Ne da dalje. Ne mogu disati. Bilo je tu suza, i na trčanju i na bazenu, izgubljenih postolja, odustajanja a onda smo se nas dvije nekako pomirile. Zbog štitnjače moram paziti i na puls, koji nekad poludi. Na ovakvim utrkama krize nisu rijetkost, ali ih se ne treba bojati, niti ih se pravi ultraš boji. On ih očekuje i na neki je čudan način ponosan na svaku dobivenu borbu s njima.

Plasman na Ultra-trail du Mont Blanc priželjkuje svaki trkač s iskustvom u dugim trail utrkama. Međutim, da bi uopće i kročili na Mont Blanc, trebaju proći teške kvalifikacijske utrke. A već kvalifikacija je ogroman uspjeh. – Iskustvo se dokazuje skupljanjem bodova na utrkama koje su priznate i bodovane od strane organizatora Ultratraildu Mont Blanca. A to su one najteže utrke.

Ipak, namučiti se na utrkama i pobiti sve teorije o granicama ljudske izdržljivosti opet nije dovoljno. Treba imati i sreće u ždrijebu, jer je broj trkača limitiran. Jelena se sa svojim dečkima kvalificirala i lani, ali nije bilo sreće sa ždrijebom.

Na Mont Blancu će ove godine biti pravi varaždinski party. Osim nje, kao uopće jedine Hrvatice, ždrijeb je izvukao i svih pet Varaždinaca koji su prošli kvalifikacije. – To je nevjerojatno! Plakala sam od sreće jer su nas izvukli svih pet! Pet trkača iz varaždinskog kluba i još dva Hrvata jedine su osobe iz Hrvatske koje ove godine imaju priliku u konkurenciji od 2300 natjecatelja iz cijelog svijeta startati 31. kolovoza na Ultra-trail du Mont Blanc. A to je festival trail trčanja koji okupi, osim 8000 trkača na pet različitih utrka, 2000 volontera, 20.000 suportera i više od 50.000 gledatelja. To je utrka koja natjecateljima nudi jedan drugačiji izazov osim uobičajene borbe s vremenom. U njoj je natjecatelj sam protiv planine, koja je poznata kao jedna od najsmrtonosnijih planina na svijetu, čija je težina godinama inspiracija mnogim avanturistima.

Jelena se i sama pita što joj to sve treba, ali odmah i odgovara na svoje pitanje. – Zašto nakon utrka na kojima pucam, plačem, imam problema sa želucem, hodam u bolovima, ne spavam i mučim se, jedva čekam sljedeće? Zašto me bolovi, krize, žuljevi, uništeni prsti i nokti, masnice i ogrebotine, dehidracije i crijevni problemi, pa čak ni ozljede, ne mogu natjerati da manje volim trčanje? Ne zato jer moram, jer me neko tjera na to, ne zato jer nekaj konkretno s time dobivam… Jednostavno zato jer sam ultratrkač i avanturist.

Kaj želim postići? Da mi dani imaju smisao. Da ne gubim dragocjeno vrijeme na ovom svijetu. Da vidim, osjetim, upoznam, istražujem. Čim više. Da ostavim trag. Da promijenim ljude. Da mijenjam sebe, rastem i razvijam se.