Povežite se s nama

Kolumne

Zločin i kazna

Objavljeno:

- dana

Art/media

U posljednje vrijeme, pod sumnjom da su počinili vrlo teške zločine, pod lupom hrvatskih (i stranih) „institucija sustava“ našla su se tri vremešna čovjeka, optužena za sudjelovanje u politički motiviranim ubojstvima otprije najmanje 40, pa i dvostruko više godina.

Optuženi su da su te zločine počinili na stranama i u ime dvaju različitih, suprotstavljenih režima, u tri različita, ali povezana vremenska konteksta: Jakob Dencinger (89) kao čuvar u Auschwitzu i još tri nacistička logora za Drugoga svjetskog rata, Josip Boljkovac (93) kao lokalni šef Ozne neposredno nakon istog rata, te Josip Perković (68) kao čelnik Udbe u slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića 1983. godine.

U vezi Jakoba Dencingera javio se Efraim Zuroff, direktor Centra „Simon Wiesenthal“, apelirajući na vlasti da ubrzaju istragu. Načelno, mislim da je to jako dobro. Svi osumnjičeni za tako teška djela moraju biti brzo procesuirani, bez obzira na poodmaklu dob i bez obzira na ideološki predznak koji nose ili su nosili. Dakle, postupanje vlasti mora biti istovjetno u sva tri slučaja.

Govoreći o Dencingeru, Zuroff kaže da takvi „ne zaslužuju nikakvu sućut zbog godina ili slabosti“. To ćemo, ipak, još vidjeti. To nije u domeni Zuroffove „starozavjetne“ odrješitosti, a niti nečijeg katoličkog milosrđa: to je u domeni „institucija sustava“, koje raspolažu i instrumentima olakotnih okolnosti. Podsjetimo se da je, primjerice, predsjednik De Gaulle umanjio kaznu maršalu Pétainu, tom „francuskom Paveliću“, prvenstveno zbog maršalove poodmakle dobi: bilo mu je 89 godina.

Dakle, kako će završiti ovi procesi, to nitko ne može znati. Svi moramo biti odlučni u procesuiranju osumnjičenih, ali nitko ne smije prizivati najstrožu, ali niti najblažu (ili nikakvu) kaznu. Štoviše: nitko čak ne bi smio ni prejudicirati krivnju…

Izvor:
Foto:

Kolumne

Kolumna Denisa Peričića: Nemam se razloga šekspiriti, ali…

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

mr. sc. Denis Peričić, književnik

Zapanjuje odjek koji su izazvale ne samo nagrađene nego i svih 19 riječi u širem izboru natječaja za najbolju novu hrvatsku riječ časopisa „Jezik“. Priznajem, neke od njih doista su čudne, ali nije na meni da komentiram procjene povjerenstva, tim više što sam na tom natječaju sudjelovao više puta, jednom i s lijepim uspjehom.

Čini se da je problem u percepciji. Ljudi su, iz nejasnih razloga, valjda pomislili da će te riječi biti propisane kao obvezne. Pa tako s jednog portala vrišti naslov: „Hoćemo li govoriti velepošast, hihobran i društvostaj uskoro?“

Ma nećemo! Iz dva razloga: prvo, jer mudra HINA ne zna vijest prenijeti kako treba (naime, nije „hihobran“, nego „kihobran“), a drugo, te riječi nemaju nikakav normativni, tj. obvezujući karakter.

Osobno, najviše mi se sviđa riječ „šekspiriti se“. Šteta je što mediji nisu prenijeli cjelovito autorsko obrazloženje, a koje glasi: „na razmetljiv se i neopravdan način praviti/prikazivati velikim piscem (pjesnikom, dramatičarom, i sl.), tj. kad se netko (a dakako neutemeljeno) busa kao da je ravan čak i Williamu Shakespeareu; glagol ‘šekspiriti se’ izveli smo stoga i aluzivnom nadogradnjom glagola ‘šepiriti se’.“


Šteta je i što su objavljena samo imena autora nagrađenih a ne i ostalih riječi u širem izboru. Ima tu i nešto u vezi (nematerijalnih) autorskih prava, a što se ne bi smjelo ignorirati. Naime, ako su se oko tog „šekspirenja“ Boris Beck i Hrvoje Hitrec upustili čak i u oštru polemiku, zašto ne bismo saznali tko se „drznuo“ smisliti nešto tako „sporno“?

Nemam se razloga šekspiriti, ali ni ičega sramiti, pa koristim, kad već mogu, ovu priliku kako bih objavio (a što je lako provjerljivo kod organizatora) da smo riječ „šekspiriti se“ skovali i na natječaj je predložili – moja supruga i ja.

I pritom smo se odlično zabavili!

Nastavite čitati

Kolumne

KOLUMNA Brexit i Kujundžić: viša matematika

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Čita čovjek svašta, pa sam u ponoći svijeta pročitao i zabrinjavajući podatak da će Brexit svaku britansku obitelj stajati 1000 funti godišnje.

To je 8321 kuna godišnje po obitelji. Ne znam koliko članova ima prosječna britanska obitelj; recimo – četiri. To je 2080 kuna po Britancu. Godišnje. Mjesečno je to 173 kune po čovjeku. Tjedno 43 kune. I to u zemlji gdje je prosječna plaća otprilike tri puta veća nego u Hrvatskoj. Strašno! Ali neka im, sada će i ti perfidni Britanci iskusiti cijenu slobode!
Da bi platio cijenu slobode, krvavo izvojevane na ratištima Bruxellesa i Strasbourga i nekakvih referenduma, svaki će se Britanac tjedno morati odreći… pa, otprilike, jedne ili dviju kutija cigareta.Da, cigarete su tamo jako skupe.

Ali, molim lijepo, kaj bi mi Hrvati bili lošiji?! Ni govora: sada će i u Hrvatskoj cigarete biti podjednako skupe! Mi imamo tri puta nižu prosječnu plaću i naravno da ćemo to podnijeti! Zora puca, bit će dana! K’o što bi rek’o maršal: „Mi nećemo da budemo zaostala zemlja koju svaki đavo ‘oće da porobi!“
Jer, kaže ministar Kujundžić o poskupljenju cigareta i alkohola: „Najmanje 100 posto, to je jedina učinkovita mjera. Stopostotno povećanje cijena cigareta i alkoholnih pića smanjuje za 60 posto ulazak djece u svijet pušenja i alkohola.“

Pa zašto onda odmah ne poskupe za 200 posto? Tako će se ulazak djece u svijet pušenja i alkohola, ako ja znam računati, smanjiti za 120 posto. Iako bi i smanjenje od 100 posto bilo sasvim dovoljno. To ću svakako podržati. I ja ću se u tom slučaju ne samo odreći pušenja nego se i aktivno uključiti u antipušačku kampanju. I nek’ me za to plate iz onih 20 posto zarade koja će im preostati nakon što se ulazak djece u svijet pušenja i alkohola smanji za punih 100 posto.
Ili da me barem prime na Hitnu kad je hitno… dragi ministre.

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje