– “Vlatkec, pa kaj si se digel, pa ne moraš više u školu” – rekla je Nevenka Đakulović svom suprugu Vlatku prvog dana nastave, 3. rujna.

Prvi put nakon gotovo četiri desetljeća učitelj savjetnik tehničke kulture i fizike Vlatko Đakulović nije morao doći na svoje radno mjesto, u II. osnovnu školu Varaždin, gdje je radio posljednje 34 godine.

Spasili tehnički

Od 1. svibnja ove godine poznati učitelj s II. OŠ Varaždin je službeno – u mirovini. Cijeli svoj radni vijek proveo je u prosvjeti. Nakon završene Gimnazije i Akademije u Zagrebu prvo radno mjesto bilo mu je u OŠ Ljudevita Gaja Mihovljan kod Zlatara. Nakon toga došao je u OŠ Mate Meličnjaka, današnju OŠ Sračinec, kao učitelj fizike i tehničke kulture, da bi se 1984. godine zaposlio u OŠ Ratimira Hercega, današnjoj II. OŠ Varaždin. Nakon 34 godine rada u jednoj od najvećih varaždinskih osnovnih škola učitelju Đakuloviću je teško pao rastanak s učenicima.

– Volio sam djecu, volio sam pomagati kolegama, to mi je bila velika radost. Moj brat mi je stalno govorio dok smo bili mali da ću biti učitelj. Što reći? Bio je u pravu, i da opet moram birati, opet bih bio učitelj – rekao je.

Generacije učenika Đakulovića pamte kao učitelja koji je volio zbijati šale, a njegove satove tehničke kulture po tome što se uvijek nešto rezalo, pililo ili spajalo.

– Moraš cijeniti učenika. To je bio moj moto. Neće oni tebe voljeti ako ne vide da i ti njih ne poštuješ. Nikad ni za jednog učenika nisam mislio da je zločest. U svakom sam učeniku vidio nešto dobro i nikad im nisam okretao leđa. Ni u učionici, ni ispred škole. Zato sam se s učenicima uvijek mogao šaliti, a to ne mogu baš svi nastavnici. Danas mi je najdraže kada sretnem te svoje učenike koji su u osnovnoj školi bili dobri ili vrlo dobri a sada su uspješni poslovni i sveučilišni ljudi, znanstvenici koji su završili fakultete. Upravo su me ti “zločesti” najviše voljeli i danas me prvi pozdravljaju kad ih susretnem na cesti – ispričao je ovaj netipičan učitelj kod kojeg je, znaju oni kojima je predavao, teško bilo dobiti jedinicu. Tomu se danas smije i kaže da mu nikad nije ni bio cilj dijeliti loše ocjene i tako testirati strogoću.

Vlatko Đakulović

– Ja sam uvijek prvi put učeniku progledao kroz prste kad nije znao. Pustio sam ga da nauči gradivo za drugi put. Želio sam da učenici nauče gradivo, da im omogućim da dođu do znanja, ali ne tako što ću im dijeliti loše ocjene – priznaje Đakulović.

U javnosti je manje poznato da je s njim počelo informatičko obrazovanje u osnovnim školama. Danas se mnogi čude, ali II. OŠ Varaždin pionir je informatičkog obrazovanja u Hrvatskoj.

– Kad mi je 1987. godine tadašnji ravnatelj II. OŠ Varaždin, danas pokojni Anđelko Zorković, rekao da moram na tečaj informatike u Zagreb kako bih mogao predavati informatiku, moram priznati da nisam bio previše oduševljen. Te godine je, naime, krenula informatika u osnovnim školama kao slobodna aktivnost. Svega nekoliko škola u Hrvatskoj je krenulo s nastavom informatike, a među njima je bila i II. OŠ Varaždin. No, odradio sam taj tečaj i učenicima počeo predavati informatiku, zajedno s kolegom Željkom Šipekom – prisjetio se Đakulović.

Programera koliko hoćeš!

S dva Orla u II. OŠ Varaždin krenulo je programiranje, a već tada interes učenika za informatiku bio je ogroman.

–  Danas ne možeš pronaći programere, a mi smo ih 90-ih godina prošlog stoljeća imali koliko si htio! Počeli smo s dva računala, no ubrzo, u vrijeme ravnatelja Branka Tomljenovića, škola je dobila veliku donaciju računala od FOI-ja i tada smo mogli primiti više učenika u informatiku. Nikad nisam gledao imam li jednu grupu ili četiri, to mi nije bilo važno. U školi sam bio od jutra do mraka i nitko me nije pitao koliko radiš, niti sam se zbog toga žalio. Učenici su bili oduševljeni informatikom i mogu reći da sam tu informatiku doista radio “s guštom” – prisjetio se Đakulović.

Ubrzo su se počela redati natjecanja, a s njima i uspjesi učenika II. OŠ Varaždin na državnoj, ali i međunarodnoj razini.

– Budimir Kliček, braća Mikac, Oton Ribić, koji je u trećem razredu osnovne škole pobjeđivao učenike iz osmih razreda u informatici… Kad su mi ga doveli, mislio sam da od mene delaju bedaka, ali on je doista bio vrhunski učenik. Jedina prava konkurencija u informatici bila nam je OŠ Veliki Bukovec i njihova nastavnica Lidija Kralj, danas aktualna pomoćnica ministrice znanosti i obrazovanja. No, II. OŠ Varaždin postizala je izvrsne uspjehe na državnoj razini u informatici. Bili smo pioniri informatičkog obrazovanja u Hrvatskoj i zato mi je žao što II. OŠ Varaždin nije sada ušla u eksperimentalni program “Škola za život” – rekao je Đakulović, koji se 2000. godine ipak ostavio informatike.

– Bilo je izazovno, ali u jednom trenutku, kada sam shvatio da me učenici “šišaju” sa znanjem, rekao sam sâm sebi: “Vlatkec, drži ti dalje tu tehničku kulturu i fiziku, ono kaj si i završio”. Tako sam dalje nastavio s onime s čime sam počeo – otkrio je Đakulović.

Štef i Vlatko

No, ni u tim područjima nisu ga zaobilazili uspjesi učenika koje je pripremao za natjecanja. Dan-danas pamti uspjehe Nikole Gmajića, Siniše Čoha i Gorana Kanižaja, koji su pod njegovim i vodstvom Stjepana Androlića, također učitelja tehničke kulture na II. OŠ Varaždin, osvojili srebrnu plaketu u Nürnbergu na Sajmu inovacija 1997. godine.

Stjepan Androlić i Vlatko Đakulović

– Kad sam svojim učenicima znao pričati da su učenici II. OŠ Varaždin prije 20 godina u Njemačkoj upravljali robotom napravljenim od lego kockica i fisher tehnike glasom na daljinu, nisu mi vjerovali; sve dok im nisam pokazao fotografije – prisjetio se Đakulović.

Upravo su znanja i vještine ovih učenika spasila tehničku kulturu, koju je nekadašnja ministrica prosvjete i športa Ljiljanka Vokić željela ukinuti.

– Ministrica Vokić je izbacila tehničku kulturu u 7. i 8. razredima, no kada je vidjela učenike II. OŠ Varaždin na Sajmu INOVA u Zagrebu, koji su predstavili informatički upravljan Stari grad, odmah je ponovno uvela tehničku kulturu u 7. i 8. razrede – zadovoljno se smije Đakulović, koji je zajedno s kolegom Stjepanom Androlićem godinama „rasturao“ na natjecanjima iz tehničke kulture na državnome nivou.

– Štef i ja bili smo jedan tandem i nitko nas nije mogao pobijediti u području tehničke kulture u Hrvatskoj. Kad su iz drugih škola čuli da dolaze Štef i Vlatko sa svojim učenicima, moram priznati da nisu bili baš presretni – rekao je Đakulović.

Međutim, tehničari u školama danas su suočeni sa smanjenjem broja sati. Umjesto dva sata tjedno, učenici tehničku kulturu u osnovnim školama imaju tek jednom tjedno, odnosno blok-sat svaka dva tjedna.

– Tehnička kultura je specifičan predmet u kojem se puno radi rukama, a mi već sada imamo situaciju da u petom razredu učenik ne zna rezati škarama da se ne poreže. Ukidanje sata tehničke kulture sigurno će takvu situaciju još pogoršati. Pa ne možeš ići u strukovnu školu za električara ako mu u osnovnoj školi nisi pružio mogućnost da spaja strujne krugove! Sada mi je žao zbog ove bure koja se digla oko izbacivanja povijesti iz trogodišnjih strukovnih zanimanja. Ne bih htio da se krivo protumači, ali neopisivo mi je drago što se konačno počelo razmišljati o strukovnom obrazovanju. Žao mi je kolega, naravno, ali ne mogu se radna mjesta otvarati bez tehničke kulture, nema industrije u svijetu koja danas ne treba stručnjake iz informatike i tehnike, a upravo su to naši učenici povezali još prije 20 godina – podsjetio je Đakulović.

Stoga podupire započete reforme u obrazovanju, no tvrdi da se mora dosta toga promijeniti i u osnovnoškolskom obrazovanju.

– Sviđa mi se što je ministrica uzela taj austrijski model strukovnog obrazovanja i bio bih sretan kada bi se nešto slično dogodilo i u osnovnim školama. Žao mi je kada čujem da se učenici ne mogu upisati za CNC operatere. Zašto? Pa dajte im mogućnost, otvorite smjerove, posebno ako ih poslodavci trebaju i traže! Kolege će se možda naljutiti, ali djeca su svestrana i pametna. Zašto im onda ne bismo već u sedmom ili osmom razredu omogućili da se opredijele za ono što ih zanima? – pita se Đakulović.

Srećom, ističe, u Varaždinu su tehničari uvijek imali podršku Grada Varaždina i Varaždinske županije.

– Zajednica tehničke kulture Grada Varaždina među najopremljenijima je u Hrvatskoj, tako da mislim  da nema potrebe za otvaranjem Centra izvrsnosti za tehničku kulturu, iako su centri izvrsnosti odličan projekt za rad s nadarenim učenicima. Varaždinska županija je doista iznad cijele Hrvatske po pitanju informatike. Još od 2000. godine nema učenika ni razreda koji nisu mogli učiti informatiku ako su htjeli. Vesele me i ulaganja u tehničku kulturu od strane Varaždinske županije, a najbolji je primjer nedavno otvoren kabinet za tehničku kulturu u OŠ Maruševec. Velike zasluge za to ima pročelnik Miroslav Huđek, koji je oduvijek bio “zagrijan” za informatiku i koji je uvijek imao sluha za tehničku kulturu – rekao je Đakulović.

Dobio “Fausta Vrančića” 2002. godine

Učitelj savjetnik tehničke kulture i fizike Vlatko Đakulović 2002. godine osvojio je Državnu nagradu “Faust Vrančić”, najvažniju nagradu za nastavnike u području obrazovanja u Hrvatskoj. Godine 2007. dobio je Nagradu Zajednice tehničke kulture Grada Varaždina, a 2009. godine Nagradu Hrvatske zajednice tehničke kulture. U povodu Dana učitelja ove godine Vlatko Đakulović dobio je zahvalnicu Grada Varaždina i Varaždinske županije zajedno sa svojim kolegama koji su otišli u zasluženu mirovinu.

Preklinjao roditelje, ali neki ga nisu slušali

– U svom životu nisam imao teške sukobe s djecom i roditeljima, možda zato jer sam uvijek gledao da djeci pomognem. Znao sam nedjeljom ujutro zvoniti roditeljima i moliti ih da omoguće da im dijete dođe na nastavu i završi obrazovanje. Neki su me poslušali, drugi ne. Za neke mi je jako žao, jer me roditelji nisu htjeli slušati, odnosno, kad su me poslušali, već je bilo kasno – ispričao je Vlatko Đakulović.

“Mogli bismo otvorili školu koliko nas ima!”

– Supruga mi također radila u školi kao učiteljica likovne kulture, a i gotovo cijela njezina obitelj su prosvjetari. Mi bismo mogli otvoriti školu koliko nas ima, jedino nam nedostaje učitelj za tjelesnu i zdravstvenu kulturu – šali se Vlatko Đakulović. Žao mu je što njegovi sinovi Ratko i Branko nisu završili u prosvjeti. – To mi je malo žao jer mislim da bi bili dobri u tome – priznao je. No, nada se da će možda unuka Ella, za koju kaže da mu je najveća radost, jednog dana biti učiteljica.