Piše: Janja Kovač, magistra etnologije i kulturne antropologije te magistra južnoslavenskih jezika i književnosti

Godina 1970. bila je velika godina za glazbu. Te je godine autorski dvojac Paul Simon i Art Garfunkel objavio album „Bridge over Troubled Water“. Odmah po objavljivanju zasjeo je na prvo mjesto američke liste pop albuma te je prodan u 25 milijuna primjeraka. I danas se smatra jednim od najboljih pop albuma u glazbenoj povijesti.

No, kakve veze to ima s nematerijalnom baštinom? Itekakve. Tim albumom započinje institucionaliziranje pojma nematerijalne baštine kakav danas poznajemo. Naime, na spomenutom albumu našla se pjesma „El condor pasa“ koju, vjerujem, mnogi od vas prepoznaju i znaju pjevušiti. Objavljivanje ove pjesme na albumu američkih pop pjevača izazvalo je velike reakcije u Južnoj Americi, gdje je ova pjesma dio tradicijske baštine, posebno u državama na području Anda. Još 1973. vlasti Bolivije i službeno su reagirale te Ujedinjenim narodima (UN) uputile pismo u kojem se žale na mogućnost (komercijalnog) iskorištavanja pjesme koja pripada tradiciji njihove države.

Zaštita UNESCO-a

UN otada putem svojih tijela (ponajprije Organizacije Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu – UNESCO-a) razmatra ovaj problem. Mnogobrojne rasprave ispočetka su bile usmjerene na rad sa Svjetskom organizacijom za intelektualno vlasništvo da bi se ovo pitanje riješilo iz pravne perspektive. No, rješenje se nije našlo. Sve postojeće pravne formulacije koje su se odnosile na autorska prava, patente ili autorska prava nikako se nisu mogla odnositi na folklorne oblike koji su kolektivne naravi (Hafstein 2013).

Nakon ovog neuspjeha, UNESCO se okrenuo primjerima dobre prakse u svijetu. Tu se ugledao na Republiku Koreju (Južnu Koreju) i Japan te je prema njihovim postojećim načinima zaštite tog vida baštine 1993. godine pokrenuo program „Živuće ljudsko blago“, a 1997. odlučeno je da će se uspostaviti lista „istaknutih tradicijskih praksi“ pod nazivom „Proglašenje remek-djela usmene i nematerijalne baštine čovječanstva“ (Hafstein 2013., 43.) Tako je stvorena lista na koju će se upisivati najznačajniji elementi usmene i nematerijalne baštine čovječanstva.

Moglo bi Vas zanimati:

FOTO Umijeće skelarenja proglašeno nematerijalnim kulturnim dobrom

U Skelarskoj hiži u Svetom Martinu na Muri održana je konferencija za medije i prigodna svečanost na kojoj je predstavljeno...

Konvencija

Pojam liste kao načina zaštite nije se promijenio ni 2003. godine kada se raspravljalo o Konvenciji. Potom se pojavilo pitanje imenovanja predmeta rasprave. U raspravama i tekstovima koristili su se pojmovi folklora, tradicijske duhovne kulture, narodne umjetnosti, narodnoga blaga (Hameršak i Pleše 2013., 7.) Sve ove pojmove zamijenio je pojam „nematerijalna baština“, što je i službeni naziv dokumenta koji je 17. listopada 2003. godine Opća skupština UNESCO-a usvojila. Toga je dana rođena Konvencija o zaštiti nematerijalne kulturne baštine.

Sukladno zakonskim regulativama, Konvenciju je trebao prihvatiti (ratificirati) određeni broj država kako bi ona stupila na snagu. Među prvim državama koje su je prihvatile bila je Hrvatska koja ju je prihvatila 2005. godine. Sljedeće godine, 2006., ispunjeni su svi uvjeti i Konvencija je stupila na snagu. Tako je pojam nematerijalna kulturna baština na velika vrata pod okriljem UNESCO-a ušao u svakodnevni govor.

“Ve: iz pera znatiželjnih umova” zajednički je projekt etnologinja Janje Kovač i Lee Šprajc, osmišljen kao platforma za objavljivanje popularno-stručnih tekstova o tradiciji, kulturi i umjetnosti Međimurja. Tekstom i slikom istražuju, bilježe i prate aktualno stanje promatranih fenomena. Zbog toga su projekt i nazvale “Ve” – na međimurskom to znači “sad”.