U Zagrebu se u nedjelju, 14. studenoga, održao 34. Polumaraton “Ivan Starek”.

Utrka je ujedno predstavljala i Prvenstvo Hrvatske za veterane. Na njemu je nastupio i član Trkačkoga kluba “Kotoripski begači” Vinko Matotek.

– Naš član Vinko s odličnim vremenom od 1:42:31 zauzeo je 108. mjesto u poretku muškaraca, kao i prvo mjesto u kategoriji M70+ te time postao prvakom Hrvatske u spomenutoj dobnoj kategoriji. Bravo za našeg Vinka! – objavio je Trkački klub na svojoj Facebook stranici. Tim smo povodom odlučili stupiti u kontakt s uskoro 71-godišnjim Vinkom, koji je u svojoj sredini poznat i pod nadimkom “Šiki”, i razgovarati s njim o trkačkoj motivaciji i drugim temama.

Umjesto nogometa

“Begač” iz Kotoribe u listopadu je također u svojoj kategoriji osvojio prvo mjesto na 29. zagrebačkom polumaratonu.

– Do svoje pedesete godine aktivno sam igrao nogomet. Nakon što sam prestao, primijetio sam da mi nešto nedostaje. Trčati sam počeo zbog toga što je bilo najjednostavnije, no s vremenom sam shvatio da je to to! – početak je priče gospodina Vinka, kojega se stariji poznavatelji međimurskoga sporta možda sjećaju iz obrambenih redova NK-a “Graničar”, u kojem je proveo svoje igračke dane.

– Polako sam počeo trenirati jedanput do dvaput tjedno – obično sam nedjeljom ujutro trčao po nasipu, što je ukupno trajalo 6-7 godina. Najprije sam želio spoznati svoje mogućnosti, odnosno što i koliko mogu izdržati. Kad sam dostigao cilj od 10 kilometara, bio sam veoma sretan, a nakon toga samo je išlo i išlo, tako da sam danas jako zadovoljan što mogu izdržati utrke na više od 20 kilometara.

Potom me jedan naš stariji maratonac upitao za detalje oko vremena i slično pa kad je čuo kako mi ide, pozvao me da se prijavim na neku utrku: tako sam se s 59 godina prvi put prijavio na službenu utrku, i to odmah polumaraton – 21 kilometar. Prije nego što je osnovan Trkački klub “Kotoripski begači”, u kojem sam od samog početka, to jest 2014. godine, bio sam članom Trkačkoga kluba “Marathon 95” iz Varaždina – objašnjava Matotek.

Dodaje da u kotoripskome Klubu broj aktivnih članova najčešće varira između 35 i 40, iako se brojka relativno često mijenja.

– “Kotoripski begači” postižu dobre rezultate u ligi sjeverozapadne Hrvatske. Organiziramo popularne utrke kao što su Kotoripska petnajstica i Božićna noćna utrka. Jedna od zanimljivijih utrka na kojoj sam sudjelovao bio je EuroMarathon povodom ulaska Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine.

Međimurci su pritom trčali mađarskom rutom iz Nagykanizse do Varaždina, a Varaždinci slovenskom rutom iz Ptuja do istog mjesta, tako da smo se simbolično susreli u Gradu Baroka i na taj način surađivali sa susjednim zemljama. To je lijepa uspomena – ističe državni prvak.

Strpljivost je vrlina

Naglašava da je svojim neumornim treninzima nekolicina njih uskoro uspjela za trčanje zainteresirati mnoge sumještane. Opisao nam je i najteži dio polumaratonske utrke.

– Prema mom iskustvu, najgori dio nastupa između 15. i 18. kilometra. Zadnja dva do tri kilometra čovjek “izgura”: motivacija mu je stalno pred očima, s obzirom na to da se radi o “samo” nekoliko kilometara. Kod 15. kilometra najčešće nastupa zamor, a kraj se još ne nazire toliko. Rekordno vrijeme u kojem sam istrčao 21 kilometar bilo je 95 minuta – sat i 35!

Prije dviju godina otrčao sam deset polumaratona i svi su bili ispod 1:40, iako je to bila ekstremna godina – obično sudjelujem na šest do sedam takvih utrka godišnje. Iste godine, 2019., osvojio sam Hrvatski cestovni kup u svojoj tadašnjoj kategoriji – M65 (sekcija vanstadionske atletike). Naravno, povremeno dolazi i do povreda, no valja biti strpljiv – kaže Matotek, koji je kao fitofarmaceut 40 godina radio u poljoprivrednoj zadruzi u Kotoribi.

Dodaje da mu neizmjerno mnogo znači podrška obitelji, prije svega supruge Veronike koja je umirovljena medicinska sestra, ali i dvojice sinova sa suprugama te četvero unuka. Za kraj nam je ostavio zrnce svoje mudrosti, koju je stekao trčeći:

– Što je teži trening, lakša je utrka!