Povežite se s nama

Život i društvo

Varaždinka Marta Klemenčić odlazi u Boliviju: Oduvijek sam htjela ići u misiju i raditi s djecom

Objavljeno:

- dana

Želja za odlaskom u misiju kod Varaždinke Marte Klemenčić postoji još od sedmog razreda osnovne škole, a 16. ožujka ove godine ta će joj se želja i ostvariti.

Prilika za takvo što ukazala joj se prije otprilike dvije godine u razgovoru s fra Ivicom Vrbićem, koji posljednje tri godine živi u Boliviji, gdje služi mise i pomaže mještanima. Rekao joj je da ondje želi pokrenuti laičke misije, u okviru kojih bi se radilo s djecom.

– Trebao mu je netko tko je završio fakultet pedagoškog usmjerenja, tko je nezaposlen, nije u braku i spreman na boravak u Boliviji na godinu dana. Shvatila sam da udovoljavam uvjetima jer sam završila pedagogiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu – rekla je Marta i dodala da je htjela ići odmah nakon završetka fakulteta, no tada još nije bio osiguran smještaj u selu.

Situacija tamo je teško opisiva – ima izrazito puno napuštene djece, djevojke rano zatrudne, a droga i alkohol pristupni su im od rane dobi. Obrazovni i zdravstveni sustav u velikom su razvojnom zaostatku.

U međuvremenu je odradila stručno osposobljavanje i položila stručni ispit na VI. osnovnoj školi u Varaždinu, a istovremeno su se radovi na kući za volontere u bolivijskom selu Minero privodili kraju.

Tako će se Marta 16. ožujka, zajedno s Mateom, djevojkom iz Đakova, uputiti u Minero, malo bolivijsko selo do kojeg vode blatnjavi putovi koje tijekom kišnih sezona voda u potpunosti prekrije, i time će postati prvi laici iz Hrvatske koji su otišli volontirati u Boliviju. Selo Minero je od najvećega bolivijskoga grada Santa Cruza udaljeno 80-ak kilometara.

Teška situacija

Situacija ondje je teško opisiva: – Ima izrazito puno napuštene djece, djevojke rano zatrudne, s 12-13 godina počnu konzumirati droge i alkohol. Sve im je to jako pristupačno, a nemaju nikakvo obrazovanje da bi znali opasnosti takvog načina života. Samo 2016. godine u jednoj općini župe bilo je oko 400 maloljetničkih trudnoća. Kada dijete napuni godinu-dvije, roditelji odu u grad i više se nikada ne vrate u selo, a o djetetu brinu baka i djed ili krsni kumovi. To se često događa, pa rijetko tko želi biti kum djetetu jer postoji velika šansa da će mu uskoro pripasti briga o istom – ispričala je Marta i dodala da su razlike u društvu ekstremne.

Prva dva mjeseca intenzivno će učiti španjolski jezik, a onda će 10 mjeseci provoditi preventivne programe

Bogati žive u gradovima i vrlo ih je malo u odnosu na ukupnu populaciju. Zdravstvo i obrazovanje u tolikom su zaostatku da ljudi koji žive u selima još uvijek bolesne vode vračevima, a ako dijete ne dođe u školu, za to nitko ne mari.

– S fra Ivicom je tamo došao i doktor, pa se u nekim selima to malo unaprijedilo u posljednje tri godine, ali zdravstveni i obrazovni sustav treba razvijati korak po korak – rekla je.

Planovi

Prva prepreka s kojom će se susresti je jezik. Bolivija, kao država s najvećim brojem Indijanaca, ima oko 70 jezika – svako pleme ima svoj jezik, no svi govore španjolski. Marta kaže da je već počela učiti jezik, no intenzivno učenje španjolskog imat će prva dva mjeseca kada stignu u Minero te će idućih 10 mjeseci raditi s djecom.

– Plan je da započnemo te misije, pa da svake godine dolazi netko drugi. Fra Ivica ima župe u 22 sela u krugu od 80-ak kilometara oko Minera. Mi ćemo s njime ići po selima i dok on služi mise, mi ćemo se vani baviti s djecom. Htjeli bismo provoditi preventivne zdravstvene i obrazovne programe, ali još ne znamo kako će to izgledati jer smo prvi laici koji će ići tamo. Osim toga, žene smo i bijele smo, pa ne znamo kako će nas prihvatiti – objasnila je Marta.

