U petak, 13. ožujka, Muzej Međimurja Čakovec posjetili su supružnici Tomislav i Vesna Žganec. Tomislav Žganec je unuk akademika Vinka Žganca i skrbi o djedovoj osobnoj ostavštini te je MMČ-u na određeno vrijeme ustupio za istraživanje pisma koja su si slali Vinko Žganec i njegova majka Marija u razdoblju od 1902. do poznih godina Marijina života.

Sva ustupljena građa od iznimnog je značaja za istraživanje etnografske i povijesne baštine Međimurja. Rezultati istraživanja ove građe bit će korišteni za obogaćivanje postava posvećenog nematerijalnoj baštini koji će se oformiti u fortifikaciji Staroga grada u sklopu novog muzeja „Riznica Međimurja“. U postavu će lik i djelo Vinka Žganca biti zastupljen u dvama dijelovima: u prvom, uvodnom dijelu u postav, kroz vizuru istraživanja nematerijalne baštine te u dijelu u kojem će se prezentirati sama popevka.

Vinko Žganec je brzo u svom životu osjetio da se u popijevkama koje ga okružuju krije nešto posebno. Prvu je pjesmu zabilježio 1908. godine kad je imao jedva 19 godina. To je bila „Megla se kadi“, a pjevala mu ju je njegova sestra.

– Nakon toga je bio nezaustavljiv. Neumorno je cijelog života dolazio u međimurska sela u kojima je tražio pjevače. Najčešće je išao sam i sa sobom nosio poprilično tešku opremu za snimanje. Ne postoji konačan broj koliko je pjesama Žganec zapisao, ali brojka se kreće između 15 i 20 tisuća. No, on ih nije samo zabilježio, odnosno snimio od izvornih pjevača. Velika je vrijednost njegovog rada to što ih je obradio u glazbenom smislu. Pjesmu je „preveo“ u notni zapis. Na studiju teologije dobio je izvrsno glazbeno obrazovanje koje je s lakoćom primjenjivao pri bilježenju notnih zapisa. Ono što je specifično kod njegovih zapisa je bilježenje glazbenih elemenata koje standardizirani notni zapis ne poznaje. Za te je elemente osmislio svoje znakove i temeljito ih opisao da bi ih kasnije istraživači znali čitati.

Žganec je bio nevjerojatno pedantan terenski istraživač! Svaku je pjesmu bilježio na zasebnom listu papira. Prvo bi je na terenu potpuno ručno zapisao, kako note, tako i tekst. Naravno, uz to je i snimao pjevače na magnetofon – objašnjava Janja Kovač, kustosica i voditeljica etnografskih zbirki MMČ-a.

Nakon povratka s terena Žganec bi u dvije varijante ponovno prepisivao skupljeni materijal. Prvo ručno, a potom i na pisaćoj mašini. Budući da je jako teško čitati njegov rukopis, pretipkane verzije olakšavaju istraživanje skupljenog materijala. Na ovaj je način obradio gotovo sve pjesme koje je sakupio. Nažalost, samo je manji dio njih i objavljen.

– Osim nota i tekstova, Žganec je zabilježio i ime i prezime pjevača, godinu rođenja, datum i mjesto kad je pjesma zabilježena, djevojačko prezime ženskih pjevačica. Izuzetno je zanimljivo da nazive mjesta bilježi kako su se tada nazivali. Tako bilježi „Draškovci“, „Kraljevci“ i „Vidovci“ umjesto današnjih oblika u jednini „Draškovec“, „Kraljevec“ i „Vidovec“. Pribilježio je i kontekst u kojem je pjevana pjesma (svadba, običaji, kolo), zanimljivosti vezane uz pjesmu (npr. ako bi mu pričali da je pjesma nastala po stvarnom događaju). Da to nije tad zabilježio, danas ne bismo znali da je Marija iz jedne pjesme realna osoba iz Donjeg Vidovca. Tu Mariju pratio je glas najljepše djevojke donjeg Međimurja te je bila rado viđena u društvu mnoge gospode s kojom je šetala centrom Preloga – dodaje kustosica Kovač.

Digitalizacija je u posljednjih desetak godina prepoznata kao jedan od najboljih mogućih načina za čuvanje originalne građe. Digitalne verzije omogućavaju nesmetan rad na građi, dok se originali na siguran način pohranjuju u muzejskim čuvaonicama. Time se na minimum smanjuje mogućnost oštećenja pa čak i krađe originalne građe.

Digitalizacija građe koju je Žganec poklonio MMČ-u

– Građu koju je sam Vinko Žganec 1968. godine poklonio Muzeju Međimurja Čakovec ove ćemo godine u potpunosti digitalizirati. Projekt digitalizacije sufinancirat će Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Grad Čakovec – otkriva Kovač.

Međimurska županija, Turistička zajednica Međimurske županije, Javna ustanova za razvoj Međimurske županije REDEA i Muzej Međimurja Čakovec partneri su na projektu „Rekonstrukcija i revitalizacija fortifikacija Staroga grada Čakovec u Muzej nematerijalne baštine“. Glavni je cilj projekta revitalizirati fortifikacijsku zgradu Staroga grada i u njoj osmisliti muzejski sadržaj.

– Jedan od dvaju stalnih postava koji pripremamo u novome Muzeju, koji će se zvati „Riznica Međimurja“, posvećen je nematerijalnoj baštini. Rad Vinka Žganca izvrstan je primjer kako je popijevka kao nešto što je bilo u narodu, nešto što se smatra kolektivnom baštinom Međimurja, možemo reći i nešto svakodnevno, dobilo status nematerijalnog dobra. Izuzetno smo ponosni što je 2018. godine „međimurska popevka“ upisana na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne baštine čovječanstva – zaključuje etnologinja Janja Kovač.