Trideset godina prošlo je od dolaska prvih vojnika iz varaždinskoga kraja na lipičko-pakračko bojište 1991. godine. Spomenuta obljetnica dobar je povod da se širu javnost podsjeti na te teške, sudbonosne događaje za hrvatski narod i borbu za opstanak naše države.

Hrabrost i odlučnost

Naime, u tim presudnim trenucima ljudi iz varaždinskoga kraja dobrovoljno su s oružjem odlazili braniti stečenu neovisnost, slobodu i cjelovitost RH u druge krajeve u kojima su se odvijale neposredne borbe.

– Mi smo tada bili mladi, sanjali i živjeli svoje snove koji su nam bili prekinuti. Budućnost nam se činila teškom i neizvjesnom. Tjeskobna pitanja su mi se rojila po glavi: “Hoćemo li se uspjeti izboriti za slobodu i obraniti našu domovinu? Hoćemo li uspjeti osigurati sebi i djeci bolju budućnost? Ili će se povijest ponoviti, pa ćemo kao mnogi naši očevi, djedovi i ujaci završiti u dugim povorkama u smrt, kakve slike još neizbrisivo žive u sjećanjima starijih ljudi…” – prisjeća se mr. sc. Marijan Kostanjevac, umirovljeni pukovnik HV-a.

Diljem varaždinskoga kraja i sjeverozapadne Hrvatske na grobljima se nalaze spomenici poginulim braniteljima. Na njihovoj hrabrosti, odlučnosti i žrtvi temelji se naša domovina, stoga dvije priče zapovjednika satnija koje donosimo opisuju surovu stvarnost rata koji su proživjeli prvi pripadnici 104., varaždinske brigade Hrvatske vojske u kasnu jesen 1991. godine pri dolasku na lipičko-pakračko bojište. Ti su zapovjednici neposredno vodili svoje ljude u borbu, suprotstavili se srbočetničkim napadima i time doprinijeli ukupnim naporima branitelja iz zapadne Slavonije u sprečavanju neprijatelja da presiječe teritorij Hrvatske i dođe do granice Mađarske. Naime, početkom listopada 1991. godine pobunjeni Srbi (iz zapadne Slavonije) uz pomoć Banjolučkoga korpusa i dijela Varaždinskoga korpusa JNA uspjeli su zauzeti značajan dio tamošnjeg teritorija. Neposredno su bili ugroženi gradovi Nova Gradiška, Novska, Pakrac, Daruvar, Požega, Grubišno Polje, Orahovica, Slatina i Virovitica. Štoviše, postojala je i realna opasnost da u jednom snažnom prodoru zauzmu virovitičko-slatinsko područje, izbiju na mađarsku granicu i odsijeku slobodni dio Slavonije.

U ranim jutarnjim satima u srijedu, 30. listopada 1991. godine prvi pripadnici 1. bojne 104. brigade ZNG-a – sa zbornog mjesta okupljanja vojarne JNA “15. maj” (smještene pored željezničkoga kolodvora) – okupili su se, kompletirali oružje i opremu, stali u stroj i nakon prozivke zapovjednika ukrcali se u autobuse i kamione te u organiziranoj koloni krenuli na Zapadnoslavonsko bojište.

– Dolaskom u područje Brekinska – Kapetanovo Polje počinjemo s razmještanjem satnija prema predviđenom planu aktivnosti. U zapovjedništvo obrane sektora Pakrac, uz prisutnost zapovjednika bojne Marijana Streleca, dobio sam zapovijed da iz područja sela Brekinska u borbenom rasporedu uđemo u selo Toranj, udaljeno 4,5 kilometra. Očekivalo se da u njemu još možda postoje neprijateljske snage (nije se točno znala jačina i raspored četničkih snaga). Cilj je bio da pregledamo sve kuće i gospodarske objekte, smjestimo se te zaštitimo civilno stanovništvo od nasilja, maltretiranja i raznih drugih oblika ugrožavanja. Četiri naša tenka iz smjera Batinjana i Banovaca davat će nam potporu prilikom našeg ulaska u selo Toranj. Iako su postrojbe specijalne policije MUP-a još 9. i 10. listopada 1991. godine predvođene Tomislavom Merčepom razbile i potjerale četnike na područje Batinjana, Tornja i Gornje Obriježi, u ovo područje ubacivale su se četničke skupine. Našim dolaskom ovo područje postalo bi sigurnije za daljnja borbena djelovanja, a osigurala bi se i komunikacija koja je vodila od Gaja – Tornja – Banovaca – Batinjana do Omanovca za opskrbu Pakraca i Lipika – ističe mr. sc. Marijan Kos, tada zapovjednik 2. satnije 1. bojne 104. brigade HV-a.

Ulazak u selo Toranj

Nakon primljene zapovijedi, sa zamjenikom i zapovjednicima vodova detaljno je razrađen plan provedbe zadaće.

– Satniju smo podijelili u dvije skupine. Ja sam predvodio prvu skupinu, a iza mene je drugu skupinu vodio moj zamjenik Rajko Košćak. Dobro naoružani i opremljeni ručnim raketnim bacačima, u taktičkom borbenom rasporedu kretali smo se polagano, korak po korak, dobro motreći da nas ništa ne iznenadi. Prolazili smo područjem hrastove šume i guste živice, što je predstavljalo veliku opasnost za postavljanje njihove zasjede ili mina, ali srećom, sve je prošlo dobro. Kako smo se približavali selu Toranj, četnici su počeli pucati prema nama, ali nitko nije stradao. Dolaskom tenkova iz smjera Batinjana i Banovaca te ulaskom satnije u selo, četničke skupine se povlače u šumu Turkovaču. Tako zaposjedamo mjesto Toranj bez neke borbe. U središte sela došla su i četiri tenka iz bjelovarske postrojbe. No, u tom trenutku dobili smo dojavu preko radioveze da nas nadlijeće zrakoplov JNA i kreće se prema Tornju. Zapovjedio sam vojnicima da potraže zaklone, a zapovjedniku tenkovske postrojbe da sakrije tenkove u gospodarske objekte (sjenik) kako ne bi bili vidljivi i raketirani. Tijekom brišućeg preleta zrakoplov na izlasku iz Tornja odbacuje aviobombu tzv. “krmaču” od 250 kilograma! Silna detonacija dugo nam je odzvanjala u ušima, no srećom, nije nitko stradao od ove velike eksplozije. Nakon što se situacija smirila, mi smo se razmjestili po kućama… – prisjeća se Kos.
Idućeg dana uslijedilo je utvrđivanje položaja – kopanje rovova, staza kretanja, izrada minskih polja te uređivanje smještaja za boravak.

– Međutim, četnici nisu mirovali, često bi pucali po nama iz strojnica ili minobacača. Rovove, zemunice i grudobrane smo natkrivali i maskirali kako bi što više nalikovali prirodnom okruženju. Ispred uređenih rovova na udaljenosti oko 80 do 100 metara postavljali smo minsko polje kako bismo spriječili iznenadni i neočekivani napad četničkih snaga iz šume Turkovače, u koju su se povukli prilikom ulaska naše satnije u Toranj. Daljnji boravak na ovom području postajao je sve teži i suroviji. Dani koji su slijedili postali su hladniji, a noćima se temperatura spuštala i desetak stupnjeva ispod nule. Vatra se nije smjela ložiti kako se ne bi otkrivali naši položaji. Neprijatelj bi po nama pucao i danju i noću iz svega što je imao, kao da su imali streljiva i oružja napretek. Često nas zasipaju rafali iz strojnica, a posebno je opasna snajperska paljba po našim položajima. Po našim položajima često padaju minobacačke granate od 80 do 120 mm, gađaju nas i topovima i višecjevnim bacačima raketa (VBR 122 mm). Nakon toga nastala bi duga i jeziva tišina, kao da su svi četnici nekamo otišli, a onda odjednom ponovno jaka paljba. Paljbu su ponavljali i noćima. I napadi skupina četnika iz šume Turkovače se pojačavaju. Teško je opisati i ljudima predočiti situaciju u kojoj smo se nalazili. No, morali smo izdržati jer nas nije imao tko zamijeniti – ističe Kos.

Četnici krše primirje

U odbijanju tih napada neprijatelja iz šume Turkovače potrošili su puno streljiva te je naš sugovornik 31. listopada zatražio popunu streljivom iz logističke baze u Ploštinama.

– Nažalost, u jednom napadnom djelovanju (1. studenoga 1991. godine), iako je bilo dogovoreno primirje radi posjeta nekih mještana groblju, oko 13 sati neprijatelj je iznenada pokušao izvesti napad na naš drugi vod. U rovu s grupom gardista nalazio se desetnik Vladimir Dombaj, koji je prvi uočio četnike kako se približavaju rovu, i u toj snažnoj paljbi pogođen je te je na mjestu poginuo. Iako je sanitet brzo stigao na mjesto događaja, bespomoćno tijelo ležalo je u rovu mrtvo. Shvatili smo surovost rata s četnicima, koji su bili spremni napasti čak i na dan Svih svetih i njihova potvrđenog dogovora o prestanku paljbe u vrijeme posjeta mještana grobljima. Na ovom položaju zadržali smo se sve do polovice studenoga 1991. godine, kada nam je došla prva smjena – rekao je Marijan Kos.
(Nastavak u idućem broju.)