Htjeli bismo u tim ljudima pobuditi nadu da im može biti bolje, ukazati na to da imaju utjecaj na vlastiti život i da mogu promijeniti neke stvari.

Marta i Matea u Zagrebu su pohađale „Brain a Brain“ edukaciju preko Abacusa. Radi se o programu koji unapređuje povezivanje polutki mozga i samim tim olakšava učenje. Budući da je jedan od ciljeva motivirati djecu na učenje i školovanje, tako nešto pokušat će prenijeti i tamošnjoj djeci kako bi ih se lakše uvelo u preventivne obrazovne i zdravstvene programe.

Također, radit će na prevenciji maloljetničke delikvencije tako da će pokušati djeci osvijetliti svakodnevicu putem raznih radionica i igre te ih zainteresirati za neke izvannastavne aktivnosti:

– Navodno jako dobro reagiraju na glazbu. Počela sam svirati ukulele prije godinu dana, a Matea svira gitaru i klavir. Naše su želje da djeci kroz druženje ponudimo neke druge stvari, izvannastavne aktivnosti koje ona nemaju. Naučila sam latinoamerički ples, Matea pleše breakdance, obje smo pjevale u zboru… Možda djeca otkriju nešto novo u čemu su dobra i što vole raditi. Želimo im pobuditi nadu i želju za boljim životom te ukazati na to da mogu utjecati na vlastiti život.

U gradovima je stopa kriminala vrlo visoka, dok je u selima nešto manja – dodala je.
Na pitanje postoji li kod nje barem mala količina straha, Marta kaže da je na sve vrlo dobro pripremljena i da je više uzbuđena nego što ju je strah.

– Bitno je uz sebe imati 5 dolara za slučaj ako te netko želi opljačkati, da mu ih možeš dati da ga se riješiš kako te ne bi ozlijedio. Kuća u kojoj ćemo biti smještene je dobro osigurana: prozori imaju rešetke, imamo dresiranog psa, njemačkog ovčara, imamo sef za stvari preko noći… Zapravo je moj najveći strah da se ne razbolim i da moram otići, pa da nemaju koristi od mene – zaključila je Marta, a mi joj u ovoj južnoameričkoj avanturi želimo puno sreće.

Sličnost s našim Romima u romskim naseljima

Marti putovanje u Boliviju neće biti prvi susret s humanitarnim radom – volontirati je počela još u osnovnoj školi, kada je pomagala u Udruzi Spas, a posljednjih godina volontirala je u Domu Lekić, akcijama varaždinske Frame, Socijalnoj samoposluzi, ljetnom kampu na Sljemenu te u dječjoj udruzi Hrabrost.

S obzirom na sličnost margina društava na kojima se nalaze, djecu iz bolivijskih sela Marta po mentalitetu uspoređuje s našim Romima iz romskih naselja s kojima radi posljednje tri godine. Najistaknutije iskustvo je ljetni kamp na Sljemenu, koji traje tjedan dana, a vode ga američka grupa Navigators i hrvatski volonteri.

– To izgleda otprilike tako da se na Sljemenu okupi desetak Amerikanaca, petnaestak Hrvata i četrdesetak romske djece koja dolaze iz okolice Čakovca ili Koprivnice. Radimo s njima sportske i razne druge aktivnosti te im se pokušava približiti obrazovanje, pokazati da to ne mora biti dosadno, već nešto dobro i zanimljivo.

Pokazalo se da vole pokuse: jedan mladi Amerikanac s tehničkog fakulteta učio ih je od plastičnih čaša i žica napraviti slušalice i zvučnike za mobitel. Zainteresirali su se i stvarno su uspjeli to spojiti tako da radi – rekla je sa smiješkom na licu i dodala kako se nada da će tako nešto uspijevati raditi i s bolivijskom djecom.

Za kraj se osvrnula i na lijepo iskustvo za vrijeme stručnog osposobljavanja na VI. osnovnoj školi u Varaždinu te najavila moguću suradnju škola:

– VI. OŠ je jako otvorena prema međunarodnim suradnjama, projektima, prema svemu zapravo. Razmišljamo da napravimo jedan eTwinning projekt kojim bismo povezali VI. OŠ i škole u Boliviji. Još ne znamo točno kako bi to izgledalo niti kako bi funkcioniralo, ali imamo želju i namjeru to napraviti.

Život i društvo

Najjača ruka na sjeveru Hrvatske: Josip je prvak Europe, a u Kazahstanu želi i na krov svijeta

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Foto: Privatna arhiva

U čitavom nizu uspješnih sportaša, rekordera, reprezentativac i prvaka koji dolaze iz Međimurja, skriva se jedan u pomalo neuobičajenom sportu. Naime, Josip Francki Novak iz Pribislavac višestruki je hrvatski i europski prvak u – obaranju ruku. S obzirom da se ovim sportom nigdje u blizini, barem organizirano, ne može baviti, zanimalo nas je kako je Josip uopće došao u kontakt s obaračima ruku.

– Sasvim slučajno. Negdje početkom 2018. godine sam kao 16-ogodišnjak s bratom bio na zagrebačkom Velesajmu gdje se održavala manifestacija predstavljanja različitih sportova i klubova. Uz uobičajeni interes za nogometom, rukometom, borilačkim sportovima… pažnju mi je privukla prezentacija obaranja ruku. Odmah sam se okušao i bilo mi je zanimljivo. Pozvali su me da se pridružim Klubu za obaranje ruke Spartanci i otada sam njihov član – prisjeća se Josip Francki Novak prvog kontakta s ovim sportom.

Hrvati pomrsili račune svjetskim silama

I ne samo da je postao novi član Kluba, Josip je u kratkom vremenu počeo pokazivati urođeni talent za obaranje ruku što mu je odmah donijelo i prve zapažene natjecateljske rezultate.

– Nakon svega tri mjeseca treniranja postao sam juniorski prvak Hrvatske.

Pokazalo se da je prva medalja bila samo motiv više za nastavak bavljenja obaranjem ruku. U četiri godine posvećenosti sportu Josip iza sebe ima uistinu impresivnu nisku rezultata. Državne naslove gotovo da više niti ne broju, a njima je lani dodao i titulu prvaka Europe, dok je na Svjetskom prvenstvu osvojio brončano odličje. Tu su i drugi pojedinačni rezultati, od kojih svakako izdvaja osvajanje turnira Svjetskog kupa u Mađarskoj.

U nacionalnim okvirima Josip se od prošle godine natječe u seniorskoj konkurenciji, dok na međunarodnoj sceni nastupa u Youth kategoriji koja okuplja borce od 18 do 23 godina starosti. Već sada sa svojih tek 20 godina u konkurenciji boraca do 90 kilograma, Josip je za svoje protivnike gotovo nesavladiva prepreka. Osim ogromnog talenta za ovakve je uspjehe potreban i predani rad.

– Treninzi su gotovo svakodnevni. Mnogi misle da obarači ruku vježbaju samo ruke, ali podjednako smo posvećeni treniranju i jačanju cijelog tijela. Postoji bazični dio vježbi kao i u svim drugim sportovima te drugi dio vježbi usmjeren na specifičnosti ovog sporta. Kako na turnirima i prvenstvima nastupam i s desnom i s lijevom rukom, moji su treninzi utoliko intenzivniji. Mnogi borci se fokusiraju samo na jednu ruku, a ja želim biti podjednako uspješan s obje – otkriva nam Josip.

I dok se u Hrvatskoj o ovom sportu zna malo, izvan granica on je itekako popularan posebno na europskom istoku i Aziji. Bugarska, Rumunjska, Moldavija, Gruzija te Kazahstan, Rusija i Turska predvode listu najuspješnijih nacija.

– I ništa nije slađe kada se u takvu konkurenciju u borbu za medalje umiješa netko iz Hrvatske. A ima nas nekoliko koji se možemo pohvaliti međunarodnim medaljama – govori Josip koji je jedini Međimurac koji se profesionalno bavi obaranjem ruku.

Obaranje ruku u drugim državama prati i velika medijska pozornost. Televizijski prijenosi, pune dvorane, bučno navijanje, interes sponzora… samo potvrđuju da bi ovaj sport i u Hrvatskoj mogao jače zaživjeti.

– Želja mi je u Međimurju osnovati klub s obzirom da dobivam puno upita oko mogućnosti treniranja i bavljenja obaranjem ruku. Tko se ovog trenutka želi time organizirano baviti mora potegnuti do Križevaca ili Zagreba gdje se nalaze nama najbliži klubovi.

O Josipovoj karijeri brinu trener Borna Hlevnjak i izbornik reprezentacije Aleksandar Jakovac. Odlični rezultati i pozivi u reprezentaciju ovom uspješnom mladom međimurskom sportašu omogućili da proputuje gotovo polovicu svijeta. A što ga sve očekuje u 2023. godini?

– Prepuna je izazova i velikih turnira. Uskoro putujem na jedno međunarodno natjecanje u Italiju koje će mi poslužiti kao provjera forme pred Prvenstvo Hrvatske koje je na rasporedu 1. travnja. Slijedi Europsko prvenstvo u lipnju u Moldaviji, a nakon toga i turnir Svjetskog kupa u Zagrebu pod nazivom „ZG Strong“. Vrhunac godine je Svjetsko prvenstvo u Kazahstanu početkom rujna gdje ću jurišati na još jedinu titulu prvaka koja mi nedostaje u mojoj kolekciji – otkriva nam Josip.

Toproll, hook i press tehnike

Da ovdje nije riječ samo o pukoj snazi u jednoj ruci već o temeljitoj pripremi i ozbiljnom taktiziranju, otkrivaju nam sljedeće Josipove riječi.

– Nikada se ne borim na jednaki način. Ima dosta taktiziranja, a sve je to dio pripreme za nastupe na natjecanjima. Poznajem sve svoje protivnike pa s obzirom tko se nalazi na suprotnoj strani stola, određujem način na koji ću se boriti. Generalno gledajući, u obaranju ruku postoje tri osnovne tehnike: toproll, hook i press, kao i čitav niz izvedenica kojima se borci služe da bi došli do što boljih rezultata. Za svako od tehnike potrebno je mnogo vježbe. I to ne samo na snazi već i na tehnikalijama da biste je što bolji mogli izvesti, a da pritom ne učinite pogrešku zbog kojih bi vas suci mogli penalizirati, a samim time i diskvalificirati – objašnjava Josip i dodaje da preferira toproll tehniku.

– Toproll je vrlo uspješan potez za obaranje fizički jačeg protivnika, no s manje iskustva, pri čemu stvarate veliki pritisak na protivnikove prste uslijed čega mu se ruka otvara, a vama se omogućuje dodatna silina potiska. Ako ovu tehniku izvedete dovoljno brzo i eksplozivno protivnik se neće stići snaći – zaključuje Josip kojem borilački sportovi nisu strani s obzirom da je niz godina trenirao karate u KK Međimurje i KK Globus.

Nastavite čitati

Život i društvo

U 2022. godini DVD Petrijanec izašao je na 10 intervencija

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

U subotu, 4. veljače, Dobrovoljno vatrogasno društvo Petrijanec održalo je 112. redovnu izvještajnu sjednicu Skupštine.

Nakon uvodnog pozdrava predsjednika Darjana Lukačeka, izabrano je radno voditeljstvo te donesen dnevni red. Andrijana Kolarić, tajnica društva, podnijela je izvješće o radu, a zapovjednik Valentino Jovan izvješće zapovjedništva. Blagajnik David Bačan podnio je izvješće o financijsko-materijalnom poslovanju, a Antun Bačan izvješće verifikacijskog povjerenstva.

U 2022. godini ovaj DVD je izašao na deset intervencija od čega dva požara dimnjaka te osam požara otvorenog prostora.

Iz plana rada i financijskog plana valja istaknuti nabavku novog navalnog vozila, koja je u postupku te se realizacija očekuje krajem ove godine.

Nakon što su sva izvješća i planovi jednoglasno usvojeni od strane članova Skupštine, dodijeljena su priznanja i odlikovanja pa je tako Filip Golub primio brončanu vatrogasnu plamenicu, Stjepan Golub spomenicu vatrogasni veteran, Dražen Horbec spomenicu za 30 godina aktivnosti u vatrogasnoj organizaciji, Ivan Kostanjevac spomenicu za 40 godina aktivnosti u vatrogasnoj organizaciji a Stjepan Mihalina spomenicu za 50 godina aktivnosti.

Odlukom Skupštine, Ivan Sambolec proglašen je počasnim zapovjednikom Dobrovoljnog vatrogasnog društva Petrijanec.

Uz vatrogasce iz susjednih općina, županija te Republike Slovenije sjednici su prisustvovali i načelnik Općine Petrijanec Željko Posavec, općinska vijećnica Ines Krobot, predsjednik Vatrogasne zajednice Varaždinske županije Nedjeljko Vukalović te predsjednica Vatrogasne zajednice općine Petrijanec Nataša Šincek.

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje