Zahvaljujući vrijednim skupljačima starina, među kojima je i kolekcionar Srećko Sačić, varaždinska kulturna javnost mogla se na tematskoj fotoizložbi otvorenoj u zgradi Hrvatske pošte prisjetiti početaka specifično organizirane tjelovježbe na sjeveru Hrvatske.

Naime, u Međimurju i varaždinskom kraju tjelesno vježbanje je u 19. stoljeću bilo neposredno povezano s vojnim potrebama višenacionalne Austro-Ugarske Monarhije. No, takve su zdrave aktivnosti ipak najuspješnije promicane uz širenje nacionalne svijesti kroz sokolstvo ili češki tjelovježbeni sustav.

“U zdravom tijelu zdrav duh”

Govoreći o počecima sokolstva u Varaždinu, autor izložbe naglašava da se ono prvi put spominje nakon imenovanja Ivana Mažuranića hrvatskim banom 20. rujna 1873. godine.

– Društvo “Hrvatski sokol” u Varaždinu osnovano je kao jedno od brojnih sokolskih društava na području današnje Hrvatske. Do početka Prvoga svjetskog rata razvilo je značajnu aktivnost na sportskom i prosvjetnom planu. Uzori su mu bila društva poput onih u Češkoj i Moravskoj, koja su osnivana od 1862. godine, potom zagrebačko (1874.) i ono u Ljubljani, osnovano 1863. godine. Ova sportska organizacija bavila se isključivo gimnastikom i od početka se u pokret uključivao liberalni sloj građanstva – objasnio je Sačić.

Dodao je da su okosnicu “Hrvatskog sokola” među ostalima činili vojnici, profesori, obrtnici i glazbenici, koji su organizirali sletove, predavanja, pa i tečajeve za opismenjavanje.

– Za razvoj sokolstva u Varaždinu iznimno je zaslužan dr. Pero Magdić, odvjetnik i političar pravaške orijentacije koji je od 1903. do 1913. bio starosta, a potom i doživotni starješina Društva. Bio je aktivan i u čelništvu nacionalnog Sokola, a na izložbi je predstavljen fotografijom koja ga prikazuje u prepoznatljivoj sokolskoj odori – rekao je Sačić.

Nažalost, ovaj pokret, koji se vodio poslovicom „U zdravom tijelu zdrav duh“, danas je zaboravljen i zapostavljen. Stoga o hrvatskim sokolašima, njihovu sportskom i intelektualnom radu te brojnim gostovanjima u zemlji i inozemstvu svjedoče požutjele fotografije, različiti dokumenti i brojni novinski članci pohranjeni u privatnim arhivima. Sokolsko društvo Varaždin pokrenulo je nakon smrti kralja Aleksandra inicijativu za izgradnju Sokolskog doma i taj projekt je bio prihvaćen. Donirano mu je gradsko zemljište za izgradnju Doma, stadiona i atletske staze, napravljeni su i nacrti, ali su takvi projugoslavenski projekti naprasno zaustavljeni 1941. godine.

– Za svoju tematsku izložbu odabrao sam isključivo originalne fotografije, pa čak ni prvi plakat varaždinskog Sokola nije kopija. Nije ih nimalo lako pronaći, a originalne fotografije ili dokumenti koji se odnose na rad sokola u Biškupcu, Vinici i drugim manjim sredinama su zaista pravi rariteti. No, u svojoj kolekciji imam i fotografije s posveta društvenih zastava. Nadam se da ću zbirku ovih dana obogatiti i priznanjem s prvoga sokolskog sleta u Varaždinu, koji je održan davne 1923. godine – veli naš sugovornik, koji već šest godina sustavno istražuje povijest sokolstva u baroknom gradu.

Sve je, napominje, počelo kada ga je jedan od kolega potaknuo na skupljanje osebujnih sokolskih znački iz Češke, Poljske i Bugarske. No, to mu nije bilo dovoljno, pa je nastavio s onima iz Jugoslavije.

– Kad se jednom „zarazite“ kolekcionarstvom, teško je stati. Varaždin mi je uvijek bio prirastao srcu i zato su me brzo zaokupili lokalni sokoli i sokolice. O njima je s velikim pijetetom pisao prof. Ivan Krištofić i takva literatura bila mi je velika pomoć u istraživanju. Trenutno u zbirci imam stotinjak fotografija, značaka, plakata i dokumenata za popunjavanje sedam izložbenih vitrina. U Varaždinu je prvi put postavljena ovakva tematska izložba, a uskoro se seli u Ludbreg – rekao je Sačić.

Zanimljivo je da su ovdašnji sokoli obilježavali svoje i gradske obljetnice te organizirali plesove i druge društvene aktivnosti.

Imali i koračnicu

– Njihove svečane odore bile su propisane i izrađene od čoje, a jedino su košulje bile pamučne. Bili su obuveni u čizme ili cipele, a glavu bi pokrivali osebujnom kapom na koju je bilo zataknuto pero fazana ili nekih drugih ptica. Štoviše, u svečanim prigodama svojim odorama su pripasivali bodeže, a konjanici i sablje. Potonjima je baza bila u prostorima kod stare Svilane, gdje su imali uređeno jahalište, dok su gombališta za gimnastiku bila u Graberju i drugim lokacijama u centru grada. Društvo je u Varaždinu tijekom svog postojanja imalo nekoliko tisuća članova, a najmlađi su imali sedam godina. Odnosno, imali su dječje, ženske i muške grupe – ističe Sačić, od kojeg doznajemo da su varaždinski sokoli imali i svoju koračnicu.

Tekst je napisao Ljudevit Varjačić, a uglazbio ga je prof. Vjekoslav Rosenberg-Ružić.