GibiGib

“Dej vam Bog: konjiče, voliče, račiče, puriče, prasiče, teliče….” Tako glasi dio jedne verzije popularnog bajanja koje se obično oko Božića još uvijek može čuti u nekim dijelovima Međimurja.

Ovi su izrazi za pomladak domaćih i drugih životinja relativno poznati, no ima i drugih s kojima je to slučaj u mnogo manjoj mjeri. Sigurno ste čuli za žibeke ili žugice, no, jeste li znali da se oba ova pojma odnose na male guske?

Prvi pojam se, pritom, može odnositi i na patkice, pri čemu je naziv vjerojatno onomatopejski (guskice se glasaju “žib, žib!”), dok “žugice” označavaju guskice nešto većeg uzrasta, ali još uvijek ne odrasle.

To malo ščeje!

Poznata pjesmica iz naslova nosi prastare međimurske i slavenske elemente koji miješaju dječju igru s karakteristikama brojalice i basme (književnog oblika s magijskim prizvukom). Često se u komentarima za novorođenčad (bilo ljudsku, bilo životinjsku) može čuti riječ “ščeje”. Ščeje (u donjem Međimurju “ščenje”) je općenit naziv za mlado i sitno živo biće, ali ono izvorno dolazi od naziva za mladunče psa – štene.

Što li tek s cujzekom ili žrepcom i žrebicom? Sve su to nazivi za mladog konja, odnosno kobilu. Kad smo posjećivali Mariju Bistricu ili neko drugo mjesto/proščenje s vrtuljcima, najradije bismo išli “na cujzeke”!

Na tome smo proštenju mi djeca znali skakati od jednog do drugog štanda, na što bi djed komentirao da smo kak “jopec na dreti”, to jest, “poput majmuna na uzici” (usporedivo sa slovenskim izrazom “opica”), što je bio čest prizor na proščeju, u cirkusu ili na paradama.
Racike, purike, piceki, mišeki, eceki (ili iceki), ciceki… ovi pojmovi i dan-danas žive u svakodnevnom govoru Međimuraca, dok će se neki od starijih vjerojatno povući. Da bismo to spriječili, pozovimo žugice u pomoć:

Žugice, hote dimo!

Ne vupamo!

Pred kem?

Pred vukom!

De je vuk?

Kitje bere!

Kaj bu s kitjom?

Kotla kuril!

Kaj bu s kotlom?

Kropa topil!

Kaj bu s kropom?

Nas bu paril!

Žugice, hote dimo!

Komentari

Komentara