“Životinjski haiku” naziv je najnovije zbirke ugledne književnice Ane Horvat koja je izašla krajem lipnja u sunakladništvu Mini-print-loga u vlasništvu Dejana Težaka iz Varaždina, koji je zbirku tiskao, i Udruge „Druga prilika“ za zaštitu životinja, čija je osnivačica i predsjednica autorica zbirke iz Zagreba.

Varaždinka po majci

Za Varaždin književnicu Anu Horvat veže njezino porijeklo po majci, koja je rodom Varaždinka jer su joj se djed glazbenik iz Češke i baka djevojačkog prezimena Kangrga porijeklom iz Like upoznali početkom 20. stoljeća u varaždinskom kazalištu.
Recenziju za prvu i jedinu životinjsku haiku zbirku u Hrvata u Europi, pa i u svijetu, napisao je najbolji haiku teoretičar u Hrvatskoj nakon Vladimira Devidea, dr. med. Tomislav Maretić.

– Haiku pjesništvo vezano je ponajviše za prirodu, pa je tako, uz biljke i drugo, česta tematika haiku pjesama u Japanu i izvan njega. Međutim, i ova tematika se razlikuje od pjesnika do pjesnika, a među “velikom četvorkom” japanskih haiku majstora Issa je najviše pjesama posvetio životinjama, i to svim vrstama, uključujući one najsitnije, kao, recimo, skakavce, puževe, muhe, uši, buhe i drugo, na neki način “bez diskriminacije”.

Ana Horvat, pjesnikinja, antologičarka, novinarka, pravnica, balerina, plesačica folklornih plesova, velika je ljubiteljica prirode, što je jasno vidljivo iz njezinih dosadašnjih vlastitih zapisa, kao i antologija. Moglo bi se reći da je ona nastavljačica Issine crte u hrvatskom haiku vezanom za životinjski svijet. Nije čudo da su njezine haiku pjesme ušle u svjetsku zbirku “Every Chiken, Cow, Fish and Frog: Animal Rights Haiku Paperback“, autor i izdavač Robert Epstein i Miriam Wald (2016.). Njezine pjesme odraz su njezina života, kao i aktivizma. Autorica je prije svega njihov prijatelj i udomitelj, kao i Issa, no ujedno angažirani aktivist, osnovavši udrugu za zaštitu životinja “Druga prilika” i udomljujući prije svega pse i mačke.

Očito je da je njezin odnos proizašao naprosto iz ljubavi prema živim bićima i osobito onima nezaštićenima koje se koristi i iskorištava u svakom zamislivom smislu od strane čovjeka. Nažalost, primjeri su posvuda oko nas i ne ograničavaju se samo na animalnu prehranu čovjeka kao sveždera nego i na odnos prema životinjama kao bićima bez prava.
Premda autorica ne može sakriti svoj revolt protiv takve prakse, njezine pjesme nisu izraz pukog aktivizma, ponajmanje “plaćenog aktivizma”, naime, autorica se s njima druži, možemo slobodno reći prijateljuje, živi i surađuje, a radi u Udruzi volonterski.

Zbirka „Životinjski haiku“ sastoji se od 130 haiku, uglavnom novih uz pokoji iz ranije zbirke “Čučerski haiku za Emily“, Naklada Đuretić, 2013. Zbirka nema podnaslove ni međusobne ovisnosti susjednih haiku, a u svakoj pjesmi se redovito spominje životinja, od kukaca, ptica i sisavaca do riba, glavonožaca i školjaka.

Trostisi su gotovo nepogrešivo u slogovlju 5/7/5, kako zahtijeva klasični haiku. Što se tiče oznaka godišnjeg doba, one su u haiku imanentne, to jest vezane za neku životinju (recimo, mrav je oznaka ljeta, kao i šišmiš i sl.), tako da su sezone prisutne ako i nisu napomenute. Većina japanskih haiku ima “kireji”, stanku, koja se u zapadnim jezicima obično označuje kao crtica, točka-zarez ili tri točke. Pjesnikinja ne označuje te pauze, no one se naziru u ritmu pojedinih haiku, pa ih se može lako zamisliti. No većina je trostiha u jednom dahu, izjavna, povremeno refleksivna, s čime će se složiti moderni haikuisti (“gendai haiku”), za razliku od ovoga konzervativnog osvrtaša. Unatoč tome, to ne mijenja pozitivni dojam ovih šarmantnih haiku “poput Isse”.

Načelna razlika je u tome što se u autoričinim pjesmama uz ljubav osjeti i aktivizam, dok je u Isse samo ljubav. Sasvim je jasno da je autorica toga svjesna i da je njezin pristup namjeran, baš kao što su to manifestirali i drugi pjesnici kako u antologiji Roberta Epsteina tako i u nizu novih gendai-haiku glede drugih sadržaja – ističe Tomislav Maretić, koji kao umirovljeni liječnik infektolog iz Zagreba još uvijek radi, ali u Općoj bolnici u Čakovcu.

Ravnoteža univerzuma

Poznajući dosadašnji pjesnički i prozni opus Ane Horvat, od ove autorice nije se ni moglo očekivati ništa manje. Nakon što u jednom dahu pročitate životinjsku haiku zbirku, ostanete doista zatečeni zbirkom na kakvu niste dosad naišli ni u hrvatskom ni u europskom, pa ni u svjetskom pjesništvu! Ovakvu ocjenu usuđujem se izreći na temelju svog studija filozofije, a posebno zen budizma i zena koji prakticiram, kao i učenja japanskog jezika i japanske kulture te kao aktivna članica Japanskog društva prijateljstva u Hrvatskoj. Dakle, nije slučajno da se Ana Horvat u svojoj zlatnoj dobi najprije javila „Čučerjanskim haiku za Emily Dickinson“, a nakon par godina sa životinjskom haiku zbirkom.

Onaj tko dobro i s ljubavlju prati i razumije njezin pjesnički izričaj može primijetiti da od njezinih prvih pjesničkih zbirki do danas ni u jednoj pjesmi koju je napisala nema ničega suvišnoga, šlagerskoga ni kičastog, tako da su već ti znakovi upućivali da će u svojim zrelim godinama Ana Horvat posegnuti za “najčišćom i najsavršenijom pjesničkom formom, kakva je haiku poezija” i da će u “njoj plivati kao riba u vodi”.

Animalističkom haiku zbirkom hrvatski jezik dosegnuo je svoje vrhunce, makar je svaki jezik podatan za haiku formu i može mu pružiti najviše mogućnosti, što je Ana Horvat upravo posvjedočila s hrvatskim jezikom. Haiku pjesme Ane Horvat, za razliku od japanskih majstora haiku poezije Bossha i Issa, nisu samo impresije i trenutak sublimiran u trostihu, čistom ekstraktu riječi kakva je haiku poezija, nego se iza njezine haiku pjesme kriju cijeli svjetovi i asocijacije na cijele svjetove.

Ana Horvat u svojoj životinjskoj haiku poeziji natkriljuje i samog majstora Issa jer ljubav kojom je protkana njezina dosadašnja poezija razotkriva ljepotu životinje kakva nije vidljiva ostalom ljudskom svijetu oko nje. I porukama koje to, dakako, izričito niti nisu, a mogu se iščitati, koje su upućene životinji i čitatelju. (Haiku o kosu koji je ljubi, pa je kod nje svio gnijezdo, haiku o pužu kojem su nabijeni rogovi, haiku o konjima koji su na svojim leđima pronijeli čovječanstvo bez zahvale…). Zapravo, kada krenemo tražiti korijen riječi životinja, dođemo do riječi život.

I životinja jest život sam. Kao život sam, ona ne zna poput prijetvornog čovjeka lagati ni verbalno ni govorom tijela. Ne zna ni krasti.
Ana Horvat u jednoj svojoj haiku pjesmi kaže kako su: Makaki majmuni naučili od ljudi bezočno krasti. Za nekoga tko je u svojoj zreloj dobi umio poput Ane Horvat i u “srcu glavice salate” prepoznati ljubav, ljubav prema životinji je sasvim nešto po sebi samorazumljivo i posljedično.

Ljubav prema životinji pojavljuje se rano u životu Ane Horvat i izražava u njezinim literarnim ostvarenjima. (Od najranijih, gotovo dječjih uradaka, do zbirki, antologija, romana). Kod Ane Horvat i njezina opjevavanja životinje postoji znak jednakosti! Čak štoviše, autorica je potpuno nestala i iščezla kako bi sva ljepota i zahvalnost prema životinji mogle doći na vidjelo.

Mi smo, životinja i čovjek, subića, kako je to lijepo izrekla u svojoj antologiji Ana Horvat za životinju i čovjeka. Životinja bez čovjeka ne može biti životinja, a ni čovjek bez životinjskog svijeta ne može biti čovjek. Takvo nešto kao „Životinjski haiku“ mogla je opjevati samo “čista esencija ljubavi” kakva je Ana Horvat kao žena i kao čovjek.
Ona je posljednji izdanak pojedinca u našem društvu usredotočenom inače na suviše ljudske i jeftine probleme i emocije koji doista brine o ravnoteži univerzuma. Uz, dakako, njoj malobrojne i donekle slične.

Zaštitnica životinja

Ana Horvat se kao diplomirana pravnica i zaštitnica životinja zalagala za spašavanje pasa iz zagrebačkog šinteraja i skrb za ostale životinje. Bez razmišljanja je sebe ozračivala rendgenskim zrakama kada je nosila pse na snimanje polomljenih kostiju i kralježnica, a što im je ljudska svirepost učinila. Japanski haiku majstor Isso živio je u 2. stoljeću, pa nije ni mogao spašavati živote pasa iz šinteraja jer je civilizacija unatoč tzv. napretku u odnosu čovjeka prema životinji i odnosu čovjeka prema čovjeku, nažalost, poražavajuće – nazadovala! Takvo što može učiniti jedino žena kao pramajka koja u svoje krilo prima sve što je najbespomoćnije i najkrhkije i najlomivije na svijetu. A to je doista životinja. Ona nam ne može reći i artikulirati svoju bol.

Ona nam govori kroz bolećivo tužan cvilež ili isto tako tužne oči. Samo i jedino se kroz haiku formu mogla doslovce i iskreno, do savršenstva opjevati ljubav životinje i čovjeka i ljepota postojanja životinjskog svijeta, jer u ovoj našoj epskoj, šlagerskoj ili operetnoj kulturi mogu se samo nadati, možda i naivno, da će generacije mladih žena, ako ne postanu prije toga frivolne, još dugo vremena rado recitirati, i to kao žensku mantru, kada otvore svoje ormare tražeći odjeću za odlazak na posao ili večernju toaletu, stihove haiku Ane Horvat: Sve moje bluze došle su putem svile na grbama deve.

Takvo što je mogla napisati samo nježna i ženstvena žena, dobro obrazovana, dovoljno skromna da izrazi cijelu povijest i genezu svilenih bluza i zahvalnost devama u jednom haiku trostihu. Nadalje, početni plesački impuls (izražen kroz balet i plesove Lada) je Ani Horvat u samoj njezinoj koštanoj srži, u njezinu žiću i bitku, i taj impuls koji je napet poput strune koja neprekidno vibrira i reagira na svijet nije je napustio ni do dana današnjeg. On je čini tako brzom, okretnom, visprenom i temperamentnom.

Upravo na tragu toga početnog impulsa samo je jedno takvo karakterno tkanje “živo ko srebro” moglo prepoznati u hipu poskokov skok koji je opjevala u jednom haiku: “Da ne ubija poskokov skok naliči brzom poljupcu”. Taj temperament, koji je suština njezina karaktera, njezine duhovitosti i vedrine došao je do izražaja i u haiku pjesmi: “Sav otrov svijeta ne može zaustaviti štakorsku radost”.

Ovom zbirkom Ana Horvat postavila je visoke standarde osjećanja, mišljenja, življenja i pisanja haiku poezije, koje će teško biti doseći, a još teže nadmašiti. Zanimljivo je pak to što se ni s kim nije natjecala i što je u svom stvaralaštvu ostala jednostavna, ali plodonosna i potentna.

Samo dan nakon izlaska iz tiska ova je zbirka ušla u hrvatsku antologiju haiku pjesništva, a inače životinjska haiku zbirka spremna je već sada za ulazak u svjetske antologije! Posebice kod Epsteina! Slobodno se može bez suzdržavanja reći da nijedna pjesnikinja, ali i nijedan pjesnik dosad nisu napisali ovakvu zbirku pjesama ni kod nas ni igdje drugdje u svijetu. A bojim se da ni neće – nikada! Ili će se trebati čekati još puno, puno previše godina. A i onda neće biti ove životne autentičnosti ni vjerodostojnosti kakve postoje kod Ane Horvat.

Djela Ane Horvat ušla u 13 svjetskih antologija

Književnica Ana Horvat je do svoje 75. godine života objavila 16 zbirki pjesama, jedan osebujan roman koji je nadrastao sve književne forme pod imenom „Podsuknja“, zbirku proznih tekstova „Pismopriče“ i dvije slikovnice za djecu, od kojih je jedna, “Zaljubljeno voće i povrće”, uglazbljena i po njoj je napravljen mjuzikl.
Uz to, kao jedina žena u Hrvata, Ana Horvat izdala je četiri antologije: o moru, stablima, životinjama i ljubavi. Djela su joj prevedena na devet stranih jezika i ušla u 13 svjetskih antologija. Ana Horvat je pseudonim za Jasnu Palčec koja je bila pravnica u INA-i i ondje dočekala mirovinu.

Prije zaposlenja radila je kao novinarka u Vjesniku, a od malih nogu, sa samo četiri godine, došla je pod okrilje i pasku najbolje balerine na ovim prostorima, Ane Roje, kod koje je kao mala djevojčica počela učiti i plesati balet.
Nakon što je Ana Roje od Tita dobila na dar vilu u Kaštel Kambelovcu za potrebe baletne škole, Jasna rođena Kubović ostaje naprasno ostavljena.

A dotad je osvajala svojim baletnim nastupima zagrebačku publiku u Kazalištu „Komedija“ i HNK-u. Kako nije željela biti tek jedna u nizu učenica baleta, s 15 godina otišla je iz protesta plesati u Lado.

Balet i ples obilježili su život Ane Horvat i ostavili trag u njezinim kretnjama i “ovladavanju prostorom” te dali pečat njezinoj poeziji.

 

AUTOR TEKSTA: GORDANA IGREC