Cilj je dati mu dignitet kakav zaslužuje i standardom ga učiniti ravnopravnim ostalim županijskim središtima.
Posla je puno, svjesni su toga u Visokom, ali svjesni su također da se naprijed ne može, ako se zanemari tradicija jer budućnosti nema bez prošlosti pa oni svoju bogatu tradiciju njeguju u svim segmentima.
Jedan od starih običaja visočkog kraja je običaj ivanjskih čestitarskih ophoda, Ladarica u cjelinu.
O svom su nam običaju pisali iz Visokog, a mi njihovo pismo prenosimo u cjelini:
„Ladaricama se nazivalo mlade djevojke koje su na Ivanje i Petrovo obilazile seoska domaćinstva i pjevale određene pjesme, a za to bivale darivane prigodnim darom.
Pripreme za ovaj običaj započinjale su na Jurjevo (23. travanj) kada se okupilo pet djevojka koje su željele ići po ladu i krenule s uvježbavanjem ladarskih pjesama.
Djevojke su se svake večeri od Jurjeva do Trojakov sastajale na seoskim križanjima te učile pjevati uz pomoć i nadzor starijih žena. Osim poduke zadaća je starijih žena bila osigurati potreban mir za izvedbu pjesama i ukloniti svako ometanje Ladarica u njihovom izvođenju.
Djevojke su na križanju morale formirati krug i postaviti se tako da su dvije djevojke bile sučelice okrenute drugim trima. Prve dvije Ladarice započele bi s izvođenje pjesme i kad bi bile pri kraju prvog stiha druge tri Ladarice počele bi s ponavljanjem tog istog otpjevanog stih
Prilikom pjevanja Ladarice su trebale pomno paziti da ne ostanu bez glasa ili da ne promuknu jer ukoliko bi im se to dogodilo kod obilaska seoskih domaćinstva umjesto prigodnog dara bile bi polivene vodom i otjerane da domaćinstvu ne donesu nesreću. Ladarice nisu uvijek izvodile istu pjesmu već su prema obilježjima domaćinstava izabrale i izvodile neku od naučenih ladarskih pjesama.
Tako su u domaćinstvima koja su gojila pčele pjevale ispred pčelinjaka pjesmu „Nisko leti pčelica..“, ako je gazda domaćinstva nosio ime Ivan ili Juraj Ladarice bi zapjevale ove stihove „Sveti Ivan pomozi nam…“ ili „Sveti Juraj kres nalaže…“. Upravo je najpoznatija ladarska pjesma bila posvećena svetom Ivanu.
Sveti Ivan, pomozi nam!/To leto dober je Bog./Bog pomozi tomu stanu,/tomu stanu gospodskomu./Gospodaru, gazdarice,/družinice, drobne dece./Gospe su se spominale,/ščim bi vile darivale./Darujte ih lepim darom./Lepim darom i dinarom,/i dinarom drobnim grošem./Fala, fala na tom daru,/koj ste nama darovali./Darovala vas Marija,/ vas Marija, mili Jezuš./Mili Jezuš, sveti Ivan,/sveti Ivan, pomozi nam.
Na blagdan Duhova, na Trojake, Ladarice bi dolazile na svetu misu u svečanim flakama i s partama na glavi kako bi ih mještani zamijetili i upamtili djevojke koje se spremaju ići po ladu. Parta je bila crvena tekstilna traka, bogato ukrašena zrcalima, koraljima i šikom, a nosila se oko glave iznad čela i vezivala na potiljku ispod kite, pletenice. Za pletenicu se vezivalo pantleke privežače od kojih se jedan vezivao u mašlin dok su drugi slobodno padali niz leđa sve do struka.
Na Ivanje rano ujutro Ladarice bi obukle flake uz pomoć starijih žena i krenule po ladu. U pratnji su i m bila i dva mladića koje se nazivalo ladarima. Oni su nosili košaru za darove, lonac za mast i palice za obranu od psa te najavljivali dolazak Ladarica tražeći od domaćina dozvolu za njihovo pjevanje. Po svršetku pjesme Ladarice darivalo jajima, masti, slaninom ili novcem. U onim domaćinstvima u kojima Ladarice nisu bile nagrađene za svoju pjesmu umjesto zahvalnih stihova Ladarice bi zapjevale: „ Pri te hiže bedenj z miši,/ober stola štakor visi!/To lete dober Bog! Po svršetku pjevanja ovih stihova Ladarice bi brzo pobjegle iz domaćinstva. Ophod Ladarica trajao bi tijekom čitavog Ivanja do kasne večeri – istaknuo je Tibor Martan, dipl. etnolog i voditelj visočke Dramske družine „Ozana“.
Domaćinstva koja Ladarice nisu stigle obići na Ivanje obilazile bi na Petrovo. Uvečer toga dana Ladarice bi priredile zakusku u kući jedne od njih te se pogostile i s Ladarima podijelile novac i ostale darove. Naredne godine po ladu su išle druge djevojke.
