Dvadesetak učenica i učenika Druge gimnazije Varaždin sudjelovalo je u projektnom tjednu koji je trajao od 4. do 8. ožujka.

Projekt „Bartimej“ provodi se već treću godinu za redom u suradnji s Varaždinskom biskupijom, a ključnu je ulogu, uz Pastoral osoba s invaliditetom, imala zaklada „Sociomovens – Giving Europe a Soul“, sastavnica Socijalnog instituta Kommende Dortmund iz Nadbiskupije Paderborn u Njemačkoj. Cilj projekta je senzilibiziranje mladih prema osobama s invaliditetom, ali i osvješćivanje lokalne zajednice o problemima s kojima se takve osobe svakodnevno susreću.

Naime, varaždinski gimnazijalci volonteri su u pet dana projekta posjetili Udrugu „Ludbreško sunce“, Udrugu „Mali princ“, Centar za odgoj i obrazovanje „Tomislav Špoljar“ u Varaždinu, Specijalnu bolnicu za kronične bolesti dječje dobi Gornja Bistra, Dom za nezbrinutu djecu u Hrvatskom Leskovcu, Udrugu slijepih Međimurske županije i druge. Učenice i učenike su u volonterskom radu pratili profesorica defektologinja Ivana Peček, profesori Saša Josip Milec, Marijan Geci i Andrea Bahun, volonterka Anika Sačić te velečasni Leonardo Šardi. Njihovi su utisci toliko snažni da su im, kako kažu neki od njih, promijenili karakter i pogled na svijet. Svoja bogata iskustva ispričale su Lorena Gavrić, učenica četvrtog a razreda i Tessa Kirchbaum, učenica drugog a razreda.

Od 120 djece u bolnici Gornja Bistra, roditelji posjećuju samo njih 15. Za troje djece nije poznat ni identitet

Gornja Bistra

– Svaki posjet je bio na svoj način poseban, ali najemotivniji dan bio je u četvrtak, kada smo posjetili bolnicu u Gornjoj Bistri i dom za nezbrinutu djecu. U Gornjoj Bistri se nalazi oko 120 djece s najtežim poteškoćama od kojih samo 15 roditelji posjećuju… Tamo smo se svi slomili. Nema osobe koja nije pustila suzu toga dana – rekla je Lorena, kojoj je ovo druga godina sudjelovanja u ovome projektu.

U Gornjoj Bistri volonteri nisu mogli puno pričati s djecom jer ih većina uopće nije kontaktibilna. Profesor Saša Josip Milec i djevojke istaknuli su da je potrebno mnogo ljubavi i hrabrosti za svakodnevno suočavanje zaposlenika i volontera sa stanjem te djece i shvaćanje da se ne može puno za njih učiniti, već ih održavati živima, a zauzvrat dobiti njihovu zahvalnost.

– Ideja je da se volontere postepeno priprema, zato što znamo da je u Bistri situacija vrlo teška, ali ujedno pruža nadahnjujuće iskustvo. Meni je bilo šokantno čuti da tamo postoji troje bolesne djece koji nemaju identitet, nemaju OIB… Netko ih je ostavio pred vratima bolnice kada su bili mali i ne zna se ništa o njima. Bolnica brine za njih iz dodatnih sredstva koje osigurava, dok država ne pokazuje nikakav interes – ispričao je Saša Josip Milec.

„Nemojte govoriti da je netko od nas tu jadan, jadni su oni koji su nas ostavili!“

Dječak iz doma za nezbrinutu djecu

Manjak volontera

Tessi je ovaj projekt bio prvo volontiranje. Ono je na nju ostavilo dubok utisak te je odlučila da će ponovo volontirati na ovome projektu, ali i na drugim mjestima. Rekla je da je najviše dirnuta djecom koja nemaju roditelje i koja nikad neće osjetiti njihovu ljubav. U udrugama koje su posjetili družili su se s djecom – igrali, pričali, pjevali, plesali… Sve to djeci jako puno znači, no posjetitelja i volontera nema puno.

– Kad smo izlazili iz sirotišta jedan dječak nas je grlio, nije nas puštao da idemo. U autobus je otišao za nama i rekao da se vratimo. Ja bih se jako htjela vratiti. Svi su kao jedna velika obitelj, kao braća i sestre i bilo mi je drago vidjeti da im nije loše jer se drže zajedno – rekla je.

Porazna je činjenica da u bolnicu u Gornjoj Bistri dolazi volontirati više Talijana nego Hrvata, pa će tamo uskoro i izgraditi centar za spavanje za Talijane.

– Problem je našeg društva to što mi zaobilazimo mjesta gdje su ljudi koji imaju potrebe i koji imaju smanjenu kvalitetu života. Oni su uvijek nekako na margini i onda kada jednom počnete tamo dolaziti, kada se počnete s njima družiti, npr. s distrofičarima – shvatite koliko su društveni, koliko vole pjevati i plesati, zabavljati se, kako su kreativni… i na kraju, koliko im puno znači naš posjet – objasnio je Saša.

Lorena je opisala situaciju u kojoj joj je prišao dječak koji se nje sjeća od prošle godine te je zagrlio:

– Bio je jako sretan što sam došla opet. Mi njima malo dajemo, ali smo zauzvrat dobili puno – rekla je te se prisjetila svjedočenja jednog dječaka koji je upozorio: „nemojte govoriti da je netko od nas tu jadan, jadni su ustvari oni koji su nas tu ostavili.“

Sreću zbog sudjelovanja izrazila je i Tessa: – Nismo imali osjećaj da su oni različiti od nas, došli smo se družiti i bilo je predivno.

Druga gimnazija Varaždin prva je srednja škola koja je prije tri godine počela s ovakvom vrstom projekta

Važnost projekta

Druga gimnazija Varaždin prva je srednja škola koja je prije tri godine počela s ovakvom vrstom projekta. Ravnateljica Zdravka Grđan istaknula je da je vrlo bitno da škola teži punom smislu odgojno-obrazovne ustanove, i to na način da djecu ponekad izvede van same ustanove i upoznaje ih sa stvarnim životom.

– Škola je temelj obrazovanja. U školama je jedna umjetna atmosfera u kojoj su posloženi razredi, učenici i nastavni sadržaji koji su puno puta interesantni, ali pitanje je koliko to ima veze sa stvarnim životom. Mi smo ove godine „Škola za život“. Ne bi to ni postali da i ranije nismo radili stvari i aktivnosti koje su povezane upravo sa vanjskim svijetom. To najviše ovisi o profesorima koji imaju znanja, motivacije i interesa da vode djecu i organiziraju susrete s osjetljivim skupinama, bolesnima i sa svima onima koji su u puno lošijem statusu od nas – rekla je ravnateljica te dodala da se pomaci u širenju pravih životnih vrijednosti mogu vidjeti samo ako nećemo zatvarati oči pred svijetom koji je pred nama, a profesor se nadovezao:

– Ponekad nam trebaju osobe s poteškoćama i tjelesnim oštećenjima da shvatimo svoja unutarnja oštećenja jer vidim da smo mi češće invalidi srca nego što su to oni. Oni možda imaju tjelesna ograničenja, ali često imaju tako radosne i ispunjene živote da u tome smislu možemo puno naučiti od njih!