Preminuo je varaždinski rukometni veteran Duje Babić (1937 – 2020.)

Svoj cijeli rukometni opus Duje Babić odradio je Rukometnom klubu Sloboda. S rukometnom loptom počeo se družiti 1952. godine i sve preko juniorskog i seniorskog staža pa kao i veteran igrao je u samo jednom dresu – onome varaždinske Slobode.

Bio je dugogodišnji kapetan ekipe koji je u svojoj bogatoj rukometnoj karijeri odigrao više od 700 utakmica za voljeni klub. Igrao je najvećem usponu varaždinskog kluba koji je iz regionalne, međužupanijske, preko druge lige došao od Prve savezne lige bivše države.

Usprkos činjenice da je bio profesor TZK-a nikad se nije odlučio prihvatiti trenerske palice.

Ponuda je bilo na pretek, ali Duje se jednostavno nije vidio u toj ulozi, jednostavno zazirao je od te odgovornosti iako je bio pun iskustva, znanja i nadasve onog pedagoškog živca.

Bio je član najbolje generacije varaždinske „Slobode“ koja je sudjelovala u tri sezone 1959., 1960. i 1962. na završnici Kupa bivše države gdje se plasiralo 16 najboljih ekipa u zemlji. Slobodaši su pod vodstvom Duje Babića bili i prvaci Hrvatske 1960. godine na turniru održanom u Varaždinu, što je tek bila najava novog uzleta sjajne generacije koja je 1962. godine postala prvacima Druge savezne lige – zapad i time izborila plasman u prvoligaško društvo. Varaždinci su igrali dvije sezone u elitnom rukometnom razredu bivše države. Prvu sezona ekipa Duje Babića zauzela je deveto mjesto, da bi u sljedećoj sezoni kao jedanaesti ispali iz lige. Bio je to ujedno i kraj jedne sjajne generacije varaždinskih rukometaša koji su zlatnim slovima upisali jedan dio povijesti varaždinskog muškog rukometa.

Kao veteran nakon uspješne seniorske karijere igrao je sa svojim vršnjacima iz prvoligaških dana pomalo rekreativno u gradskoj i općinskoj ligi, nastupa na veteranskim turnirima u Umagu, jednostavno uživao je uz rukometnu loptu i druženjima poslije utakmica. Okušao se i u sudačkim vodama, ali nakratko, jer niti to ga nije previše zanimalo ponajviše zbog činjenice da se kod svakog zvižduka morao zamjeriti nekom od igrača.

Pod njegovim vodstvom školske ekipe Rudarske škole, gdje je bio profesor TZK-a, gotovo u pravilu bile su među najboljim na natjecanjima na novom grada i regije, a nerijetko su ostvareni plasmani na završnice državnog prvenstva. Rukomet mu je bio opsesija, volio ga je na svoj osebujni način, ali nikada nije uspio svoju rukometnu žicu iskazati do kraja.
Varaždinski rukomet izgubio je još jednu rukometnu legendu, igrača zlatne generacije „Sloboda“, vođu na terenu i izvan njega.

Izvor: Zajednica sportskih udruga Grada Varaždina