PROF. LJUBICA UVODIĆ VRANIĆ, PSIHOLOGINJA
Prof. Ljubica Uvodić Vranić autorica je više popularnih knjiga iz psihologije.
Osnovnu školu i gimnaziju završila je u rodnom Splitu, a psihologiju diplomirala u Zagrebu gdje živi od 1984. godine. Radila je i radi kao psiholog, terapeut, supervizor, savjetnik… Osmislila je originalnu metodu za poduku menadžera, a osnovala je i nevladinu udrugu “Petkom u pet” za psihološku edukaciju za čiji je rad nagrađena nagradom Grada Zagreba.
Boje se i vjernici
Svi strahovi koje mi imamo u podlozi imaju zapravo strah od smrti!
Čovjek se u pravilu boji smrti. Zašto?
Svi strahovi koje mi imamo u podlozi imaju zapravo strah od smrti! Zašto se čovjek boji smrti? To je nešto što je zaista svima nama pomalo nezamislivo, pomalo strašno i kako su nam rekli još dok smo bili djeca: “Nitko se od tamo nije vratio da nam kaže kako je to tamo!” Ima ljudi čija im duboka vjera pomaže da tu sliku, tu predodžbu, tu strahotu možda malo lakše podnesu u nekim fazama svojeg života, možda u trenutku kad im se čini da su daleko od toga, možda u trenutku kad im se čini da su očajni, depresivni, pa im izgleda da će to što će doći biti manja bol od onoga što momentalno osjećaju. Međutim, čak i ljudi koji su zaista vjernici i zaista misle i osjećaju da sa smrću nije kraj znaju ponekad itekako grčevito se boriti i negirati primjerice terminalnu fazu ili dijagnozu koja je loša. Znala sam neke ljude koji su bili stručnjaci, liječnici, rečena im je dijagnoza, a oni su rekli: “Joj, samo da ja stanem na svoje noge, da se dignem, samo da napravim još ovo ili ono.” Sve što mi imamo je život i gdje nema života mi mislimo da nema nas. I prestrašno je mnogim ljudima uopće zamisliti to kako nas jednom neće biti!
Može li razmišljanje o smrti biti poticajno na neki način?
Može. Da zavolimo više život, da iskoristimo više život, da uživamo u svakom trenutku da kažemo, kako ja često kažem za šalu: “Vidi mene, pazi mene, evo ispred mene je još jedan dan!” Mi često kada smo bolesni onda se negdje zbrojimo, pa odustanemo od onih sitnica koje su nam prije išle na živce. Dakle, kad ste vi pred nekom operacijom ili nakon operacije, pa kad ostanete živi i vi mislite: “Pa neću se ja više nikad ljutiti radi neke sitnice.” I jedno nas vrijeme stvarno to tako drži. Mi na pomisao na smrt zapravo vidimo da sve male ljutnje i sve male gluposti izgledaju nevažno!
Kada, međutim, razmišljanje o smrti može postati opasno? Kada može prijeći u određenu patologiju?
Ništa na ovome svijetu, niti jedna misao, niti jedan predmet ne postoji koje mi ljudi ne koristimo barem na dva načina. Uzmite primjerice “nož”. Njime prijatelju ili gostu možete odrezati komad kruha ili kolača ili mesa, a možete ga upotrijebiti i za druge svrhe o kojima niti ne želim razmišljati. Mi možemo razmišljati o smrti na način na koji je kriknuo u svojem stihu A. B. Šimić kada je rekao: “Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!” Onda je to i nešto poticajno, plodotvorno što znači: možda ćeš uskoro, ne znamo niti mi sami, biti gore kod zvijezda, pa ćeš onda ako si bio malen imati osjećaj da si puno toga propustio! Može razmišljanje o smrti biti poticajno, a može biti i opsesija. Činjenica jest da se mi možemo uhvatiti neke teme i držati je se slijepo. Psihička bolest je često vrtnja u jednom krugu od najviše 10 tema. Ako se broj tema čak i smanji ili čak se svedemo na jednu jedinu temu, onda se može govoriti o psihičkoj bolesti.
Negacija smrti i starosti
Nama psiholozima prijatelji kradu posao!
Što biste kao “psiholog opće prakse” savjetovali ljudima koji su izgubili nekoga od svojih bližnjih? Kako se nositi s takvom situacijom?
U svojoj knjizi Avantura osobne promjene – prvi dio, kažem u jednom poglavlju kako ide proces žalovanja. Jer vi ne možete dragu osobu prežaliti u jednom trenutku. Sve što se nama događa ima jedan početak, ima neku razradu i svoj kraj. Tako i žalovanje. To je proces. Prva reakcija kada je meni mama umrla bila je: “Nemoguće, nemoguće! Ja idem u bolnicu pitati kako su mogli takvu grešku napraviti…?” Znate, jer je naše ljudsko srce takvo i mi kad se suočimo s takvom velikom boli, to je poricanje postojanja takve informacije. Mi u tom trenutku to ne možemo podnijeti. Ne znam da li poslije možemo, ne znam da li ikad možemo! Ali u tom trenutku sigurno ne i onda poričemo. Znate kako ljudi pričaju? Kažu: “Pa, kada je umro, pa jučer sam ga vidio?!” Jer mi ne želimo smrt i ne vjerujemo u smrt nego vjerujemo u život! Znate što je rekao jedan pjesnik: “Stigao mi je telegram. Smrt sam očekivao, ali sve što mi imamo je život!” Prva faza je, dakle: “Ne, ma kakvi… moja mama, ma ne, ne!” Poricanje, dakle. Druga faza je ljutnja. “Pa, što su oni to u bolnici radili, pa kako nisu znali…?!” Onda te netko tješi, pa kaže: “Znaš koliko je ona imala godina?” A bila je u najboljim godinama, moja mama. U kojim drugim, mislim?!” Dakle, jedna ljutnja, tražimo neku krivicu. Ljudi koji su vjernici oni se čak u takvim trenucima poljuljaju u svojoj vjeri i kažu: “Bog kojeg sam toliko voljela i molila, kako mi je to mogao napraviti?!” I sad ide treća faza, a to je – tuga! Blago onome koji je bio u prvoj fazi, pa je ušao u drugu, pa je došao u treću, on ima šanse i nade da će to iznijeti na svojim leđima. Kako je moguće da smo tužni? Zato jer mi slutimo što se događa i kako ćemo dalje biti još usamljeniji. Ljudi su uvijek sami, samo u nekim posebnim trenucima kada se spoje – nisu. To su krasni trenutci.
Da li mi, onda, kao civilizacija i kao društvo negiramo i starost i smrt?
Naravno. Naravno da se generalno ne znamo s time nositi. Budući da se ne znamo s time nositi, mi se na razne načine izvlačimo. Treća faza bi bila tuga, plač. Nekad se reklo da žalovanje traje 40 dana. Međutim, to mi ne znamo. Ima ljudi kojima ona prva faza poricanja traje danima.
Sigurno ste čuli za čudne slučajeve kako u hotelu suprug kupuje parfem i parfimira posmrtne ostatke svoje žene, jer neće reći da je ona umrla! Neće je zakopati. Ne može uopće reći tu riječ. Znate kako žene znadu govoriti u razgovoru: “Moj Pero, pa moj Pero.” Nema šanse da izgovori riječi “moj pokojni Pero”. Jer ona to ne može reći. Dokle god mi to ne možemo reći dotle smo još uvijek dijelom u fazi poricanja. I onda dolazi jedan trenutak kod nekih ljudi – uviđanja. I onda počinju priče: “Njega nema ili nje nema ili on je sada na nekom boljem mjestu.” I tako, mi imamo te neke rečenice s kojima se probamo utješiti. Počinjemo uviđati, počinjemo shvaćati što nas je to zadesilo? Koji put se dogodi da se ove tri faze izmjenjuju i onda nakon njih dolazi nešto najbolje u svemu. To je kad bol mrvicu mine, nekome više, nekome manje, a dođu lijepa sjećanja! I poslije nekog vremena možete spomenuti njezino ime bez suza i možete se sjetiti nekog lijepog događaja. I to je ta najljepša faza. Ono što ja znam i što sam ja pričala sa svojom mamom i čega se ja sjećam, to nitko ne zna. I sad sam ja tu da to kažem. I sada u tome uživam više nego kad je to vrijeme trajalo.
Daj, ti si muško, nemoj plakati!
Proživljavaju li žene intenzivnije bol zbog izgubljene voljene osobe? Ili nema pravila u žalovanju?
Mi smo različiti. Ima puno žena koje verbaliziraju bolje, koje bolje pokazuju emocije, čak ženske male bebe kad idete prema njima one se ranije smiješe od malih muških beba. Jedna je stvar kako netko pokaže emociju, a druga je stvar kolika je nečija emocija! Ja kad pričam s vama o mojoj pokojnoj majci, ja bih za čas zaplakala, ali ja ne mislim da sam je više voljela nego moj brat! Znate, to kako mi pokažemo emocije kad se nešto dogodi, u tome se razlikujemo. Kada se teške emocije proživljavaju one ne traju samo u tom vremenu u kojem su nastale, nego toga neproživljenog još ima, pa mi moramo iza toga to još jedanput, pa onda još jedanput proživljavati. Hoće li to netko pokazati na jedan ili na drugi način, to je pitanje i odgoja i običaja. Možda mu je netko dok je bio mali rekao: “Daj, ti si muško, pa nemoj plakati.” A možda mu je netko rekao kao ja svojem sinu: “Plači, srećo moja!” Dobro je rekao Ray Charles: “Vrijeme je za plakanje!”
Ženske bebe se ranije smiješe od muških beba
Kako i gdje ljudi obično pronalaze utjehu nakon smrti voljene ili bliske osobe?
Ima ljudi koji se tako izvuku što prebace svoju pozornost na nešto drugo: hobije, druge ljude i sl. Ili kako ja to kažem: promijene program! Mislim da je važno da se dadne vrijeme žalovanju, da se program ne promijeni prebrzo, dok se žalovanje i to klupko koje se u nama nije odmotalo, jer se može dogoditi da se poslije nekog vremena odjednom počnemo gubiti, to je od preskočenog žalovanja. Znate što ja uvijek svima govorim, to je moja poznata rečenica: “Nemojte biti saboteri vlastitog života! Možda ima neki susjed, možda mu nešto treba i umjesto da predugo tuguješ, pokucaj na vrata i pitaj susjeda treba li nešto iz dućana.” Možda je ovo što ja govorim banalno, možda je to samo sitnica, ali može pomoći.
Kako, međutim, djeci prići i objasniti da im je jedan od roditelja zauvijek napustio ovaj svijet?
Ništa strašnije! I ništa teže i ništa gore. Ali nisam za to da ih se vodi na pogreb. Nisam za to da im se laže. Možda, ako su imali neku pticu ili nekog drugog kućnog ljubimca, ako je netko iz njihovog susjedstva imao djeda, pa ga više nema, ovisi koliko je dijete veliko, ali probati naći neki način da bi dijete moglo shvatiti. Čak možda kada se nešto u kući razbije, primjerice vaza, kazati: “Znaš kako nam se ona vaza razbila, ali mi ćemo je se uvijek sjećati, a kamoli tate, a kamoli mame!” Možemo reći i postepeno dovesti dijete do faze sjećanja pretežno lijepih doživljaja. Nikako ne tajiti, nikako ne šutjeti, nikako ne govoriti: “Nemoj plakati!” Ako je ljuto dijete, ne govoriti: “Pa, što se ljutiš?” nego “Pa, ljuti se i ja se ljutim, kako nam je ON to mogao učiniti ili kako nam se to moglo dogoditi?” Naročito treba paziti na jedno pitanje: “Je li to zato što sam ja bio zločest?” “Pa, nije srećo moja zato! Nije, nisi ti ništa kriv.” Jer ono što zna poneki puta biti strašno je to da se dijete počinje osjećati krivim. To je i inače u obitelji sluča, ljudi bi željeli izmijeniti prošle događaje i onda razmišljajući o tome žele im se naknadno suprotstaviti.
Srame se pomoći psihologa, ali…
U kojem slučaju je potrebno potražiti stručnu pomoć kad je posrijedi žalovanje?
Postoji produženo žalovanje koje je zapelo u nekoj fazi. Hajdemo dati definiciju psihičkog zdravlja: Čovjek je zdrav ako može ljubiti i raditi! I ako može slobodno odlučiti koga će ljubiti i što će raditi! Ili barem donekle izabrati i prihvatiti taj izbor. Ako čovjek ne može ljubiti i raditi i veseliti se životu što su sinonimi, pa još ne može ni neke obične, svakodnevne stvari raditi – onda ne funkcionira. Odrastao je, normalan je, a ne funkcionira i to traje. Može se dogoditi da je to zbog toga što nije dobro prošao proces žalovanja. Treba se vratiti u onu fazu koja nije odrađena. Ako nismo plakali, treba plakati! Ljudi dođu kod mene, pa plaču i kažu: “Oprostite što plačem.” Ja kažem: “Dušo moja, strojevi ne plaču, ljudi plaču!” Koji put se dogodi da čovjek negira tu činjenicu, pa ostane u ljutnji ili tuzi. Ima ljudi koji izgube dijete, onda zanemare ono dijete koje ostane, jer jednostavno nemaju tog emocionalnoga kapaciteta. Takvim ljudima treba pomoći. Nama psiholozima prijatelji kradu posao! Jer mnogi ljudi nađu prijatelja, nađu brata, sestru, koji u tom momentu podmetnu svoja leđa. Ako to nije dovoljno, ja znam da mi nismo prvo rješenje. Mi smo drugo, treće, peto, deseto rješenje. Ali ako nismo razriješili taj problem, ako ne možemo dalje, ako ne možemo raditi, ljubiti, veseliti se, onda moramo vidjeti što je to s nama!
Posebno je strašno kako mnogi ljudi kod nas umiru sami
Srame li se ljudi posjetiti psihologa, posebice u našoj sredini?
Da. No, stvari se mijenjaju u odnosu na prije. Sjećam se kad sam s jednom vašom kolegicom dogovarala razgovor, pitam je: “Hoćemo li u utorak?” “Kud u utorak, svaki utorak imam razgovor sa svojim psihologom!”, odgovorila je ona. Skoro sam pala u nesvijest, ali bila sam zadovoljna, jer prije ljudi nisu tako govorili. Ali prije ljudi nisu toliko niti nazivali i pitali: “Čujete, imate li malo vremena, možemo li mi malo kod vas doći?” Ipak važno je ljude koji dolaze psihologu zaštititi da to ostane njihova privatna stvar. Uvijek štitim osobu pa ne pitam čak ako ne želi reći niti osnovne podatke. A to da osobu treba štititi to govori o tome kako se okolina odnosi prema tome da netko ide psihologu. Dođe mi tako netko i na promociju, pa sjedne možda u zadnji red i uopće me ne pogleda. Pa ni ne treba me pogledati. Njegovo i moje ponašanje njega štiti jer nikoga ne treba zanimati odakle se mi poznajemo!
Kako gledate na udovice ili udovce koji se brzo nakon smrti supružnika ponovno udaju ili ožene?
Mislim da je to vrlo individualno. I mislim da iza jednog sretnog braka koji se okončao smrću jednog od supružnika ostane emocionalnog kapaciteta, ostane vjere u odnos, ostane potreba i fiziološka i psihička, mi se cijeloga života borimo sa samoćom. Teško je biti sam. Dat ću vam jedan primjer žene kojoj muž nije umro, ali je otišao. Jer, otići znači pomalo umrijeti, kaže Prevert. I kad je on otišao, ona je počela dolaziti kod mene, a ja sam u jednom trenutku pomalo djetinjasto u namjeri da joj se približim kazala: “A, sigurno vam fale oni lijepi trenuci.” Ona se smrkne i kaže: “Vi stvarno ništa ne shvaćate. Ma ne, meni fali da kad ja dođem kući da stanem vikati!” Kad smo mi s nekim bliski i kad se naviknemo da taj drugi primi naše loše i naše dobre emocije onda čovjek pokušava naći takvu drugu osobu. Mislim da ne griješi ako zna kako mora biti pametan da ne govori: “Joj, kako je moja pokojna kuhala, a ne ove splačine!”
Ako treba i 100 telefona i 100 centara da se ljudi mogu obratiti i da se dizanje ruke na sebe spriječi
Što je sa samoubojstvom? Kako gledate na taj čin kada čovjek dođe do zida i digne ruku na samoga sebe?
Moj kolega je napisao knjigu o oproštajnim pismima. Ja neke teme ne volim. Ja jesam psiholog opće prakse i široko je moje područje interesa, ali nisam sigurna da bih za tu temu mogla nešto reći. Ja sam previše okrenuta prema životu koji za mene ima tisuću smislova i ja najmanje razumijem kako to da je bol bila tako jaka, da je bila veća od smisla života, od želje za životom? Zaista smatram da je to tema o kojoj najmanje znam, koju najmanje razumijem, jer je ona meni daleka. Ja bih svakako digla ruku kao građanin i kao stručnjak da se napravi 100 telefona i 100 centara da se ljudi mogu obratiti i da se dizanje ruke na sebe spriječi.
Mnogi umiru sami, to je strašno!
Postoji li kod nas tzv. kultura umiranja?
To je posebno strašno kako mnogi ljudi kod nas umiru sami. Vidim da se otvaraju hospiciji nadam se da će se kroz te ustanove nešto poboljšati. Jer to kako ljudi umiru sami je zaista strašno. S druge strane znam ljude kojima je netko umro na rukama. I to je za njih bilo teško. Ne znam što bih ja sebi ili vama rekla po tom pitanju? Idi kući, neka to riješe u bolnici ili budi tu? Mislim da je to pitanje i osobne snage. Netko to može iznijeti i želi, netko se boji toliko toga što će doći da mi to od njega ili od nje ne bismo trebali tražiti, ali mislim da bismo to morali onda tražiti od stručnjaka. Ja mislim da smo svi mi koji smo u pomažućim strukama u raznim prilikama tu da budemo primjerice na Odjelu za dijete koje je bolesno zamjena za majku koja je malo zaspala jer je umorna. Mislim da su pomažuća zanimanja morala organizirati da čovjek ne umire sam nego da mu pomažemo. Tko će to biti? Prijatelj, bračni partner, dijete… ovisi o njihovoj snazi. Nemam taj osjećaj da mi nekome drugome iz obitelji trebamo ugroziti njegovo zdravlje tražeći od njega da napravi nešto što on ne može napraviti. Kad bi me netko pitao da li da ide u bolnicu da stražari 24 sata uz svojeg umirućeg, ja na to ne bih mogla odgovoriti ni za koga.
Ako se samo jedan probudi iz kome, ja sam protiv eutanazije!
Što je s eutanazijom?
Preko 50 posto ljudi je kod nas za eutanaziju! Ja sam protiv! Zato što vjerujem u medicinu, vjerujem da se ponekad stvari promijene, zato što mislim da je život od početka do kraja sa svim njegovim bolnim i teškim situacijama vrijedan i kvalitetan i nismo mi tu da to mijenjamo, kad smo mi došli na svijet nitko nije rekao: “Neka ova mala Ljubica bude sretna do kraja života!” To nam nitko nije obećao! I taj dio koji je strašan, i on je isto sastavni dio života! Ima ljudi koji su se probudili iz kome. Ako se samo jedan probudi, ja sam protiv eutanazije!
Je li čovjek kroz povijest uopće ikad dao adekvatan odgovor na pitanje što je smrt?
Mi ne znamo niti što je smrt niti što je ljubav niti što je život! Mi nemamo odgovore na velika pitanja. Mi imamo samo pokušaje. Mi imamo ono što je napisao Matoš: “Gledao sam te, samo tvoja kosa još je bila živa, pa mi je rekla: ‘Šuti i u smrti se sniva’.” Ja kao psiholog kad mislim da mi struka ne daje dovoljno, uvijek krenem u neku pjesmu da mi pomogne. Mi nemamo nekih univerzalnih odgovora i to je možda strašno, a ujedno i lijepo. Mi smo slobodni živjeti svoj život i dati svoj odgovor!
Izvor:
Foto: