Povežite se s nama

Kist i pero

Vječni podstanar u “gradu kulture i baroka”

Objavljeno:

- dana

Djela Miljenka Stančića još su uvijek u unajmljenom prostoru

Miljenko Stančić podstanar je već šest godina. Podstanarstvo u živopisnoj staroj kući na trgu koji nosi njegovo ime mjesečno košta 14 tisuća kuna. Prije toga „potucao“ se po raznim prostorima. Nakon toga djeluje nezahvalno žaliti se na podstanarski status koji je već sedmu godinu, prema obećanjima, „privremen“. Matematika veli da su u tih šest godina na podstanarstvo u prostoru od 250 četvornih metara potrošene 984 tisuće kuna.

Je li to malo ili puno ovisi tko i s koje strane gleda. Budući da je riječ o izuzetno atraktivnom gradskom prostoru koji je u svrhu najma Stančiću detaljno preuređen, gazda je velikodušan. Istovremeno, gotovo milijun kuna je već do sada potrošeno na ono što se odavno moglo kupiti ili dobiti od Grada. Koji plaća taj isti najam. Nelogično? Puno je toga u slučaju bogatog opusa velikog hrvatskog slikara Miljenka Stančića nelogično.

Umjetnički grad?

Trajno rješenje smještaja Stančićevog postava Grad je obećao slikaru još za života. Slikar koji je bio član poznate „Petorice“, osim što je bio izuzetan umjetnik, bio je, kao i svi veliki umjetnici, i „gospodarski proizvod“. S koje se god strane gledalo, Grad koji se voli kititi pridjevom „umjetnički“ nije prepozao Stančićev potencijal.

Tako će u Gradu već 20 godina na upit o Stančićevu useljenju u vlastiti prostor odgovor biti uvijek isti: „Traži se trajno rješenje“. Isti odgovor dobivaju i njegovi nasljednici, sin Ivan Piko Stančić i udovica Melita Abramović. Tadašnje gradske vlasti još su za vrijeme slikarova života, 1974. godine obečale slikaru Galeriju:- Do danas Grad nije ispoštovao svoju obavezu da zbirci osigura adekvatni prostor. Svejedno je li to kuća, palača ili ne znam što – bitno je samo da zbirka bude dostojno prezentirana i profesionalno odrađena u smislu muzejskih zakona, kaže Piko Stančić.

Da je poživio, Miljenko Stančić bi sada imao 86 godina. Kao što smo rekli, Grad ne samo da je trebao, u dogovoru s nasljednicima, otvoriti galeriju po umjetnikovoj smrti, već su, kažu upućeni „bili dužni završiti priču još dok je autor bio živ. Ne vjerujemo da postoji itko tko će reći da slike nisu vrijedne zbirke, a zbirka galerije. Kad Grad ne bi imao prostor, priča bi bila drukčija. No nije Stančić jedina takva gradska priča. Dovoljno je pogledati sinagogu. Jednaka špranca.

Ništa pomodno

Naši sugovornici se slažu kako Stančićeva galerija ne smije biti “nešto trendovski” već da djela treba prezentirati na način kako su zaslužila biti prezentirana. Spominje se Van Gogha i njegovu galeriju u Amsterdamu koja je malena, a savršeno funkcionira. I nitko u Varaždinu ne može tvrditi da ga nema. No, upravo je tako. Obećanja, pa potom nema adekvatnog prostora, pa se zdravo za gotovo pokaže gdje će biti, pa onda ipak neće tu nego tamo, pa zapravo i ne može tu zbog vlasničkih odnosa… Tako u krug. Amorfna priča gdje se ne može uprijeti prstom u krivca. Ugovor s današnjim najmodavcem ističe za godinu i pol i krajnje je vrijeme da se riješi to pitanje:- Ništa nas ne zanima, osim da Grad ispoštuje ono što je obečao, a do sada nije napravio. Time sustavno dokazuje svoju nebrigu i neozbiljnost pristupa autoru i njegovu djelu, kaže Ivan Stančić.

Iako ugovor ističe, sumnjamo da bi Ninoslav Horvat imao išta protiv da galerija ostane u njegovu prostoru. Upozoravamo sve koji će se sada početi mrštiti i željeti ispričati neku priču o Ninaču, kako ga zovu, da odmah odustanu. Ne zanima nas. U ovom kontekstu zanima nas samo da nije bilo njega, tko zna gdje bi, prema entuzijazmu gradskih vlasti tijekom dvadesetak godina, završila Stančićeva zbirka. Osim što je otkupio određeni broj slika, Horvat je sam uredio staru gradsku kuću u galerijski prostor. Kao da i to nije dovoljno, Gradu naplaćuje gotovo simboličnu najamninu za takav prostor u tom dijelu Grada. Kako saznajemo, u tom dijelu Varaždina, u slučaju da je prostor gradski, to bi tek bila početna cijena licitacije mjesečnog najma.
Bez obzira na to što nitko ne spominje nešto glamurozno, bitno je započeti jer to je najmanje što Grad može učiniti za autora Stančićeva profila:- Za dobru stvar nikada nije kasno. Dobro je uvijek dobro. Najam nije skup, ali kad se zbroji, to će do kraja biti preko 1,3 milijuna kuna. Za taj se novac mogla napraviti lijepa galerija – zaključuje Piko Stančić.

Mesek

Ravnatelj Galerijskog centra, ustanove koja se brine o Stančićevoj zbirci, Ivan Mesek, ima ideju gdje bi taj prostor i bio. Njegovo razmišljanje poklapa se s onim naših sugovornika – Mislim da bi se na malom prostoru na dvorištu Galerije slika na Stančićevom trgu mogla izgraditi točno onakva galerija kakvu zamišlja Piko. Bila bi, dakle, na njegovu trgu plus u sklopu Muzeja, likovnog centra. Dakle, zaokružena priča. Prostor o kojem govorim danas služi kustosima kao parking. Sve je jednostavno – prostor, dakle, postoji, treba donijeti odluku, Gradsko vijeće ju treba izglasati, potom krenuti u realizaciju i amen – kaže Mesek.
Brigu o Stančićevim slikama Centar je pokrenuo 2006. godine, po svom osnivanju. – Logično je da smo tada morali pribjeći privremenom rješenju. No ovo privremeno, rečeno je jasno i glasno. U to vrijeme ovo je rješenje bilo adekvatno s obzirom na mjesto i cijenu najma. Privatna osoba je uložila vlastiti novac – kaže Ivan Mesek, koji za razliku od staloženog Pika Stančića, pokazuje emocije. Njega ljuti što je nakon toliko obećanja i entuzijazma cijela ideja zamrla. – Vrijeme ide. Svi s iole pameti u glavi svjesni su da to treba riješiti. Pa riječ je o čovjeku koji je od svoga rada napravio poetiku. Nitko ne veli da to mora napraviti Galerijski centar, samo neka se napravi – govori Mesek.

Na zadnjem Gradskom vijeću dogovoreno je osnivanje Vijeća za kulturu. Mesek u tome vidi moguće rješenje ove varaždinske sramote, kako je Stančićev slučaj nazvan u kulturnim krugovima. – Dok se prođu sve službene procedure, očekujemo da će Vijeće konkretno početi s radom do kraja godine pa je logično, barem meni, da će u svoju strategiju i razvoj kulture, uključiti i otvaranje Galerije – kaže Mesek, koji je razmatrao i druge opcije. – Ili Stančić sam, ili Stančić i Režek ili Stančić u sklopu postava varaždinskog likovnog kruga. U svjetlu osnivanja Vijeća i navodno većoj brizi o varaždinskoj kulturi, vjerujem kako je sada pravo vrijme za forsiranje tog pitanja. Grad je ono što napraviš od njega – zaključuje Mesek.

Unatoč tome što su mecene, barem u Hrvatskoj, uglavnom postali mecene vlastitog džepa, ipak nije sve izgubljeno. Od ulaska u Europsku uniju Grad Varaždin ima jedan izgovor manje za nepostojanje galerije jednog od svojih najvećih umjetnika:- Jedino preostaje nadati se da će Grad koji se toliko diči svojom kulturom napokon to i pokazati, zaključuje Ivan Stančić.

Novac i slike nestali

Još 1991. održana je aukcija slika hrvatskih umjetnika čiji je prihod bio namijenjen otvaranju Galerije Miljenka Stančića. Stotinjak autora doniralo je slike za galeriju, tada predviđenu u palači Patačić. Cijela je akcija neslavno propala iako je prikupljena lijepa svota novca. Pretpostavlja se da ih je prodano oko 25, dok je ostatak jednostavno nestao. Svjedoci tvrde da je došlo do tragikomedije u kojoj su ljudi jednostavno slike pod rukom odnosili doma. Pitanje nestalih slika i novca nikada se nije pokušavalo riješiti. Počeo je rat i neke priče kažu da je novac završio na tajnom računu koji je potom poslužio za kupovinu oružja. Drugi pak vele da je istina jedino dio priče o tajnom računu HDZ-a, no da s tog računa sigurno nije kupovano nikakvo oružje. – U to je vrijeme sav ukradeni novac navodno služio za obranu Hrvatske. Bio je to tada najbolji izgovor – kaže naš sugovornik koji je želio ostati anoniman.

Povodom 20. obljetnice umjetnikove smrti, 1997. godine u Varaždinu je održana velika retrospektiva Stančićevih djela. Tadašnji gradonačelnik Alfred Obranić na otvaranju izložbe je doslovno rekao: “Varaždin se neće moći odreći Stančića dok je svijeta“. Svijet je još uvijek ovdje, ali galerija Miljenka Stančića u Varaždinu nije.

Tužba nasljednika?

Jedno vrijeme intenzivno se razgovaralo, a osobito u posljednje vrijeme, s približavanjem isteka ugovora o najmu, o tužbi koju će obitelj Stančić podići zbog situacije oko neispunavanja Ugovora o Galeriji Miljenka Stančića.

No Piko Stančić je rezolutan: – Mog se oca, dok sam ja živ, neće razvlačiti po sudovima.

Izvor:
Foto:

Kist i pero

Thompsonov koncert odgođen za nedjelju

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

CRAZY HILL FESTIVAL

Nakon vrlo uspješnog Fjaka Music Festivala, održanog od 8. do 11. svibnja 2014. u Splitu, ovog vikenda bit će održan Crazy Hill Festival na otoku Mladosti u Ludbregu.

CHF neće započeti velikim koncertom Marka Perkovića Thompsona, kako je prvobitno najavljeno, već će tim koncertom završiti. Naime, Thompsonov se koncert s četvrtka 15. svibnja, prebacuje  na nedjelju 18. svibnja radi meteorološke najave lošeg i kišovitog vremena, a kupljene će ulaznice za koncert posjetitelji umjesto u četvrtak moći iskoristiti u nedjelju 18. svibnja.  Ovu promjenu organizator CHF-a uvodi radi zaštite publike koja će ispred pozornice biti na otvorenom nenatkrivenom prostoru.
Program CHF-a stoga neće započeti u četvrtak 15. svibnja kako je prvobitno najavljeno,  već u petak 16. svibnja, a odvijat će se tri dana – u petak 16., subotu 17. i u nedjelju 18. svibnja 2014.

Izvor:
Foto:

Nastavite čitati

Kist i pero

Perić: “Nema sumnje da su slike najraniji Stančić”

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

STANČIĆ

Sa svakom slikom koja se vraća u grad, u Varaždin se vraća i Miljenko Stančić, rekao je svojedobno ravnatelj Galerijskog centra Ivan Mesek. Prema njegovom slikovitom opisu, Stančić se ovih dana s dvije „nove“, bezimene slike iznova vratio u svoj grad, gdje je živio i radio do prerane smrti u dobi od samo 51 godine.

Crtež konjanika i akvarel iz ciklusa Križni put, u Centar su stigli sa zida zagrebačkog stana novinara, pisca i prevoditelja Borisa Perića.

– Slike je djed ostavio mojoj majci, sestrični Miljenka Stančića. Crtež konjanika je iz njezinog spomenara. U razgovoru s tetom, Stančićevom sestrom, pokojnom Milicom, saznao sam da je jedna od prvih likovih narudžbi za Miljenka Stančića bila od strane varaždinskog župnika da nacrta ciklus Križni put.

Te slike, njegovi najraniji radovi, slove kao izgubljene. Kasnije umire moj djed i u njegovoj ostavštini nađem jednu koja bez ikakve sumnje pripada tom ciklusu – Motiv raspeća, akvarel. Ispod raspela ima jednog onog konjanika s kopljem, kao u majčinom spomenaru. Stančić se u to vrijme potpisivao inicijalima – S i M preko toga – u spomenaru je isti taj potpis. Znači jedna slika ide s drugom – čine neku cjelinu. Više nema sumnje da je to rani, možda najraniji Stančić. Sliku sam pokazivao nekim povjesničarima umjetnosti koji su također potvrdili autentičnost. Gdje su ostale, ne znam – možda Crkva zna. No, eto, ta koja je ostala kod djeda dopala je mene – priča Perić.

Veseli “mračnjak”

Slikar, uz kojega više ne bismo mogli vezati samo pridjev „varaždinski“ jer je svojim značajem odavno prešao granice mjesta rođenja, još uvijek nema svoju galeriju. Stančićeva zbirka je, unatoč stalnim obećanjima, još uvijek „podstanar“.

– Oko ‘74. godine u jednom su intervjuu u tadašnjem Startu pitanje o Galeriji postavili i samome Stančiću. Odgovorio je u svom stilu – slikao je inače dosta „mračne slike“ unatoč veseloj prirodi – rekao je da će kad naprave Galeriju stati ispred nje sa šeširom i prositi. Naravno da je šteta što nema svoj prostor, ali nadam se da će se sve to riješiti – rekao je Boris Perić, na čijemu zidu visi još jedna Stančićeva slika za koju ne zna kako se zove, prikaz dviju marioneta; replike slike nekada su bile dio interijera zagrebačkih knjižnica, ali nikad mi nije palo na pamet pitati kako se zove. Ne skupljam slike. Moje bavljenje likovnom umjetnošću je pisane prirode – priznaje Perić. Ističe nadu da će netko možda prepoznati slike i znati nešto više o njima i njihovu stvaranju.

Dvije nove slike u Galerijskom centru nema u katalozima, pa niti nije procijenjena njihova vrijednost, unatoč nesumnjivoj kolekcionarskoj vrijednosti.

Izvor:
Foto:

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje