Iako su od hobija Vladimira Malogorskog, uspješnog poduzetnika i kolekcionara koji već 60 godina živi za umjetnost, trebali profitirati svi Varaždinci, to se, nažalost, nije dogodilo ni u godini njegovog velikog jubileja.

Podsjećamo, Vladimir Malogorski je jedan od najvećih živućih kolekcionara umjetnina u ovom dijelu Europe, a u njegovoj zbirci, koju je još 2003. godine inicijalno velikodušno darovao Gradu Varaždinu, nalazi se više od 1600 djela nastalih rukama 130 eminentnih umjetnika.

Od Stančića i Rabuzina, do Bukovca i Režeka

Međutim, umjesto da se zahvaljujući njegovoj gesti Varaždin već etablirao kao centar hrvatske naive i moderne, kulturna javnost i donator umjetnina gotovo 20 godina iščekuju da se zbirka adekvatno zbrine i izloži.
– Stvarno me žalosti da se na 60. obljetnicu bavljenja kolekcionarstvom moram najozbiljnije zapitati hoću li uopće u svojem rodnom gradu doživjeti otvaranje galerije koja će udomiti tri kolekcije umjetničkih djela izvedenih u različitim likovnim tehnikama. Kada je u svibnju 2021. godine bivša gradska vlast na čelu s Ivanom Čehokom donijela odluku da ispražnjeni prostor Gradske knjižnice i čitaonice “Metel Ožegović” prenamijeni za izlaganje Zbirke Malogorski, bili smo nadomak trajnom, sveobuhvatnom rješenju. Međutim, aktualna gradska vlast počela je tražiti novu lokaciju, na način da mi je ponuđen sporazumni raskid spomenutog Ugovora o donaciji, uz mogućnost da se sklopi novi s Gradskim muzejom Varaždin. To ne dolazi u obzir, jer je neprihvatljivo izlagati iznimno vrijedne umjetnine u nekom zapučku te gradske ustanove, na mizernom prostoru od 50-ak četvornih metara – ukazuje naš sugovornik čiji savjeti još uvijek zlata vrijede renomiranim galeristima i kolegama gospodarstvenicima, poglavito iz građevinske branše.
Govoreći, pak, o počecima stvaranja kolekcije, osvrnuo se na 1962. godinu, kada počinje skupljati slike.
– Moja strast prema likovnoj umjetnosti počela je još dok sam bio dječak. Imao sam privilegiju da djetinjstvo provedem u obiteljskoj kući odmah preko puta crkve Svetog Florijana. A baš ta barokna kapela bila je jedan od omiljenih motiva velikog varaždinskog umjetnika Miljenka Stančića. Upoznao sam ga kao dječarac i on je možda najzaslužniji za moju preokupaciju likovnom umjetnošću. Njegova neponovljiva djela jednostavno su me natjerala na taj put, a kasnije mi je kao poduzetniku baš umjetnost pružala utočište od svakodnevnih briga i stresa na poslu. Nije tu riječ samo o skupljanju slika, već i o privatnim druženjima s umjetnicima, povjesničarima i drugim ljubiteljima umjetnosti – objasnio je Malogorski.
U intervjuu za Regionalni tjednik otkrio nam je, između ostalog, kako je kod jednog zagrebačkog tapetara iz Vlaške ulice naišao na jednu u nizu Stančićevih slika s motivom crkve Svetog Florijana.
– Jedino na njoj bila je oslikana i moja obiteljska kuća u kojoj sam odrastao, doživio najsretnije trenutke života uključujući i vjenčanje. Kad sam vidio tu sliku, znao sam da je moram imati u zbirci, ona nema cijenu i ostat će zauvijek moja najdraža slika – veli Malogorski koji, osim Stančićevih, posjeduje svu silu slika majstora hrvatske naive.
Među njima su Ivan Generalić, Ivan Rabuzin, Slavko Stolnik, Mijo Kovačić i Ivan Lacković, potom autori hrvatske moderne kao što su Vlaho Bukovac, Ljubo Babić, Crnčić, Milivoj Uzelac, Svečnjak, Konjović, Berber, Mušić, Bečić, Vidović i Prica. Prikupio je i djela takozvanog “varaždinskog kruga”, od Stančića do Opačića i Režeka. Štoviše, njegovu zbirku hrvatske naive struka u zemlji i inozemstvu smatra najbogatijom i najcjelovitijom takvom zbirkom u Hrvatskoj!

Neprocjenjiva vrijednost

– U kolekciji je više od 450 djela Ivana Generalića i njegovih osobnih predmeta, a to je nešto što nema ni Muzej hrvatske naive u Hlebinama. U zbirci je i stotinjak djela Ivana Lackovića, preko 70 djela Slavka Stolnika, 50-ak djela Mije Kovačića i više od 60 djela Ivana Rabuzina. Radovi potonjeg bili su izloženi u Galeriji starih i novih majstora u Palači Sermage, u sklopu tematske izložbe povodom 90. godišnjice Rabuzinovog rođenja, te u drugim galerijama. Kao što sam već rekao, u zbirci imam bogatu arhivu osobnih stvari pokojnih umjetnika te štošta znam o zgodama (ali i nezgodama!) iz njihovog privatnog života. Stoga je razumljivo da ni jedan ozbiljan povjesničar umjetnosti, koji prije svega želi istraživati hrvatsku naivu, to jednostavno ne može napraviti bez moje pomoći – ističe Malogorski kojem je svojevremeno pošlo za rukom da, primjerice, svoj fundus Ivana Generalića u danu istovremeno kulturnoj javnosti predstavi na tri različite lokacije.
O tome koliko je Malogorski zapravo senzibilan, možda najbolje govori činjenica da šest desetljeća marljivo skuplja sliku po sliku, a da pritom nije prodao ni jednu koja je prošla njegov kućni prag.
– Kad sam počeo skupljati slike, zavjetovao sam se da slike koje jednom postanu dio zbirke, više neće iz nje izaći, osim u prikladnu galeriju. Od toga ne odustajem ni danas, pa moja djeca i unuci dobro znaju da im neku sliku mogu kupiti, ali nema šanse da im poklanjam one koje su prošle moj kućni prag. Tu moju “tvrdoglavost” i posvećenost stvaranju cjelina za svakog umjetnika prepoznali su veliki umjetnici poput Rabuzina, koji mi je nekoliko slika prepustio po povlaštenoj cijeni. Znao je da nikada neću zlorabiti njegovo povjerenje i preprodavati njegova djela – rekao je naš sugovornik koji pomalo gubi nadu da će trenutna garnitura vladajućih u Gradu Varaždinu pronaći prikladno mjesto za trajno izlaganje Zbirke Malogorski.