Povežite se s nama

Intervju dana

Vladu odlikuje nepoštovanje vladavine prava i arogancija

Objavljeno:

- dana

Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora i kultna osoba Hrvatskog proljeć

Praksa je u svijetu da se političari povlače i zbog manjih stvari, a kamoli zbog teške prometne nesreće, zbog koje se Čačić uopće ne bi mogao ni smio kandidirati za zastupnika u parlamentu

Jedva prolaznu ocjenu Vladi daje za njezinih prvih šest mjeseci rada Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik HHO-a i karizmatični vođa Hrvatskog proljeća 1971. godine. Zašto, što joj zamjera i što predlaže, pitali smo ga u njegovom slikovitom domu kraj Zagreba.

O Čačiću

Zašto je HHO oštro osudio izjavu premijera Milanovića u kojoj je dao prednost hrvatskom u odnosu na mađarsko pravosuđe?
Ne radi se toliko o usporedbi dvaju pravosuđa, nego o bahatom odnosu prema pravosuđu susjedne zemlje. Nespojivo je da bilo koji državni dužnosnik, a pogotovo premijer, komentira bilo koji sudski postupak u tijeku, a kamoli ako se radi o postupku u susjednoj državi. Tu su došla do izražaja dva osnovna problema: nepoštovanje vladavine prava te bahatost i arogancija. Potonjim se zapravo pokušava prikriti politička nesigurnost i neučinkovitost. Ova je vlada pokazala potpunu nesposobnost u operativnom djelovanju te bezidejnost u programu i viziji.

Nije li se Čačić trebao povući iz političkog života već nakon prometne nesreće u Mađarskoj?

Vrlo mi je teško komentirati poteze trenutačno prvog potpredsjednika Vlade iz jednostavnog razloga: Ratko i ja smo odrasli u istoj kući. Bilo bi na određeni način nepristojno govoriti nakon nečeg takvog u životu, a to je zajednički dio biografije, koja otvara i dvojbu oko (ne)pristranosti. Ipak, načelno govoreći, nitko tko je učinio nešto slično, a tu se ne radi samo o njemu, ne bi smio ostati u Vladi. No kod nas još uvijek nisu izgrađeni demokratsko-moralni kriteriji, ali ni politički. Kod nas ne postoji odgovornost prema javnosti. U Hrvatskoj je sve moguće. Kako to da je zastupnik HDSSB-a Drmić još uvijek u Saboru? A učinio je nešto puno gore od onoga što je napravio Čačić; ono što se Čačiću dogodilo bila je pogreška ili kriva procjena u vožnji. Drmić je pred hrvatskim sudom u nagodbi s Državnim odvjetništvom priznao svjesno sudjelovanje u pokušaju korupcije sudaca Vrhovnog suda. Zato je pravomoćno osuđen na uvjetnu kaznu. Za takve se stvari u svijetu leti iz javnog života. Svugdje u svijetu osim u Hrvatskoj. Mogao bih vam nabrojiti još takvih slučajeva.

Vlada mora biti motor, a ne kočničar i najčešće batinaš

Nakon presude u Mađarskoj navodilo se da se Čačića „odriče“ i ministrica Pusić koja, međutim, izjavljuje da je “Čačićev ostanak u politici nužan za rad Vlade”. Odakle to?

Moje informacije govore da ona ima zadatak “otpiliti” Čačića iz stranke. No zasada za to nema dovoljno snage. Mislim da iza tog projekta stoji i Josipović. To se vidi iz njegove izjave. Mislim da će oni zajedno raditi na Čačičevom uklanjanju iz HNS-a i Vlade.

Što se u svijetu zbiva s političarima nakon nesreća?

Zbog manjih stvari, a kamoli dvije prometne nesreće, Čačić se ne bi mogao ni smio uopće kandidirati za zastupnika u parlamentu. To i izaziva dvojbu. Njemu su doista, nakon prometnih nesreća, građani na izborima dali povjerenje. Volja birača izražena na izborima u svijetu je politička svetinja. Sudske odluke treba poštovati, iako se u njegovom slučaju ne radi o odgovornosti koja proizlazi iz prvostupanjske presude, nego iz kaznenog djela koje je on počinio. Ako se trebao povući, trebao je to učiniti odmah. Sada svi govore o pravomoćnoj presudi, kao što sam već rekao, postoji nešto puno važnije u političkom životu od pravomoćne presude. Jedno je pravna i kaznena odgovornosti pred zakonom, a drugo je politička i moralna odgovornost.
Ova Vlada ima visoke ciljeve i planove da bi se bavila sporednim stvarima, veli Milanović. Nije li to “makijavelistički” način razmišljanja – cilj opravdava sredstvo?
Citirat ću prof. Kasapović, iz njezine kolumne u Večernjem listu: Milanovićevi javni istupi su vrlo često infantilni, a neki put i šarlatanski.
Kojom ocjenom biste ocijenili rad Vlade u proteklih šest mjeseci?
Dva!

Ocjena Vladi

Što ovoj Vladi najviše zamjerate?
Kao što sam rekao, nema programa i vizije. Jedino što ova Vlada zna je smjenjivanje po političkim kriterijima i stavljanje visokih nameta građanima na leđa. Neka nam pokažu neke konkretne pomake, poput jačanja izvoza, restrukturiranja privrede, pomaganja privatnoj inicijativi, potpore poduzetničkim inicijativama i slično. Toga ova Vlada nema. Vlada mora biti motor, a ne kočničar i najčešće batinaš. U čemu je uspjeh američke demokracije? Predsjednik je politička figura, ali uvijek su njegovi ključni ljudi, od potpredsjednika do drugih, ljudi koji su se okušali u velikim privatnim sustavima i koji znaju kako oni funkcioniraju.

Hrvatska je u 20 godina napravila iskorak od 100 godina!

Vidite li promjene na našoj političkoj sceni? Nedostaje li nam demokratske kulture?

Pomno pratim događanja na političkoj sceni u Hrvatskoj u zadnjih 45 godina. Osjećaju se bitni pomaci u načinima razmišljanja u Hrvatskoj, u načinu života. Hrvatska se mijenja i izvana, i iznutra. Mi smo na izlasku iz tranzicijskog perioda. Ono što se vidi izvana jesu drugačije uređena sela i gradovi: lijepe fasade, puno cvijeća po gradovima, javnim površinama, uz ceste i putove. Pokošena trava, jasne prometne oznake. Autoceste, uređene lokalne ceste, građevinarska eksplozija koja je sada zastala zbog krize. Sve ovo govori i o drugačijem samorazumijevanju života i poimanju samog sebe u vlastitoj sredini. Hrvatska je u zadnjih 20 godina napravila iskorak od 100 godina! Nije napredovala samo u izgradnji autocesta i infrastrukture. Hrvatska se razvija tako da poimanje života postaje drugačije. Navikli smo na drugačije standarde i na drugačije demokratske načine razmišljanja. Nestalo je političkog straha, ali se nažalost sada pojavljuje onaj egzistencijalni.
Što se demokratskih promjena tiče, one se osjećaju prije svega u glavama građana, načinu razmišljanja, ali i ponašanja. Tek kada građani shvate da sudjelovanjem u izbornim procesu doista odlučuju u svojoj sudbini i da tek onda kad naš angažman i u društveno-političkim strukturama od mjesnih odbora do općina, gradova, županija i konačno države bude jači, onda ćemo konačno moći utjecati i na politička djela! Moramo shvatiti da smo mi javnost. Mislim da nam je javno mnijenje još uvijek defektno zato što ga kreiraju i u svojim rukama drže i kontroliraju bivši komunisti, novinari iz komunističkog sustava, urednici i poslušnici koji su se uvijek znali prilagođavati svakoj vlasti i političkoj garnituri.

Kako će Hrvatska izgledati kada slijedeće godine uđemo u EU?

Ništa se neće promijeniti. U Poljskoj su najveći protivnik ulaska u EU bili seljaci, a sada su najviše proeuropski orijentirani zato jer su imali najviše koristi, jer se počela razvijati poljoprivreda. Ne bojim se za Hrvatsku u EU, samo treba otvoriti prostor za našu pamet i naše inicijative u svim segmentima, a država mora biti servis koji će svemu tome služiti i to podupirati.

Zakon o HRT-u je medijska katastrofa. Sve nevladine udruge predvođene Hrvatskim novinarskim društvom govore o sužavanju medijskog prostora slobode, a onda se svi zajedno angažiraju za političko preuzimanje Kukuriku televizije. Realiziran je monarhistički model s političkim komesarima na čelnim pozicijama. To neće dati dobre rezultate. Ova vlast je tim zakonom i instaliranjem svojim kadrova po političkoj podobnosti pokazala svoju boljševičku dušu. Mi smo tu zasada nemoćni, ali se HHO jedini javno i oštro suprotstavljao ovom rješenju. To neće dugo trajati. Oni će sami sebe pokopati jer ih nema tko. Zasada. Ova vlast će pasti sama od sebe, kao i HDZ-ova.

Nužni bogati i solidarni

Nema više alibija kao što je stvaranje države, tranzicija, pretvorba ili slično. To je iza nas. Mislim da nam treba drugačiji, moderni pristup. Modernizirati fiskalnu politiku, to je ono što radi Linić. Inzistirati na modernoj monetarnoj politici, a to prije svega radi narodna banka, ali i druge banke. Oni bi svi trebali biti u službi građana, a ne građani u njihovoj službi. No to je pitanje glave, a ne profita. No temeljno je pitanje kako moderniziati naše glave. Mi o Todoriću, Tedesciju ili nekom drugom uspješnom odmah govorimo u negativnom smislu samo zato što su oni uspješniji od nas. Njih moramo promatrati kroz to da li oni zapošljavaju i plaćaju ljude, njihove doprinose, plaćaju li poreze i time doprinose općem bogatstvu države i društva.

Mislim da bi Hrvatska trebala imati još više takvih bogatih pojedinaca. Pogotovo onih koji imaju osjećaj solidarnosti, koji imaju socijalni smisao. Putujući često Hrvatskom kroz „provinciju“ susrećem mnogo uspješnih pojedinaca koji rade, zapošljavaju ljude, ponašaju se na način na koji funkcionira zapadna privreda i to je ono što budi nadu. Osobno sam jako zadovoljan životom u Hrvatskoj.

Države su tek okviri

Kakvu ste kao mlad student sanjali Hrvatsku, a kakvu ste uspjeli doživjeti da se oživotvori?

Moja prva kolumna koju sam devedesetih godina pisao za list Danas zvala se Hrvatski san. To vam ovako izgleda u životu: kada smo bili mladi, sanjali smo da nam buduća supruga ili suprug budu najljepši, najbogatiji, najpametniji, sve naj. Naši bračni partneri su onakvi kakvi jesu. Za nas su najljepši, iako to objektivno nisu. Najpametniji, iako to objektivno nisu. No ljubav nam daje onu dioptriju po kojoj su nam oni „naj naj“.
Tako vam je i s državom, društvom i vlastitim narodom. Znate, svi mi sanjamo velike idealne ideje i priče zaboravljajući pritom da i u tom društvu koje se ostvari kao država neće konobari svako jutro na zlatnim pladnjevima servirati doručak nego ćemo ga morati napraviti sami! Da ćemo i u toj državi bolovati od raka, od srčanih smetnji, biti nervozni, ljuti, neki će biti pokvareni, neki manje pokvareni, neki pošteni. I dalje će postojati kriminal i slične opačine. Države su samo izboreni okviri. Na nama je da popunimo sadržaj za drugačiju i kvalitetniju Hrvatsku!

Ono u čemu se situacija nije bitno izmjenila od 90-ih je pitanje medijskih sloboda. Na žalost! Dapače, situacija se od 90-ih godina na žalost iz dana u dan pogoršava. Medijske slobode se danas krše na puno sofisticiranije načine. U medijima imamo cenzuru, imamo utjecaj politike na sadržaje medija, a naši političari od Josipovića pa na dalje direktno upravljaju HRT-om. Ovo što se sada događa s HRT-om nije samo Kukuriku projekt, već je to i Josipovićev projekt. To je i projekt lažnih, ideološki ostrašćenih nevladinih udruga za ljudska prava i medijske slobode. Danas postoje portali koji se trude biti nezavisni, no često im se ipak dogodi da se objektivno gledajući svrstaju uz neku opciju, frakciju ili grupicu. To nije dobro.Prva izjava prilikom osnivanja HHO-a prije 20 godina bila je vezana uz medijske slobode. Društvo bez nezavisnih medija, ne bolesno društvo. Mediji moraju biti nezavisni i objektivni. To je nešto što nama nedostaje. Nama nedostaje jedan ozbiljan portal ili medij koji bi se doista, bez pardona, kritički odnosio prema nepravilnostima u bilo kojim strukturama vlasti ili društva.

Oporba se još uvijek traži. HDZ je stranka koja prolazi bolan proces unutarnje transformacije, kako političke strukture, tako i političke ideologije. To je stranka koja prolazi katarzu. Rezultat izbora za predsjednika stranke HDZ-a bio je vrlo tijesan. Mislim da se pred Karamarkom i njegovom grupom nalazi dugi marš kroz stranačke strukture i da on bez dva do tri unutarstranačka izborna ciklusa neće moći profilirati stranku. Njega čeka bolna kadrovska smjena. Na svim razinama stranke. Na terenu su mu Pašalićevi kadrovi, ali ne samo njegovi, počeli „zalaziti iza leđa“. Recimo u Zagrebu. Imao je problema i u Slavoniji. Nezadovoljnike je predvodio i simbolizirao Kujundžić. Svojom najavom da će formirati novu stranku pomogao je Karamarku i počinio političko samoubojstvo. Karamarko je izabrao težak politički model djelovanja: stalna prisutnost na terenu da se objasni što se zapravo događa u stranci. To je vrlo naporno i iscrpljujuće i ne znam koliko dugo će izdržati. Svejedno, morat će odmah nakon lokalnih izbora imati nove unutarstranačke izbore. Prije lokalnih izbora morali bi isprofilirati stranku nastavljajući proces koji su počeli na državnom nivou, a to je čišćenje korupcije u stranci i državnoj strukturi. Pritom će im, dakako, pomoći i činjenica da Karamarko i Brkić kroz „iskustvo“ minulog rada znaju tko je što ručao s kim i gdje u posljednjih pet godina. Oni znaju tko je i na koji način korumpiran u malim mjestima. Prije lokalnih izbora moraju naći mehanizme da te ljude uklone iz stranke kako bi joj vratili vjerodostojnost u očima običnih građana očistivši stranku iznutra od tog korova.

Izvor: RT
Foto: /

Intervju dana

Sapunice – posljedica ideje da damo publici što navodno želi

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Hrvatska kazališna i filmska glumica o tome zašto se ne može shvatiti ozbiljno

Jedna ima ženstvenu crnu haljinu pripijenoga kroja, druga traperice i borosane. Jednoj je kosa spletena u viosku punđu, druga je ili s viklerima ili neukrotive crvene kose. Jedna hoda opušteno, gotovo “aljkavo”, dok druga kroči dostojanstveno, visoko uzdignute glave. I jedna i druga su – Nina Violić.

Nina Violić je svojim imidžem godinama slučajnim prolaznicima na cesti pružala upravo onakvu sliku kako zamišljaju „neozbiljne glumice“ dok su kazališnoj publici borosane na nogama izgledale kao zlatne cipelice. Jer tko je vidio Ninu Violić kako glumi i Borovo mu je bio Manolo Blahnik.
Premda smo mislili da nas ničim ne može iznenaditi, dvije stvari su nam upale u oči. Jedna je visina jer, iako smo je gledali i u kazalištu i na filmu, nikada nam nije izgledala tako visoko kao kad je stala pokraj nas u čizmama ravnih potplata i dostojanstvenošću kojom zrači. Promukloga glasa nije nimalo dvojila hoće li odvojiti vrijeme za intervju iako joj se žurilo za montažerski stol u Zaprešić gdje montira vlastiti kratki film.

Kad smo u redakciji dogovarali o čemu ćemo razgovarati s vama odlučili smo se za „Mali ženski razgovor“ u rubrici Ženski svijet. Kad sam to, pet minuta prije našeg susreta, spomenula kolegici koja me vozila, gotovo je okrenula automobil kako bi me odvezla što dalje od vas. Rekla je, citiram, “Jesi li ti normalna? S budućom Mani Gotovac hrvatskog kazališta ti misliš voditi male ženske razgovore? S najperspektivnijom hrvatskom glumicom i kazalištarkom?“.

Jako mi je drago da se izborila druga opcija i da više ne moram voditi male ženske razgovore. Po tom sam pitanju vjerojatno već rekla sve i nisam, vjerujte, promijenila stavove za razliku od drugih područja.

Godi li vam usporedba s Mani Gotovac?

Mani se bavila i bavi se kazališnom politikom cijeli život. Ja se bavim kazalištem.

Kad ste spomenuli politiku, eto, niti vaše kolegice nisu ostale imune. Primjerice, Barbara Rocco kandidirala se za dožupanicu. Imate li vi političkih ambicija?

Ne znam što bih odgovorila. Nikada me ništa osim glume niti nije zanimalo. Ipak, u zadnje vrijeme sam dosta počela raditi na filmu i trenutno pripremam scenarij. Radila sam jedan svoj kratki gerilski film koji upravo montiram s Damirom Čučišem.

Ranije se nisam usudila uhvatiti u koštac sa svojim tektovima. Sada pišem scenarij

Zapravo je to neka moja nova faza da sa svojom producenticom, Zdenkom Gold, pokušavam raditi neke svoje projekte. To me jako veseli.

Dakle, ipak svojevrstan odmak od glume. Korak naprijed?

Mislim da to nije ništa drugo od glume – pisati, režirati, glumiti – vrlo je srodno. Nikad ne bih to odvajala, samo što se nikada nisam „bacila“ u koštac s nekim svojim tekstovima niti sam se to ranije usudila.

(Ne)ozbiljna Nina

Znači li to predah od kazališta?

Nikako. Nastavljam s radom u svom matičnom kazalištu, Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje mi je prekrasno. Od ljudi s kojima radim, redatelja, puno putujemo s obzirom na europsku karijeru kazališta… nikada se toga ne bih odrekla. To je to.

Ipak je sve, očigledno, krenulo u nekom puno ozbiljnijem smjeru. Spomenimo i izgled – to nije Nina Violić na koju smo navikli. Jedva smo vas prepoznali. Valjda smo očekivali barem viklere na glavi ili borosane. Je li to bila samo faza koja je prošla ili imidže kojim ste željeli privući pozornost?

Mislim da je to najgore kod ljudi koji se bave javnim poslom, a i kod onih koji se ne bave. To da damo neku sliku o sebi koju netko negdje zavoli ili se „zakači“ za nju i onda inzistiramo na tome. Na kraju sami povjerujemo da mi to i jesmoo.

Dakle, borosane i vikleri su bila „faza“, a sad je faza „ozbiljne Nine“?

Nisam uopće ozbiljna. Štoviše – neozbiljnija sam no ikad.

”Na terapiji”

Vaša generacija glumica – vi, Zrinka, Barbara Nola, Jelena Miholjević… zapravo nemate nasljednica. Ili ih ja ne vidim?

Ne vidite zato što je situacija što se tiče kazališta očajna. Kazalište je ipak mjesto gdje se glumci prvo „izgrađuju”. Kazališta su se zatvorila, mladi ljudi nemaju gotovo nikakve mogućnosti cirkulirati, učiti, recimo, s nama na ozbiljnim projektima. To su rijetki sretnici. U principu ljudi nakon Akademije ostaju na cesti. Nemaju drugog izbora nego snimati što im se ponudi. U tom smislu i tržište odlazi k vragu, jer glumcima pada cijena, kriterija nema.

Puno je velikih glumaca koji nisu završavali akademije ili neke glumačke škole. I obrnuto

Djeca u biti ostaju prepuštena samima sebi, bez da se itko brine o njima. Mislim da će to debelo uništiti kazalište i cijelu glumačku scenu. Nitko zapravo ne misli 15 do 20 godina unaprijed što bi se zapravo trebalo raditi. Tu je veliki problem. Zato publika niti ne zna nove ljude. Ja sam tek nedavno, fala Bogu, prestala igrati djevojčice. Imam kolegice, već debelo žene, koje su još uvijek s kečkama na sceni. Hopšu kao curice jer nema love da se uzme i odgaja nove ljude.

Jesu li za takvu situaciju djelomice krive i sapunice? Naime, producenti vide da i s amaterima mogu zaraditi novac. Ne mislim baš na ono „nećemo Severinu u kazalište jer nije iz branše”, već na producentske uštede. Uostalom, zašto vas i to ne bih pitala? Mislite li da bi glumu trebalo ostaviti isključivo glumcima?

Ma, to je potpuna glupost. Uvijek su ljudi koji su se iz raznih razloga penjali na scenu – glumili, pjevali, plesali, bavili se pantomimom, recitirali, pisali, nešto smišljali – dijelili jedino na one koji imaju ili nemaju talenta. Puno je velikih glumaca koji nisu završavali Akademije ili neke glumačke škole. I obrnuto. Puno je akademskih glumaca koji uopće nisu glumci. Ne mislim da bismo na taj način trebali štititi svoju profesiju. i razmišljanja. Ne podržavam taj fašizam – da glumci glume, a pjevači pjevaju. Ali, što ste me ono prije pitali?

Za sapunice i jeftine amatere koji dobro dođu štednji producenata.

Sapunice su samo posljedica općeg stanja, situacije i slike što su mediji učinili zadnjih desetak godina u zemlji… Sapunice su samo posljedica te sotonističke ideje da dajemo publici ono što navodno želi. A publika je, pretpostavimo, uvijek glupa i želi najgore. Uopće se ne slažem s tim. Zaista svaka čast Hrvatskoj televiziji što su zadnjih godina ukinuli mjerenje gledanosti, otvorili dva nova programa. Da nije bilo toga, sumnjam da bismo radili ono što radimo sada.

Što?

Snimamo seriju koja će po svojoj kvaliteti, što se tiče teksta i predloška, produkcije i glumaca ponuditi publici nešto sasvim drugo. Zove se „Na terapiji“ i licenca je izraelska. Radili su je već Amerikanci, Slovenci, Srbi…Tekst je vrhunski kakav se rijetko kada može čuti na televiziji, a kamoli igrati.

Nisam zvijezda

Ako se ne varam, vi niste glumili u niti jednoj sapunici?

Nisam. Pa vidite da ne vozim auto i živi na petom katu bez lifta. Ali imam dobru guzu.

Od čega vi u stvari živite? Ne snimate, reklame, sapunice…

Od kazališne plaće.

A neki tekst koji biste voljeli odglumiti?

Dugo, dugo godina sam htjela glumiti Lulu, a sad sam već stara za nju. Igrala sam Vedekina, „Buđenje proljeća“. To je bilo sve što sam od njega igrala. Sad bih voljela igrati ukroćenu goropadnicu.

S kim?

S Prljom, iz Leta 3.

Kad biste mogli ući u nečije cipele, čije bi bile?

Julliene Moore obožavam. Obožavam sve što ona radi. Obožavam tu ženu.

A neki tekst koji biste voljeli odglumiti?

Dugo, dugo godina sam htjela glumiti Lulu, a sad sam već stara za nju. Igrala sam Vedekina, „Buđenje proljeća“. To je bilo sve što sam od njega igrala. Sad bih voljela igrati ukroćenu goropadnicu.

Kad ste pročitali zadnju knjigu i koju?

Roberta Bolagna, „Divlje detektive”. Otkad sam bila trudna, prije, dakle, više od deset godina, nisam se toliko odmorila. Bilo je prekrasno. Upravo zato što sam snimala seriju pa sam imala mogućnost slobodnog ljeta i mjesec dana sam se družila s divljim detektivima u Meksiku sedamdesetih i potpuno se zaljubila u Bolagna. Tako da sam tamo sada. Još sam malo ostala.

Izvor:
Foto: Ivan Agnezović

Nastavite čitati

Intervju dana

Socijalna sigurnost i kohezija jamac stabilnosti društva!

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Prof. dr. sc. Nino Žganec o socijalnoj politici, odnosu prema osobama s invaliditetom, nasilj

Prof. dr. sc. Nino Žganec izvanredni je sveučilišni profesor socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Nekadašnji ministar socijalne politike u Račanovoj Vladi, osim što predaje na matičnom fakultetu nekoliko predmeta na preddiplomskom i diplomskom studiju, predaje i na poslijediplomskom studiju iz Javnog zdravstva na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te na doktorskom studiju Prevencijske znanosti i studij invaliditeta na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu te na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Također predaje i na MA Comparative European Social Studies u Maastrichtu, Nizozemska, koji zajedno organiziraju Zuyd University iz Maastrichta i London Metropolitan University. Jedan je od direktora programa koji se odvija u okviru IUC Dubrovnik pod nazivom Developing Neighbourhood and Community Support Systems te jedan od osnivača i voditelja ljetne škole Socijalni rad i razvoj zajednice. Jedna od dužnosti na koju je osobito ponosan jest članstvo u izvršnom odboru European Association of Schools of Social Work. Surađuje sa stručnjacima iz različitih dijelova svijeta, a u zadnje vrijeme veoma intenzivno saAnglia Ruskin University iz Cambridg-a, HAN University iz Nizozemske te je u pripremi suradnja s Durham University iz Velike Britanije.

Socijalna skrb

Kako ocjenjujete socijalnu politiku koju vodi Ministarstvo socijalne politike i mladih ove Vlade?

Temeljno obilježje socijalne politike Republike Hrvatske je nedostatak jasnog koncepta i jasno postavljenih ciljeva. Zapravo socijalna politika Republike Hrvatske naslanja se u bitnome na onu naslijeđenu iz bivše države, konceptualno nije promijenjena, ali je „prošarana“ različitim, često parcijalnim i nekoordiniranim mjerama unutar pojedinih sustava kao što su mjere obiteljske politike, zaštite ratnih vojnih invalida, neke mjere iz područja stambene politike itd. Pored toga opće je i uvriježeno stajalište kako je socijalna politika dio društvene potrošnje, pa stoga ona mora biti što je moguće restriktivnija. Analogno tome korisnici različitih naknada smatraju se na neki način manje vrijednim članovima društva. Takvo stajalište potpuno je anakrono budući da je u razvijenim državama svijeta (što je npr. vrlo eksplicitno izraženo u stajalištima zemalja OECD-a) odavno prihvaćeno stajalište kako se kod izdvajanja za socijalnu politiku radi zapravo o investicijama u društveni kapital zemlje. Zbog toga se već odavno kao kriterij razvijenosti i bogatstva nekog društva ne smatra isključivo visina BDP-a nego stupanj socijalne sigurnosti članova društva, socijalna kohezija, socijalna pravednost i slično. To uvelike ima veze i sa zaštitom ljudskih prava koja su dakako najugroženija kod najranjivijih članova društva i moderne države osobito inzistiraju na njihovoj zaštiti i promociji. Što se tiče zakonske regulative područja socijalne skrbi moram također izraziti svoje razočaranje budući da smatram kako su postojeći zakoni i podzakonski akti izuzetno nekvalitetni čime je i taj društveni sustav izuzetno nerazvijen. Radi se o jednom od najbitnijih sustava socijalne politike Republike Hrvatske, a istovremeno to je jedini društveni sustav koji nema niti jednu stručnu agenciju ili zavod na nacionalnoj razini. Istovremeno smo svjedoci postojanja desetaka potpuno neshvatljivih agencija i zavoda koji se kontinuirano osnivaju i ukidaju. Razvoj sustava socijalne skrbi prepušten je državnim službenicima Ministarstva socijalne politike i mladih koji su preopterećeni redovitim administrativnim poslovima i nemaju kapaciteta baviti se još i razvojem. To se onda rješava na način da se angažiraju različiti domaći ili strani konzultanti koji u okviru zadanog projekta često nisu u stanju sagledati cjelinu sustava socijalne skrbi niti kvalitetno doprinijeti njegovom razvoju. U razgovoru koji sam vodio sa sadašnjom ministricom i potpredsjednicom Vlade predložio sam joj potpuno novi koncept u izradi legislative i organizaciji sustava socijalne skrbi koji bi bio više nalik moderno uređenim sustavima kao što to imaju osobito zemlje Sjeverne Europe, no ne znam hoće li to biti prihvaćeno.

Je li socijalna politika “vatrogasna mjera” koja se provodi tek onda kada uzroci dovedu do nevolje?

Temeljno obilježje socijalne politike RH je nedostatak jasnog koncepta i postavljenih ciljeva

U socijalnoj politici se razlikuju koncepti „aktivne“ i „pasivne“ socijalne politike. Pasivna socijalna politika je reaktivna, ona koja sanira posljedice socijalnih problema. Nasuprot tome jest aktivna socijalna politika koja preventivno utječe na to da do socijalnih problema niti ne dođe ili da barem oni budu što je manje moguće izraženi. To se postiže kroz ciljane mjere u sustavu zdravstva, socijalne skrbi, zapošljavanja, obiteljskih mjera, mirovinskog sustava i stambene politike. Čini se kako u našoj zemlji imamo više pasivnih nego aktivnih mjera i taj bi omjer trebalo sve više okretati u korist ovih aktivnih. Socijalni rad je profesija koja se prvenstveno želi baviti rješavanjem problema u međuljudskim odnosima, ali i promicanjem širih društvenih promjena. Kao što sam već spomenuo, principi ljudskih prava i socijalne pravde su temeljni za socijalni rad.

Kako je moguće da su korisnici socijalne skrbi kod nas bile i osobe koje su bili vlasnici po nekoliko stanova i sl.?

To je pitanje koje se povremeno pojavljuje kao svojevrsna „mantra“ i kao krunski dokaz nedjelotvornosti sustava socijalne skrbi. Međutim, treba reći da je temeljem Zakona o socijalnoj skrbi odavno prilično precizno uređeno pitanje tko i pod kojim uvjetima može biti korisnik socijalne skrbi te da posjedovanje velike imovine diskvalificira vlasnika od toga da prima socijalne naknade. Drugo je pitanje mogućnosti da se redovitim putem dođe do potpune informacije o pravom stanju vlasništva. Znamo dobro u kakvom su nam stanju zemljišne knjige te kako još uvijek državna uprava nije na kvalitetan način međusobno informatički povezana. Osim toga činjenica da u centrima za socijalnu skrb radi daleko manji broj stručnjaka od stvarno potrebnog broja dovodi do toga da oni ponekad fizički ne stignu obići i na terenu provjeriti stvarne stambene uvjete korisnika socijalne pomoći.

Je li visina socijalne naknade dostatna za dostojanstven život njezinih korisnika?

Kao prvo trebalo bi odgovoriti na pitanje što je to dostojanstven život. Ili još bolje što je za koju osobu dostojanstven život. Postoje osobe koje su na žalost naučile živjeti na način da zapravo cijeli život preživljavaju. Pogledajte npr. pripadnike romske nacionalne skupine. U takvim uvjetima može se čak govoriti da su socijalne naknade odgovarajuće visine (neki će reći i previsoke). S druge strane imate ljude koji su živjeli i naučili živjeti načinom života koji im više nije moguć. Mnogi pripadnici tzv. srednjeg sloja izgubili su posao, otišli u mirovinu i ostali sami, imaju teško bolesnog člana obitelji itd. U većini takvih slučajeva ne može se govoriti o tome da socijalne naknade omogućavaju dostojan život. Prije bi se moglo reći kako uz pomoć socijalnih naknada nekako uspijevaju održati glavu iznad površine vode. Zbog toga je u planiranju sheme socijalnih naknada potrebno voditi računa o tome da gotovo ne postoje dva identična slučaja i da socijalne naknade moraju biti s jedne strane dovoljno fleksibilne, a s druge strane, naravno, da je moguće provoditi nadzor i kontrolu nad njihovim korištenjem. Istraživanja koja su provedena u Hrvatskoj pokazuju da su upravo naknade u sustavu socijalne skrbi najbolje usmjerene tj. da od svih socijalnih naknada najbolje pogađaju potrebe upravo onih koji ih trebaju. No to ne znači i da su uvijek odgovarajuće u iznosima.

Mogu li, primjerice, i umirovljenici koji imaju mirovinu do tisuću kuna biti korisnici socijalne pomoći kod nas?

u našem društvu održavamo dualni obrazovni model koji je prevladan

Zakonom o socijalnoj skrbi propisan je tzv. „dohodovni cenzus“ koji određuje tko i pod kojim uvjetima može biti korisnik socijalnih naknada. Pod određenim uvjetima umirovljenici s ovom visinom prihoda mogu biti korisnici, no to treba procijeniti u svakom konkretnom slučaju i vidjeti koju vrstu socijalne naknade takva osoba može ostvariti. Možda ne može trajnu pomoć, odnosno pomoć za uzdržavanje, ali može jednokratnu novčanu pomoć ili neki drugi oblik socijalne naknade. Pri tome treba napomenuti da pored državne postoje i lokalne socijalne naknade koje se na različite načine reguliraju u različitim gradovima.

Koliko osoba u Hrvatskoj, a koliko u Varaždinskoj županiji prima socijalnu pomoć? I kakav je njihov “background”? Jesu li to ljudi koji se nisu “snašli” u tranziciji ili…?

U Republici Hrvatskoj je oko sto tisuća osoba korisnika pomoći za uzdržavanje, a s različitim drugim oblicima pomoći ta brojka se penje i do tristo tisuća osoba. Što se tiče Varaždinske županije, ovdje se nalazi oko tri i pol tisuće korisnika pomoći za uzdržavanje, a ukupno je preko deset tisuća korisnika različitih oblika pomoći. Između pet i šest tisuća korisnika prima neki oblik lokalne ili regionalne pomoći koju isplaćuje Grad ili Županija. Među korisnicima ima pripadnika različitih društvenih skupina i ljudi različitih obrazovnih statusa.

Što će nam donijeti ulazak u EU? Hoće li biti još više korisnika socijalne pomoći s obzirom na najavu velikog gubitka radnih mjesta i sl.? Tko su, dakle, novi potencijalni korisnici socijalne pomoći, a da za to nisu ni “najmanje krivi ni dužni”?

Prema provedenim istraživanjima, u najvećem riziku od siromaštva nalaze se starije osobe, osobe s nižim stupnjem obrazovanja, osobe s invaliditetom, nezaposleni te dakako oni koji imaju kombinaciju ovih ili nekih drugih nepovoljnih okolnosti. Ulazak u EU donosi određenu neizvjesnost, a s time određene opasnosti, ali i šanse. Kako ćemo kroz to proći i kako ćemo se snaći uglavnom će ovisiti o tome koliko ćemo kao društvo prepoznati i iskoristiti svoje prave potencijale i prioritete. U svakom slučaju dosegnutu razinu socijalne sigurnosti treba ne samo održavati nego u bitnome i razvijati kako se ne bi desilo da nam ulazak u EU donese ekonomski prosperitet, ali istovremeno i socijalnu nesigurnost ili nove oblike socijalne nepravde.

Socijalne skupine

Koje su socijalne skupine osobito osjetljive kod nas? Manjine, umirovljenici, osobe s invaliditetom, samohrani roditelji i sl.?

Smatram da su u daleko najnepovoljnijem položaju osobe s invaliditetom. Iako niti ostale skupine koje navodite ne žive dobro, ipak svatko onaj tko zna ponešto o problemima s kojima se susreću osobe s invaliditetom u našem društvu, lako će se složiti sa mnom.

Kako su Zakonom u Hrvatskoj zajamčena prava osoba s invaliditetom?

Prava osoba s invaliditetom regulirana su brojnim zakonima i vezana su za pojedine sustave kao što su socijalna skrb, zdravstvo, obrazovanje, zapošljavanje itd. Republika Hrvatska je među prvim zemljama svijeta potpisala i ratificirala Međunarodnu konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Ova Konvencija predviđa visoku razinu zaštite prava osoba s invaliditetom. Međutim, stvarnost u našoj zemlji je bitno drugačija. Općenito se može reći kako je položaj osoba s invaliditetom izrazito loš. Među glavnim pokazateljima toga može se navesti nepregledno zakonodavstvo u kojem se često osobe s invaliditetom ne snalaze, zatim visoka stopa rizika od siromaštva kod osoba s invaliditetom, visoka stopa nezaposlenosti, isključenost iz redovnih tokova obrazovanja, nedostatak službi podrške u zajednici, pa i općenito nerazvijena socijalna osjetljivost društva prema osobama s invaliditetom. Iako se ponekad kroz humanitarne akcije šalje poruka kako je društvo jako osjetljivo na potrebe osoba s invaliditetom ipak osobe s invaliditetom ne žele biti dio humanitarnih, ad hoc aktivnosti niti predmet društvene samilosti, već žele da im se omogući punopravno sudjelovanje u svim redovnim oblicima društvenog života. I na to imaju pravo kao i svi drugi, a država i lokalna zajednica imaju obvezu stvoriti uvjete za to.

Zašto osobe s invaliditetom kod nas ne nalaze posao lakše? Ili uopće nisu uključeni u tržište rada?

Prije desetak godina donesen je Zakon o zapošljavanju i profesionalnoj rehabilitaciji osoba s invaliditetom. Tim se zakonom željelo snažno potaknuti zapošljavanje i u njega je uveden tzv. kvotni sustav koji je propisao obvezni postotak zapošljavanja osoba s invaliditetom osobito u javnom sektoru. Na žalost čini se da je i taj zakon ostao mrtvo slovo na papiru i da su izostale sankcije za one koji ga nisu proveli. Naravno da je nezaposlenost osoba s invaliditetom uvjetovana velikim dijelom i općenito visokim stopama nezaposlenosti u društvu, no tu se moraju pronaći nove mogućnosti i modeli. Primjeri tzv. socijalnog poduzetništva koji se razvijaju u posljednje vrijeme ulijevaju nadu da će se napraviti određeni pomak naprijed. Opće je poznato da osobe s invaliditetom teško mogu biti konkurentne na tzv. otvorenom tržištu rada i da za njihovo zapošljavanje treba predvidjeti niz poticajnih mjera i alternativnih mogućnosti. Primjera za to u svijetu ima jako puno.

Kako je organiziran život udruga osoba s invaliditetom u EU? Na bazi inkluzije ili slično? I zašto takvo što ne može zaživjeti kod nas?

Ako me pitate za položaj udruga osoba s invaliditetom, one su dio tzv. civilnog društva i u različitim zemljama EU njihov je položaj uglavnom partnerski prema državnim i javnim ustanovama. Nezamjenjiva je uloga organizacija civilnog društva u planiranju, pripremanju i provođenju mjera ne samo socijalne, nego i obrazovne, zdravstvene pa sve više i ekonomske politike. Da je tome tako možemo sve više vidjeti i u našoj zemlji gdje organizacije civilnog društva veoma često svojim inicijativama i prijedlozima donose nova rješenja na brojnim područjima društvenog života. Što se pak tiče života osoba s invaliditetom u velikoj većini razvijenih europskih zemalja razvijeni su tzv. inkluzivni modeli života što znači da su osobe s invaliditetom dio života zajednice, a da nisu korisnici ili stanovnici domova socijalne skrbi. I u Hrvatskoj se već dugo govori o potrebi deinstitucionalizacije koja treba omogućiti da se sadašnjim stanovnicima domova socijalne skrbi omogući život u zajednicama te da se u tom procesu osmisle različiti modeli podrške koji također veoma uspješno funkcioniraju u brojnim zemljama. U Hrvatskoj je taj proces pokrenut također prije više od desetak godina, ali dosadašnji rezultati nisu baš ohrabrujući.

Ne očekujem značajne promjene u pogledu dobnih granica posvojitelja

Koja europska zemlja bi mogla nama biti uzor kada je posrijedi tretman osoba sa invaliditetom ili uopće vođenje socijalne politike?

Već sam ranije spomenuo da su zemlje Sjeverne Europe apsolutni lider u vođenju socijalne politike. Razvijene europske zemlje odavno su shvatile da je ulaganje u socijalni kapital najvažnije ulaganje koje neko društvo poduzima. Često znamo reći da je lanac jak onoliko koliko je jaka njegova najslabija karika. Isto tako se može reći da je društvo jako onoliko koliko je jaka njegova najranjivija, najslabija skupina. Socijalna sigurnost i socijalna kohezija jamac su stabilnosti i prosperiteta društva, a inzistiranje na bogatstvu mjerenom samo kroz visinu BDP-a i stupanj ekonomskog bogatstva ne vodi društvo nikamo. Odnosno vodi ga do teških socijalnih potresa budući da ekonomski kapital uvijek odlazi u ruke malog broja tajkuna i do osiromašenja većine. Europski socijalni model teži tome da se društveno bogatstvo raspodjeljuje što je ravnomjernije moguće. No među europskim zemljama postoje velike razlike.

Kako se općenito cijelo naše društvo odnosi prema osobama s invaliditetom?

Smatram kako općenito postoji velika razina neinformiranosti o tome tko su zapravo osobe s invaliditetom. One uglavnom nisu aktivni članovi zajednice nego mi se više čini i o tome sam već više puta pisao da se radi o tzv. „nevidljivim ljudima“.

Ulazak u EU donosi neizvjesnost, a s time određene opasnosti, ali i šanse

Ljudima koji su „skriveni“ bilo u okviru obiteljska četiri zida bilo u okviru ustanova socijalne skrbi. Iz te neinformiranosti javljaju se brojne predrasude o tome što osobe s invaliditetom mogu, a što ne mogu. Ona društva koja su uključila osobe s invaliditetom u redovne tokove života zajednice pokazuju kako te osobe uz odgovarajuću podršku mogu biti i jesu jednakopravne i jednakovrijedne osobe sa svima drugima. Nečiji invaliditet ne treba doživljavati kao njegov osobni hendikep već ga treba gledati kao izazov društvu i zajednici da stvori takve uvjete u kojima će osobe s invaliditetom moći na najbolji mogući način pokazati i iskoristiti svoje mogućnosti. U tom smislu želim napomenuti da npr. sustav obrazovanja treba biti također inkluzivan, a ne segregacijski te da nema stručnog opravdanja za tzv. „specijalne škole“. No mi svejedno u našem društvu održavamo taj dualni obrazovni model. To je jedan od pokazatelja odnosa društva prema osobama s invaliditetom.

Nezbrinuta djeca

Koliko je kod nas djece u domovima za nezbrinutu djecu, a koja čekaju usvajanje ili udomljavanje?

U domovima za djecu (državnim i nedržavnim) nalazi se ukupno oko tisuću djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Međutim temeljnu pretpostavku za posvojenje, a to je da su njihovi roditelji lišeni roditeljske skrbi ne ispunjava niti desetina te djece. Iako se može činiti čudnim ipak smatram kako s procesom oduzimanja roditeljske skrbi treba postupati veoma restriktivno i krajnje pažljivo jer je to nepovratni proces. Naravno da to može voditi tome da neko dijete ostane u domu duže nego što bi možda trebalo no sve dokle god postoje izgledi da se dijete vrati biološkom roditelju tu mogućnost ne treba potpuno isključiti. U udomiteljskim obiteljima smješteno je preko dvije tisuće djece i također je veoma mali broj one djece koja ispunjavaju pretpostavke za posvojenje. Tu se uglavnom radi o privremenim mjerama izdvajanja djece iz bioloških obitelji radi osiguravanja primjerenijih oblika odgoja i obrazovanja u zamjenskim, udomiteljskim obiteljima.

Kako komentirate nove uvjete udomljavanja djece?

Što se tiče udomiteljstva nikako se ne bih složio s time da se radi o nekakvoj stihiji. Pogotovo ako pogledamo unazad nekoliko godina možemo vidjeti da se to područje sve više uređuje, a donesen je i poseban Zakon o udomiteljstvu. Daleko smo još od sasvim uređenog sustava udomiteljstva, no pomaci su vidljivi. Danas udomitelji moraju zadovoljiti jasne kriterije, dobiti dozvolu za pružanje usluge udomiteljstva te su redovito u sustavu obrazovanja i nadzora. Znam da i pored takvog sustava ima primjera koji nisu dopustivi te da ima udomiteljskih obitelji koje to nisu postale zbog humanizma već zbog nekih drugih više lukrativnih razloga. Udomiteljstvo je zamjenska obiteljska skrb i ona po svemu treba što je moguće više sličiti biološkoj obitelji. To naravno nije uvijek lako postići, a socijalni radnici nisu uvijek u mogućnosti pružiti podršku udomiteljskim obiteljima kakvu bi one trebale. No općenito smatram da ima puno više dobrih nego loših primjera udomiteljstva samo što se za one loše uvijek puno više i brže sazna.

U pripremi je novi Obiteljski zakon. Što će donijeti?

Ne očekujem značajne promjene u pogledu dobnih granica (posvojitelj može biti osoba od najmanje 21 godine, a starija od posvojenika najmanje 18 godina) kao ni neki drugi opći uvjeti npr. u pogledu krvnog srodstva u ravnoj lozi.

Istospolne
zajednice

Kako bi se trebali socijalni radnici postaviti u slučaju da se i kod nas izglasa Zakon o usvajanju djece kod istospolnih zajednica? Koji je vaš stav prema tome, kao i prema novoj građanskoj inicijativi prema kojoj bi u Ustav RH trebala ući klauzula da je brak zajednica muškarca i žene?
Među temeljnim profesionalnim vrijednostima socijalnog rada jesu „dostojanstvo i vrijednost svakog pojedinca“, „poštovanje različitosti“, i „pravo pojedinca i obitelji na vlastiti izbor“. Profesija

Kako protiv nasilja u obitelji

Nedugo ste u Varaždinu bili moderator tribine “Nasilje u obitelji”. Kako smo mi kao društvo pristupili ovom problemu?
Što se tiče tribine, tu se radi o jednom cijelom projektu koji smo pokrenuli u Udruzi socijalnih radnika Varaždinske županije u suradnji s Varaždinskom županijom i Gradom Varaždinom. Planirano je održavanje ukupno 12 tribina pod zajedničkim nazivom „Socijalne teme i život zajednice“. Tijekom tih 12 tribina koje se uvijek održavaju prvog utorka u mjesecu u 18 sati u dvorani Županijske palače želimo sa stručnjacima i građanima raspravljati o najaktualnijim temama koje se tiču svakodnevnog života ljudi. Do sada smo govorili o pitanjima integracije socijalnih usluga, o tome koji su kriteriji i pokazatelji tzv. zdrave zajednice, o problemu nasilja u obitelji te o pitanjima vezanim za prevenciju i tretman ovisnosti. Što se tiče nasilja u obitelji, ono se uglavnom događa u onim obiteljima koje nisu uspjele razviti kvalitetne komunikacijske vještine, pa time niti stvoriti odnose koji bi vodili mirnom rješavanju sukoba. Nedostatak podrške obiteljima u tome ima značajnu ulogu i zadatak je društva da ponudi obiteljima mogućnost da nauče drugačije modele od onih nasilničkih u rješavanju vlastitih sukoba. Tehnike kao što su obiteljska medijacija i obiteljsko savjetovanje, naravno uključujući i obiteljsku psihoterapiju u tome su važan dio usluga koje svaka zajednica mora razvijati i staviti na

Izvor:
Foto:

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje

Error, no Ad ID set! Check your syntax!