ZBOGOM MAJSTORU

Sjećam se svoga prvog posjeta Vladimiru Proskurnjaku.

S obzirom na to da su u radionici ovog majstora graditelja instrumenata izrađena glazbala za svjetski eminentne koncertne izvođače, očekivala sam susresti ekscentričnoga, možda i čangizavog osobenjaka, koji se – kao i većina velikih ljudi – više od razgovora s ljudima voli „došaptavati“ sa svojim kreacijama, izumima, idejama… Ali u radionici žičanih glazbala u varaždinskoj Kranjčevićevoj ulici upoznala sam veseloga i oštroumnoga gospodina. Vladimir Proskurnjak bio je čovjek britkog jezika i velike energije, koji se i u svojim osamdesetima gradom vozio na biciklu. I nije se ustručavao reći da se osjeća usamljen.

Jer, dok je radionica u prizemlju tijekom dana bila salon glazbenicima i znatiželjnim, uvijek dobrodošlim gostima – među kojima su bili i svjetski graditelj glazbala iz Cremone Gio Batta Morassi te jedan od ponajboljih violinista svijeta, Maksim Fedotov – večeri su bile samotne. Majstor je živio sam na katu iznad radionice. Ondje je, u svom kreativnom neredu, slušao glazbu, čitao i radio nacrte za svoje izume. Razmišljala sam da ću se potruditi češće svratiti u majstorovu radionicu. Bio je odličan sugovornik, čovjek velikog znanja i iskustva. Prolazili su dani, mjeseci, godine… A onda sam čula da je Vladimir Proskurnjak otišao u 87. godini života. I da ga je ispratilo nekoliko najvjernijih prijatelja i poklonika. Veliki čovjek krhkog tijela otišao je kako je i živio – bez pompe.

 

Iz majstorove su radionice izašla vrhunska koncertna glazbala

Tijekom nekoliko su desetljeća Proskurnjakove violine, viole, gitare, tamburice i čela bile tražene u svijetu glazbe. U majstorovoj su varaždinskoj radionici mnogi glazbenici nabavljali ili popravljali instrumente. I bila je to potvrda njegova velikog umijeća. Jer, glazbenici će vrlo pomno birati glazbalo i svoj će instrument dati u ruke samo nekome od velikog povjerenja, a Vladimiru Proskurnjaku nije nedostajalo posla. Autentičnost njegovih violina je u kombinacija odabranih vrsta drva – visokokvalitetnoga svilenkastog javora rebraša i smreka lještarka. Ta je kombinacija rezultirala fascinantnim zvukom, što je umjetnička scena prepoznala i vrednovala.

Uspjeh majstora iz Kranjčevićeve nije bio slučajan. Punih 65 godina gradio je i usavršavao svoje instrumente. Učiti je počeo i puno prije – u svojoj 14. godini, u varaždinskoj radionici Dragutina Hunjeta.  Potom je šest godina svoje umijeće gradnje koncertnih gudačkih glazbala – osobito violina – usavršavao kod istaknutoga zagrebačkog majstora Jakova Emešića. Želio je znati još više, pa je otišao u Njemačku i usavršavao se kod njemačkih graditelja klasičnih gitara. Od tog su vremena do danas iz njegove radionice izašla brojna vrhunska koncertna glazbala.

Osim što im je omogućio koncertiranje na vrhunskim instrumentima, Proskurnjak je violinistima olakšao sviranje. Majstor je, naime, bio i priznati inovator – dugogodišnji član varaždinskog Društva inovatora – pa je izumio podbradak za violinu. To je anatomski podbradak, u potpunosti izrađen od drveta, bez dotad uobičajenih metalnih fiksatora zbog kojih su violine nerijetko pucale. U svoj je izum uložio deset godina vremena, razmišljanja i entuzijazma.

Svojim je violinama Vladimir Proskurnjak još od 1994. godine bio redoviti sudionik Triennala „Antonio Stradivari“, što mu je osiguralo ugled svjetski cijenjenoga graditelja glazbala. Ime varaždinskoga graditelja violina ostat će zapisano u glazbenom svijetu velikim slovima. Varaždin je izgubio jedno od zasigurno najvećih imena gradske suvremene povijesti.

Izvor:
Foto: