SUDBINA: JOSIP JUREN

Bijela kućica, ako bi se trula koliba u Kameničkom Podgorju uopće mogla tako nazvati, rodni je dom Josipa Jurena i njegovo četvero braće i sestara. Svi oni – osim najstarijeg brata koji, otkad se odselio u Njemačku nikada nije posjetio familiju – žive u krugu od nekoliko kilometara.

Braća i sestra su se snašli, ali Josip je ostao u kolibici, u kojoj, ma koliko se trudili, ne možemo zamisliti sedmeročlanu obitelj. Kvadratura to onemogućuje. O kupaonici je iluzorno govoriti. Jednako tako, Josip Juren živi u istim uvjetima kao dok je ondje boravila cijela obitelj – kao sredinom prošloga stoljeća. U kolibi bez vode i struje korača zemljanim podom.

Da nema sestre koja me hrani, bio bih gladan, tiho nam je rekao Josip

Juren trpi i šuti. Očigledno se naviknuo smrzavati, prati izvorskom vodom u lavoru i kad temperature padnu u minus, iz kreveta gledati vedro nebo kroz rupe na zidovima, prekapati po odjeći nabacanoj na hrpe u nedostatku namještaja.

Jednako kao kupaonica, i eventualna kuhinja je iluzorna stvar. Nema niti jedne naznake bilo čega što bi upućivalo na kuhinju ili bilo kakvi kuhinjski predmet. Do kreveta, koji je, uz vitrinu, jedini komad namještaja, Juren dolazi prolazeći kroz prostorijicu koja služi kao drvarnica. S obzirom na količinu drva, Juren se može samo nadati da će temperature nastaviti biti milostive.

Mjesečno prima nula kuna. Vjerojatno bi i imao pravo na socijalnu pomoć, a možda bi nešto dobio i od vojske, s obzirom na to da je šest godina odlazio i vraćao se na ratišta u Pakracu i Lipiku, ali paradoks.

– Nemam novac za autobusne karte i biljege kako bih izvadio osobnu iskaznicu koja mi je istekla. Bez nje ne mogu niti otići na socijalno, zdravstveno niti na vojni odsjek – priča čovjek koji je s 53 godine odustao od života.

Čemu se nadati?

– Čemu da se nadam? Ne znam niti što znači ta riječ. Da nema sestre koja me hrani, bio bih gladan – tihim glasom nam priča Josip s kojim razgovaramo u kući njegova brata Ivice, koji živi u istom dvorištu. Ivica je malo ljut na Josipa jer je, veli, “malo lijen kad treba obaviti nešto”.

Naš dojam je, pak drukčiji – Josip je čovjek kojemu je neugodno moliti. Radije će biti gladan nego reći da mu nešto nedostaje. Ionako ne zna kako bi to mogao promijeniti. A dovoljno bi bilo oko tisuću kuna za troškove vađenja dokumenata, zahtjev za socijalnu pomoć i odlazak na vojni odsjek u Varaždin. Tko je ikada bio u Kameničkom Podgorju jasno mu je da je obaviti bilo što bez automobila teško i skupo.

– Odakle mi za autobus? – pita više sebe nego nas Josip Juren kad smo mu rekli gdje bi sve mogao pokušati zatražiti pomoć i trebao bi ju, prema svim kriterijima, dobiti.

Kameničko Podgorje za jedne je raj, za druge pakao. Surovu divljinu podno Ivančice oni dubljeg džepa gledaju kao romantičnu oazu mira u apsolutno prirodnom okolišu. Drugi, pak, kao Josip Juren, siromašniji, ostali su zarobljeni ondje i za njih okoliš nije romantičan jer im je za život u Kameničkom Podgorju nužan novac. Kojeg nemaju. Novac za autobus da bi došli do civilizacije, novac za ogrjev kojega je podno planine potrebno mnogo više nego u drugim područjima…

Josip Juren kroz rupe na zidu svoje kolibe gleda zvijezde. Gleda, ali ih zapravo ne vidi. Zamišlja kako bi bilo da tih rupa – kroz koje vam vjetar propuše kosti – nema.

S obzirom na to da mu je brat samouki “sam svoj majstor”, od zvijezda kroz rupe do zvijezda koje bi imao u mirnim snovima, ne dijeli ga mnogo, ali za njega je nedohvatljivo. Materijal kojime bi požbukao i uredio svoju kolibu. Brat Ivica ponudio se odraditi mu taj posao ukoliko nabavi materijal.

S obzirom na veličinu kolibe, materijala ne treba puno. Ali treba donatora koji će Josipu Jurenu, nekoć hrvatskom branitelju, a danas 53-godišnjem “starcu”, pomoći da opet ima život. Za koji je već zaboravio kako uopće izgleda.

POMOZIMO

Josipu Jurenu potrebno je oko 1.000 kuna za troškove vađenja osobnih dokumenata, predaju zahtjeva za socijalnu pomoć i putne troškove.
Da bi mu brat uredio trošnu kućicu, potreban je građevinski materijal. Javiti se možete na broj 098 901-7848.

Izvor:
Foto: Arhiva RT