Kao i prije devet godina (tada u „Vijencu“), opet se moram osvrnuti na (sada već jedanaeste!) Dane Marije Jurić Zagorke, koje je u Zagrebu organizirao Centar za ženske studije, jer ništa se promijenilo nije. Nedavna manifestacija (opet) je bila u znaku Zagorkine borbe za prava žena, pa su tako dodijeljene nagrade za najbolje studentske radove na temu ženske i rodne problematike, održan je skup „Feminizam i kultura straha“, itd.
Za razliku od prvih nekoliko Zagorkinih dana, ove godine među sudionike „pripuštena“ je i nekolicina muškaraca. Ali imena iz Programskog odbora nisu nimalo raznorodna, jer tu su (samo) Lada, Lidija, Anita, Maša, Renata, Sandra, Rada, Nataša i Ana. Možda su ove dame zaboravile da su književnu vrijednost Zagorkinu ipak prvi otkrivali „dečki“: Hergešić, Lasić, Pavličić, Nemec…
Vice versa: teško mi je pronaći ijednu javnu priredbu, pa čak ni među onima tradicionalno „muškima“, poput vjerskih ili sportskih, u čiju bi organizaciju ženama ulaz bio – strogo zabranjen!
Svima omiljena Zagorka, naša varaždinska pučkoškolka, uistinu je bila pionirka feminizma u nas, ali sigurno nije znala što je rodna teorija. Čak da i jest, teško da bi se složila s tim da glavna (i jedina) nacionalna manifestacija (koju podržava i Ministarstvo kulture) njoj u spomen i čast bude gotovo isključivo u znaku „ženskih studija“. Zagorka je puno šira od tog okvira u koji je naše aktivistice uporno guraju, pritom se ponašajući poput starogrčkog razbojnika Prokrusta, koji je žrtvama rezao noge kako bi stali u njegovu postelju, tj. silom ih je svodio na svoju mjeru. Enciklopedija kaže: „U prenesenom značenju Prokrustovom posteljom naziva se neka prisilna mjera kojoj se nešto mora prilagoditi; izvrtanje činjenica da bi odgovarale shemama; mučna situacija s teškim ograničenjima.“ I to je – baš to.
Izvor:
Foto: Ilustracija