– Dramska družina Ozana koja djeluje pri KUD-u „Braća Radić“ Visoko nastoji što podrobnije istražiti scenske mogućnosti ovog običaja kako bi priređen za scenu postao folklorna prepoznatljivost visočkog kraja – zaključila je Dubravka Baneković, tajnica KUD-a „Braća Radić.
– Iskreno se nadamo da ćemo u tome uspjeti jer naši polaznice gaje veliku ljubav prema folklornom izričaju, a tu je i podrška lokalne zajednice, prvenstveno načelnika Općine Dragutina Matekovića, župnika Ivana Šestaka te drugih udruga koje djeluju na području Općine Visoko – napomenula je Jasna Jež, dopredsjednica KUD-a. „
/
Kata (90) i Franjo (92) Potočnjak iz Majerja u veljači su u društvu 50-ak članova obitelji i bližih prijatelja proslavili čudesnih 70 godina braka. Tako velikim jubilejom mogu se pohvaliti vrlo rijetki parovi, stoga zaslužuju svaku pohvalu, a kako su do toga došli, što su prošli i čime se sada bave, ispričali su nam vremešni supružnici.
– Kada smo bili mladi svake nedjelje su bile zabave. Ondje smo se znali sretati i tako smo se upoznali 1949. godine. Malo sim’, malo tam’, i tako smo se našli. Otišao sam u vojsku i kada sam se vratio, vjenčali smo se – prisjetio se Franjo.
Oboje su u vrlo dobroj kondiciji, fizičkoj i mentalno, posebice Franjo koji pamti sve događaje, imena i datume. Danas imaju sina, kćer, pet unuka i 13 praunučadi.
– Crkveno smo se vjenčali 1. veljače 1953. godine u Crkvi sv. Petra i Pavla u Petrijancu. To je bila nedjelja, a u subotu je bilo sudsko vjenčanje u Mjesnom uredu u Petrijancu. Ja sam zet, došao u Majerje iz Petrijanca. Prvo smo šest godina živjeli u Petrijancu, sin se rodio 1953., a kćer 1959. godine. Međutim, spletom događaja, njezini roditelji su ostali sami i nismo imali drugog izbora, doselili smo se k njima u Majerje 1959. godine – ispričao je Franjo koji je radio kao obućar.
Zaposlio se, kaže, u jednoj tvrtki 1954. godine, no budući da je tada bilo puno obućara, kao nekvalificirani mladi radnik nije mogao doći do izražaja pa je na inicijativu direktora završio školu za obućara. S vremenom je napredovao pa je postao majstorom, a na kraju, posljednjih osam godina, bio je na mjestu šefa proizvodnje. Umirovio se 1990. godine.
Njegova supruga Kata bila je domaćica.
– Imali smo nešto zemlje, krave i svinje i o tome sam vodila brigu, a često sam išla i u berbe jabuka, jagoda, višnji… Bavila sam se poljoprivrednim poslovima. Moj otac je bio nepokretan pa sam se i o njemu brinula – otkrila je Kata i dodala da se kasnije brinula i o unukama kada su bile male, a njihovi roditelji na poslu. Franjo joj je pomagao kada je mogao, odnosno kada je imao vremena između posla i rada u fušu.
– Meni se isplatilo što sam radio fuš. Jedne zime sam sâm doma napravio 17 pari cipela – dodao je.
U braku im nije bilo uvijek lako, govore supružnici, bile su poslijeratne godine. Bilo je lijepih, ali i teških trenutaka, no uvijek su se držali zajedno kako bi sve lakše prebrodili. U dijelu toga leži i tajna dugog braka, otkrivaju slavljenici.
– Ja uvijek kažem: rad nikome ne škodi. Jako puno sam radila, cijeli život, ali nikada nisam prigovarala i nije mi bilo teško. Kada to prihvatiš, onda ti je i lakše raditi. Što se tiče tako dugoga braka, treba puštati jedno drugome, najvažniji je mir u kući. U svakom braku ima i svađa. Nekad se pređe preko nečega, a nekad se posvađate. Nitko nije savršen, ali treba se smiriti i jedan drugoga trebaju poslušati jer dok su ljudi složni, neće biti problema. U braku je važno međusobno poštovanje – smatra Kata, a s njom se složio i suprug.
– Nema neke posebne tajne za tako dug brak, ali ne treba se previše oko nekih stvari uzrujavati. Ako je čovjek miran, može puno podnijeti. Jedan segment od tih “tajni” dugog braka je i sređenost cijele obitelji. Nitko od nas nije pravio nikakve ekscese. U 70 godina braka svašta možeš naučiti, i neke stvari za koje nikad nisi mislio da ćeš naučiti. Ostali smo skupa jer nismo mogli jedno bez drugoga. Nemoguće je tako dugo biti zajedno, a da ponekad ne dođe do nesuglasica, ali nikad nije došlo do ozbiljnog problema koji bi nas razdvojio. Ujutro bismo se pravdali, a popodne bismo “raščistili” – govori 92-godišnjak.
Iz svog braka posebno pamte lijepe trenutke, a to su bili odlasci na zabave, na Mariju Bistricu, u toplice, putovanja s umirovljenicima, dočeci novih godina, događaji za Valentinovo… A još do prije dvije-tri godine svaki su tjedan išli na bazene u Čakovec.
– Na bazenima je bilo dobro, ja ne znam plivati, ali bilo je baš dobro, malo smo se rekreirali. Do prije dvije godine smo još svuda išli, sada nam je već malo teže. Išli smo i svake godine na more s nekim iz obitelji, znali smo čak otići i autobusom – govori Kata koja, priznaje, ponekad malo zaboravlja, ali i danas svakodnevno priprema doručak, ručak i večeru te obavlja kućanske poslove, a tu su i druženja s praunucima.
Franjo jako voli sport, pa je tako često išao na utakmice i bavio se nogometom, a u selskom klubu je 10 godina bio blagajnik i jedne godine tajnik. I danas prati sport i, kaže, sve ga zanima te voli rješavati križaljke. Prati i politiku, ali oko toga ne smije biti previše rasprave jer može doći do svađe, govori kroz smijeh.
Oboje su još vrlo samostalni, no gotovo svi iz obitelji žive u blizini, pa su na raspolaganju ako zatreba, a jedna od unuka živi sa svojom obitelji u istoj kući na katu u odvojenom domaćinstvu. Ipak, jednom tjedno ih posjeti gerontodomaćica da pomogne s detaljnijim čišćenjem kuće.
No, sve što mogu, obavit će sami, pa tako i nabavku jer Franjo još uvijek vozi auto. Prije nekoliko godina prestao se voziti biciklom jer ima ugrađen pacemaker pa mu vožnja bicikla zadaje prevelike napore.
– Lani u studenome sam produžio vozačku dozvolu do 2025. godine, položio sam lakše nego ikad. Nemamo doma više ništa, čak ni kokoši, i onda moramo sve kupiti. Vozim se u dućane, na misu, na groblje, u Petrijanec… Za nas je život bez auta nezamisliv – navodi naš sugovornik i dodaje da je nekada to bilo drukčije jer automobila i javnog prijevoza nije bilo, a ni bicikla, pa je tako iz Petrijanca do Varaždina išao pješke.
– Krenuli smo u 4 sata ujutro, otac je sa mnom išao do Sračinca, a od tamo je išlo više ljudi na posao pa sam do Varaždina nastavio s njima. Tek sam kasnije nabavio neki stari bicikl – prisjeća se Franjo.
Nabavku tog bicikla, kao i sve ostalo što im se kasnije događalo u životu, Franjo i Kata gledali su kao uspjeh. I mladim su parovima savjetovali da budu sretni zbog malih stvari u životu.
– Nama je sve bio uspjeh. Imao sam malu plaću i više puta smo bili bez dinara, ali uvijek je nekako išlo. Sada su bolja vremena, ali ljudsko srce nikad nije zadovoljno. To ne smije biti tako, moraš biti sretan kada nešto postigneš, kao što smo mi sada zadovoljni. Mladi neka brak shvate kao svetinju. U braku se treba sporazumijevati i dogovarati jer bez toga nema uspješnog braka. Barem ja mislim tako – zaključio je Franjo.
Jedna od voćanskih najaktivnijih udruga, KUD Voća, u svoj bogat i raznovrstan kalendar godišnjih aktivnosti u 2023. uvrstila i oživljavanje jednog od omiljenih narodnih običaja.
Naime, odlučeno je da se zimsko razdoblje zaključi starim voćanskim običajem koji je, na žalost, nestao iz našeg kraja i iz svakodnevnog života općenito.
Rad se o čerhanju perja (ili čierhaju perja), aktivnosti koja je spajala i potrebu za izradom posteljine, a i predstavljala je idealnu priliku za druženje.
Kako je taj običaj izgledao moći će se vidjeti u subotu, 25. ožujka, od 15 sati u Etno kući u Gornjoj Voći. Vrijedne su članice KUD-a skupile perje, te će se isto “čierhati” na spomenutoj lokaciji i bit će otvoreno za javnost. Iz perja koje će se obraditi, KUD će dati izraditi jastuk koji će biti dio izložbenih predmeta u spomenutom objektu.
Uz samo čierhanje perja, posjetitelji će moći čuti uživo muzikaše KUD-a te razgledati prigodnu ponudu na štandu KUD-a.
Više o događaju i samome običaju vidite na objavi KUD-a Voća…
Varaždin je dobio svoj prvi privatni laboratorij. Poliklinika Analiza Varaždin otvorena je početkom ožujka, a visoko specijalizirane laboratorijske usluge od...
Tvrtka Pro-eco d.o.o. Novi Marof već 15 godina na tržištu nudi širok asortiman proizvoda za organsku poljoprivredu, certificiranih od ovlaštenih...
Slastičar (m/ž) Želiš li biti dio slatke priče duge preko desetljeća u srcu grada Varaždina? Pridruži se timu Kavane Grofica...
