Nakon završene opće gimnazije u Čakovcu upisala je Istraživački smjer na Geografskom odsjeku PMF-a u Zagrebu, a 2011. godine diplomirala na istom odsjeku smjer Prostorno planiranje i regionalni razvoj te stekla naziv magistrice geografije.
Ubrzo je krenula na stručno osposobljavanje u Upravni odjel za prostorno uređenje Grada Čakovca, gdje je provela godinu dana te zatim položila državni stručni ispit iz područja prostornog uređenja.
“Trenuci slobodnog vremena kad se mogu neobavezno družiti, razgovarati i zezati s najbližima najviše me usrećuju u životu.”
Uslijedilo je razdoblje osnivanja Lokalne akcijske grupe „Međimurski bregi i doli“ te je dobila posao voditeljice LAG-a na pola radnog vremena, ali paralelno i stručne suradnice Turističke zajednice Općine Nedelišće, također na pola radnog vremena.
Zbog sve više aktivnosti i širenja djelokruga LAG-a, 2015. godine zaposlila se u LAG-u na puno radno vrijeme te ondje radi posljednjih šest godina.
U Mažoretkinjama Nedelišća je od njihova osnutka 2000. godine. Skoro cijelo slobodno vrijeme posvećuje Udruzi, čija je predsjednica i trenerica dvaju sastava te u čijem vođenju sudjeluje već punih 10 godina.
– Mažoretkinje Nedelišća su dio mene i ponosna sam da sam u suradnji s odličnom ekipom trenerica i Upravnog odbora uspjela izgraditi jednu od većih udruga mažoretkinja u Hrvatskoj. Brojimo više od 120 stalnih članica, koje treniraju u šest sastava, organiziramo nekoliko vrijednih programa tijekom godine, osvajamo medalje na natjecanjima, putujemo na inozemne turneje, promoviramo Nedelišće i Međimurje, a u konačnici se trudimo našim članicama organizirati kvalitetno provođenje slobodnog vremena – navela je Vedrana Radmanić.
Na koji ste uspjeh u životu najponosniji?
Ne pada mi na pamet jedan veliki uspjeh na koji sam najponosnija jer je tu cijeli niz manjih, ali značajnih uspjeha na koje sam ponosna i koji me ispunjavaju: od diplome i dobivanja nagrade PMF-a kao student s najboljim prosjekom ocjena na smjeru, uspješno položenog državnog stručnog ispita, prve medalje na Državnom natjecanju mažoretkinja s mojim kadetkinjama i uspješno realizirane turneje u Francuskoj sa seniorkama, pa do uspješnih prijava projekata i provedenih aktivnosti na poslu. Sve je to niz manjih uspjeha od kojih ne mogu izdvojiti najznačajniji.
Idealno radno mjesto?
Dinamičan, zanimljiv, kreativan posao koji uključuje i malo putovanja.
Biste li htjeli da ste neku stvar ranije napravili u životu i koja je to stvar?
Da sam barem ranije imala mogućnosti putovati, kako bi danas popis željenih destinacija bio kraći.
Koji vas film uvijek rasplače?
Ah, pa to je lako pitanje. „P.S. I Love You“ i „The Notebook“.
Kojoj se uspomeni uvijek vraćate?
Smatram da sam imala lijepo i ispunjeno djetinjstvo koje me izgradilo kao osobu, pa se rado vraćam tim uspomenama.
Volite li putovati?
Da, naravno! Postanem nemirna kad dulje vrijeme nikamo ne otputujem, makar i unutar Hrvatske.
Kamo biste rado otišli, a još niste?
Uf, taj popis je prilično dugačak: Irska, Rusija, Island, Kuba…
Koja vam je najdraža TV serija ili emisija?
Ne gledam puno televiziju, to je obično onako usput i bez da pratim neku seriju ili emisiju, pa tako ni nemam najdražu. Volim humoristične serije koje mi mogu odvratiti misli, osobito klasike poput „Prijatelja“ i koje mogu pogledati uvijek iznova.
Volite li kuhati?
Da, samo nemam baš vremena. Ali kad kuham, volim isprobavati nove recepte iz glave (skoro nikad ne pratim recepte) i više volim slane varijante jela.
Omiljeni sportaš?
Teško mi je odabrati jednog sportaša, ali moram priznati da me još drži ova euforija od Svjetskog nogometnog prvenstva, kada mi je većina naših reprezentativaca bila u kategoriji omiljenih sportaša.
Što vas najviše usrećuje u životu?
Trenuci slobodnog vremena kad se mogu neobvezno družiti, razgovarati i zezati s najbližima.
Koja vam je najdraža pjesma?
Prva mi na pamet pada pjesma „Lutka“ grupe S.A.R.S. jer je vezana uz jedan prelijepi privatni događaj.
Za što biste htjeli imati više vremena?
Za prijatelje koje dugo nisam vidjela i s kojima se uvijek dogovaram za kavu za koju nikako da nađem vremena.
Najdraži odjevni predmet?
Dulje vestice, koje dobro dođu u bilo koje doba godine.
Bez kojega kozmetičkog predmeta ne možete?
Bez rumenila jer sam prirodno prilično bljedoputa.
Pratite li trendove u modi?
Ne baš posebno, obično reagiram na trendove s pola godine zakašnjenja.
Koji komad odjeće strašno želite, a još nemate?
Novu haljina za sestrino vjenčanje.
Za što vam nije teško izdvojiti novac?
Za dobru hranu.
Najdraži suvenir?
Jedrenjak u boci iz Stockholma. Ne znam zašto, ali takav suvenir sam oduvijek htjela imati i konačno sam ga prije dvije godine kupila u tamošnjem Muzeju „Vasa“.
Štikle ili tenisice?
U štiklama se super osjećam, ali obično biram udobnost i niže cipele ili tenisice.
Koje osobine mora imati vaša osoba iz snova?
Razumijevanje za moje obveze, duhovitost, pozitivnu energiju.
Što prvo primijetite kod muškarca?
Osmijeh i oči, barem mislim.
Čime vas je suprug osvojio?
Bio je izuzetno simpatičan.
Što je za vas uspjeh u životu?
Riješiti sve obveze i uživati u slobodnom vremenu.
Gdje se vidite za 10 godina?
S vjerojatno većom obitelji u svojoj kući.
Studentima Odjela sestrinstva koji su ostvarili najveći broj volonterskih sati u akademskoj godini 2022/2023 u Sveučilišnom centru Varaždin Sveučilišta Sjever 14. prosinca dodijeljene su, po prvi put, volonterske nagrade.
Novoutemeljene volonterske nagrade studentima koji nesebično pronalaze vremena za volontiranje u Općoj bolnici Varaždin, na javnozdravstvenim akcijama i sportskim događanjima, udrugama za djecu i osobama s invaliditetom nose ime Petre Horvat, prije dvije godine tragično preminule studentice Sveučilišta Sjever, mlade žene koja je za svog kratkog života ostavila trajan trag dobrote, nesebično darujući svoje vrijeme za volontiranje i humanost. „Vjerujem da bi danas Petra bila ponosna na sve svoje mlade kolegice i kolege koji uz studentske obveze pronalaze vrijeme za volontiranje. „Nema tog dobrog djela koliko god malo bilo koje je učinjeno uzalud“, stara je uzrečica koju iz dana u dan potvrđuju i marljivi studenti Sveučilišta Sjever koji slobodno vrijeme nesebično daruju čineći brojnima svakodnevicu ljepšom. Dobitnici volonterske nagrade koja nosi Petrino ime, siguran sam, nastavljat će i njenu misiju pomoći i baviti se uspješno poslom kojeg je i ona voljela“, istaknuo je na prigodnoj svečanosti prorektor Sveučilišnog centra Varaždin prof. dr. sc. Damir Vusić.
„Vaš angažman i doprinos u javnozdravstvenim, socijalnim i sportskim aktivnostima svjetlo su koje obasjava put drugima i čini razliku u njihovim životima. Hvala vam na vašoj nesebičnosti, inspiraciji i ulozi koju igrate u stvaranju boljeg svijeta. Petra je ostavila neizbrisiv trag kroz svoju nesebičnu predanost kao volonterka, uvijek spremna pružiti pomoć i podršku drugima. Kao studentica, njena strast prema učenju bila je zarazna, potičući inspiraciju kod ostalih kolega. Kao prijateljica, bila je oslonac i osoba od povjerenja, uvijek spremna saslušati i pružiti podršku i ljubav. Osobno sam imala privilegiju biti njezina nastavnica i mentorica na završnom radu te sam tako bila svjedok njenog neumornog truda i beskompromisne posvećenosti. Petra zadužila si nas svojom osobnošću i dobrotom. Utrla si put kojim nam je ići“, prisjetila se svoje studentice pročelnica Odjela za sestrinstvo izv. prof. dr. sc. Marijana Neuberg.
Dodjeli nagrada kojima je nazočila i Petrina obitelj, čiji su članovi zahvalili Sveučilištu Sjever na sjećanju na njihovu prerano preminulu Petru, mladu ženu koja je imala velike planove i ambicije, te posebice što će njeno ime nositi nagrada za mlade volontere i u budućim generacijama Sveučilišta Sjever. Petra Horvat bila je ambiciozna, hrabra i predana svojim ciljevima. Bila je odlična učenica tijekom školovanja i predana studentica studija Sestrinstva. Uz studentske obveze radila je i niz poslova zarađujući vlastiti novac, a nesebično je dijelila svoje znanje i dajući instrukcije. Po završetku fakulteta zaposlila se kao medicinska sestra, a upravo zahvaljujući predanom radu ubrzo je postala glavna sestra u domu za odrasle osobe s psihičkim poteškoćama Bistričak u Jalžabetu. Volontirala je u udrugama, a sa svojih 24 godine bila je udomiteljica četvero mališana. Pokazivala je suosjećanje prema svakoj osobi, a energiju usmjeravala prema dobrobiti drugih.
Župan Varaždinske županije Anđelko Stričak čestitao je volonterima na radu, dodajući „kako su zalog za još bolju budućnost“. “Zahvaljujem vam i u ime Varaždinske županije na vašem velikom srcu za dobra djela i nadam se da ćete tu želju za pomaganjem zadržati i kada napustite Sveučilište Sjever i započnete svoje profesionalne karijere“, istaknuo je župan Stričak koji je na kraju svečanosti najavio kako će posthumno Petri Horvat biti dodijeljena nagrada za životna djela Varaždinske županije.
Luka Lipovac, Marko Pavlenić, Paula Kontek, Matija Kuzmić, Marta Bermanec, Ksenija Vitelić, Iva Lovrinović, Tena Funjak, Klara Mlinarić, Helena Sever, Marko Pavlenić, Mihaela Andrašek, Amanda Milković, Tena Dežić, Lorena Zebec, Ana Bubnjar, Ana Polančec, Glorija Matanović, Karla Herman, Adriana Mlinarić i Ines Kučko prvi su dobitnici nagrada za volontiranja „Petra Horvat“ za predani volonterski rad u prošloj akademskoj godini. „Volimo volontirati i rado se odazivamo svim akcijama od obilježavanja dana vezanih uz zdravlje, pomaganja ako zatreba u organizaciji i provođenju događanja, zapravo kad god se ukaže prilika i stvarno nam nije teško. Pozvali bi i druge da nam se pridruže“, istaknuli su studenti sestrinstva Iva i Luka, dodajući kako se za volonterstvo uvijek pronalazi vremena uz studentske i druge obveze.
Inače, u prošloj akademskoj godini studenti volonteri – studenti sestrinstva Sveučilišta Sjever odradili su ukupno 2000 volonterskih sati. I u ovoj akademskoj godini marljivo rade, pa su tako nedavno značajno doprinijeli smanjenju listi čekanja u Općoj bolnici Varaždin na čemu im je i na ovoj dodjeli nagrada zahvalio ravnatelj Opće bolnice Varaždin dr. sc. Damir Poljak.
Sonja Tošić-Grlač rođena je u svibnju 1963. godine u Čakovcu. S roditeljima i bakom živjela je u Šenkovcu sve do početka studija. Prva četiri razreda osnovne škole završila je u Područnoj školi Šenkovec, a više razrede u III. osnovnoj školi Čakovec.
Srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Srednjoškolskom centru Čakovec, nakon kojega je upisala Filozofski fakultet u Zagrebu te postala profesorica jugoslavenskih jezika i književnosti.
Na večeru bi rado s Vedranom Mlikotom, ali i Danielom Craigom, da jednu večer i ona bude Bond djevojka
– Zaposlila sam se već kao apsolventica i radila kao prof. hrvatskoga jezika u raznim školama na zamjenama, a stalno radno mjesto ukazalo se u Knjižnici i čitaonici Čakovec te je u tom pravcu krenula i moja profesionalna karijera. Magistrirala sam, a kasnije i doktorirala informacijske znanosti, a profesionalni put me od narodne i školske knjižnice odveo u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu pa natrag, u Međimursku županiju. U profesionalnom smislu prošla sam mnogo toga, stalno učila i usavršavala se, imam sreće što sam uvijek imala potporu radne sredine i otvorene putove napredovanja – kaže Sonja Tošić-Grlač, pročelnica županijskog Upravnog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb, predavačica na Međimurskom fakultetu u Čakovcu i predsjednica Upravnog vijeća Županijske bolnice Čakovec.
Kako biste se opisali u tri riječi?
Otvorena, jednostavna, spremna pomoći.
Koja je najljepša stvar u poslu kojim se bavite?
Volim posao koji radim, svoj kolektiv i kada ujutro dođem u ured, upalim radio i komp, sretna sam i zadovoljna. Ali uvijek postoji i ono najljepše, a to je kada s kolegicama iz REDEA-e pišemo projekt. Zadužena sam za ideju i njezin razvoj, za tekstualne podloge struke koju znam, a one ostalo. Uigrana smo ekipa, vrlo smo slične i uvažavamo se. Timski rad za udžbenik. To su dani razgovora, promišljanja, ima i šale i smijeha, ali i muke. Kad projekt prođe, našem veselju nema kraja. Jedan sam dan srela na ulici bračni par u majicama našeg projekta 54+, mahnuli su mi i nasmijali se. To je pravi uspjeh i lijepa stvar.
Kino ili kazalište?
I jedno i drugo. Volim filmove, vrlo često idem u kino, što nije ni čudo jer sam jedna od prvih ŠAF-ovaca. Edo me naučio gledati i promišljati filmski. Skoro uvijek sjedim u „kazališnom autobusu“ i s ekipom idem na predstave u Zagreb.
Buket ili bombonjera?
Volim i cvijeće i slatko, ali ipak buket. No, dobila sam ja na poklon već i buket od bajadera!
Kojoj se uspomeni uvijek vraćate?
Ovisi i o mojem raspoloženju ili situaciji. Pamtim samo lijepe stvari, pjeva Gabi, a ja dodam, sve ružno deletam. Najdraže su mi uspomene s obitelji. Zajednička druženja puna različitih dogodovština, veselja i ljubavi. Tu su i uspomene s putovanja te planinarenja s prijateljima… Vrlo se rado vraćam uspomenama s bakom.
Najljepše mjesto na svijetu je…
Svakako sam lokalpatriotkinja i volim Međimurje, svoj grad i Šenkovec. Kad upoznam sva ona mjesta koja još želim vidjeti javit ću vam rang-listu, a zasad dominiraju Pariz, New York, Brugge, vrh Tuhobić, Nerezine, Szenteindre… Ispada da mi je svugdje lijepo.
Tko vam je uzor u životu?
Nikakve „face“ nisu mi uzor. Moji su uzori pozitivni, jednostavni, kreativni ljudi. Moj tata, pošten, miran, vrijedan čovjek koji je volio ljude, nikada zavidan, jednostavno predivan. Moja mama koja s 81 godinom radi na vrtu, brine o sebi, vesela i pozitivna, motivirana za svakakve radove po kući i gruntu, puna energije, peče najfinije „mini zdigane“ kolače. Volonterke, moje kolegice iz udruge „Pomoć neizlječivima“. Kolege planinari koji voljom i svojom unutarnjom snagom osvajaju vrhove. Imam oko sebe predivne ljude, čiji utjecaj rezultira boljom verzijom mene same te postiže da dosegnem i ono za što mislim da mi je nedostižno.
Glumac s kojim biste rado otišli na večeru?
S Vedranom Mlikotom, da mi priča o Himalaji, te s Danielom Craigom, da jednu večer budem i ja Bond djevojka!
Omiljeni glazbenik?
Moj sin svira gitaru i sve svoje nade polažem u njega!
Koju pjesmu uvijek s guštom otpjevate?
Nisam karaoke tip, kaže se „nemam sluh“, tako da sam tu vrlo slaba. Volim sve međimurske pjesme i pjevušim kada me nitko ne čuje.
Knjigu koju biste rado još jednom pročitali?
Nikad ne čitam iznova, ali možda jednoga dana, i to će biti „Vodoriga“ Andrewa Davidsona i „Djevojka s bisernom naušnicom“ Tracy Chevalier. Postoje knjige koje ponovo iščitavam, ali one i jesu takvo štivo, kao „Žene koje trče s vukovima“ Clarisse P. Estes.
Što vas najviše usrećuje u životu?
Moja sreća je zdravlje: kada sam zdrava, mogu sve. Možda se čini kao floskula, ali kad si član uprave bolnice i kad vodiš zdravstveni sustav, vidiš da je to jedina istina. Ne tražim veliku sreću, svaki dan male stvari čine me sretnom i ispunjenom. Kad ujutro sjednem u auto s kolegama i krenemo na planinarenje, jako sam sretna osoba. Kad nekamo putujem, kad sin položi ispit, kad je nakon dugog vremena došla moja sestrična iz Bosne i bila s mojom mamom mjesec dana te smo se zajedno provodile, kada dobijem lijepi poklon ili nekome pomognem, kada dobro odradim posao… Poslovica kaže: „Imati dostatno – to znači sreću, imati više nego dostatno je štetno.“
Koji ste najbolji savjet primili i tko vam ga je dao?
Moja prijateljica Zlata, koja je nažalost umrla, bila je moj najveći i najbolji savjetodavac. Zlata je bila starija od mene, zajedno smo jedno vrijeme radile i ostale prijateljice. Ona je bila u prednosti, u životu je jedan dio toga već obavila, a ja sam išla za njom i ona me savjetovala iz svog iskustva. Znala je zapisivati njoj „pametne“ rečenice iz knjiga pa smo o njima razgovarale. Njezini su savjeti bili „zdravi“. Učila me koji su odnosi u životu najvažniji, ukazala na to da sitnice čine život važnim, da trebamo stvarati sami svoje radosne trenutke. Uvijek mi je govorila: „Pusti ih, budi svoja, dobra i dobro radi!“
Najljepša uspomena iz djetinjstva?
Voljela sam sjediti na stepenicama i čitati, biti u svome svijetu. Skitati se po ulici, od susjeda do susjeda. Onda su tu autobus na daljinski koji mi je tata kupio u Austriji, beba koja plače i trepće, prvi kožni „tregeršos“, odlazak s roditeljima vlakom u Varaždin, prvi nastup na priredbi za dječje darove za Djeda Mraza, u nižim razredima sam bila u glumačkoj družini i zaboravila tekst kada sam nastupala, bratić me vodio u šumu piti prepeličja jaja, sanjkanje na Blažonovu bregu, prve tuče, prve simpatije, prve jedinice…
Što uvijek nosite u torbici?
Crveni ruž, kremu za ruke, kišobran, lijekove i, naravno, novčanik. Uvijek mi je torba malo veća pa stane i sendvič, voće, voda….torba mi je uvijek teška.
Najljepši trenutak u životu?
Ponedjeljak poslijepodne, kišilo je, rodio se Karlo.
Što smatrate svojim primarnim životnim pozivom?
Ovo je pitanje kao iz „life coaching“ treninga. Tamo dobijete odgovor: „Pronađite ravnotežu između poslovne i privatne sfere života.“ Pronađite u svom poslu ono što ga može učiniti pozivom. Svi moji poslovi moj su poziv, bilo rad u Županiji ili predavanja na Veleučilištu, mislim da se samo tako može biti uspješnim!
Pet Centar, vodeća specijalizirana maloprodaja za kućne ljubimce u Hrvatskoj, napokon dolazi i u Varaždin. Popularno odredište kućnih ljubimaca, a...
REPUBLIKA HRVATSKAVARAŽDINSKA ŽUPANIJAOPĆINA MARUŠEVECOPĆINSKI NAČELNIK KLASA: 933-01/24-01/1URBROJ: 2186-17-02-24-1Maruševec, 21. ožujka 2024. Na temelju članka 123. – 133. Zakona o cestama...
Beauty centar “Čarolija” u Varaždinu i 7Plus Regionalni tjednik daruje dva puta jedan poklon bon. Riječ je o mezo liftu...
