Profesorica i kustosica

Krajem rujna u mirovinu je otišla prof. Mirjana Dučakijević, muzejska savjetnica Gradskog muzeja Varaždin. Koncipirala je desetke velikih izložbi, a njezino ime postalo je sinonim Galerije starih i novih majstora GMV-a.

Počnimo s „klasičnim“ pitanjem: Otkada datira Vaša ljubav prema umjetnosti?
Rođena sam u Gojlu kod Kutine, spletom okolnosti. Majka je iz Garešnice, a tata iz Bjelovara; upisao je strojarstvo, ali je dobio posao na bušotini u Gojlu, pa sam do trećeg razreda osnovnu školu polazila u Kutini, a potom na IV. OŠ u Varaždinu. Odmalena sam bila vizualni tip. Kao malo dijete zapažala sam forme u ledu, u kamenu tražila oblike. Crtala sam i slikala, profesori su mi govorili da sam talentirana. Htjela sam ići na Akademiju likovnih umjetnosti, ali u prvom razredu srednje škole upoznala sam Gorana Merkaša i Antuna Borisa Švaljeka, te sam shvatila da ima puno talentiranijih slikara… I uvidjela da je najbolji izbor za mene studij povijesti umjetnosti i arheologije.
Na prijemnom ispitu sam bila kod prof. Tihomila Stahuljaka, iznimnog stručnjaka za baroknu umjetnost, odličnog poznavatelja baroknog Varaždina. Gotovo do kraja njegova života bili smo prijatelji. Godinama je dolazio u Varaždin i odsjedao u mom domu.

U Sofiji su bili zapanjeni što u GMV-u na svakoj slici imamo bar-kod!

Mnogi ne znaju da ste i arheologinja, te da ste predavali i glazbu…
Arheologijom sam se bavila amaterski, kao profesorica. Kad je bager prilikom iskopavanja u Cerju Tužnom otkopao ostatke iz neolita, donijela sam ih učenicima kako bi ih zainteresirala. I uspijevala sam. Uvijek sam nastojala da moja ljubav prijeđe i na učenike. To je bio sastavni dio nastave likovne i glazbene kulture, te sam upravo zahvaljujući tome puno naučila.

U MEC-u sam radila kao profesorica likovne i glazbene kulture. Izazovna mi je bila ta povezanost. Dovodila sam u razred sjajne ljude zahvaljujući prof. Vladimiru Ščedrovu , koji je tada vodio Muzičku omladinu. Tako su moji učenici imali priliku slušati Istvána Römera, Ladu Leskovara, lutnjista Alojzija Sedera… Kolege su govorile: „Ova bu nam iz MEC-a glazbenu akademiju napravila“! Nisam tražila od učenika da napamet uče godine rođenja i smrti umjetnika, nego da ih s razumijevanjem znaju smjestiti u stilske epohe. Motivirala sam ih na izlete, davala odličan iz aktivnosti svima koji su zaslužili. Ta su se djeca školovala za tehnička zanimanja, obrtnike, a ja sam im govorila: „Važno je da preko nastave u svoj život unesete element kulture, da vam se budući život ne svede na posao i krčme, nego da odvedete svoju obitelj na izložbu, kazalište, koncert, putovanje, da zajedno doživite i prepoznate nešto lijepo“!

Ivan Rabuzin donio mi je sjajnu literaturu, rekavši: „Evo, profesorice, da imate v kaj gledati“!

Često bih ostala zadivljena reakcijama učenika nakon posjeta izložbama. O izložbi Antuna Borisa Švaljeka jedan je učenik zapisao: „Na um palo, pa se nacrtalo!“ Švaljekove slike bile su pune dosjetki i na brzinu izrečenih slikarskih misli, pa možemo zaključiti da je učenikov zaključak bio pun pogodak!

Nakon 10 godina u školstvu, u GMV dolazite 1986. godine. Koji Vam je bio prvi projekt?
Ušla sam „grlom u jagode“, u veliki projekt povodom 350. obljetnice Gimnazije. Morala sam u samo mjesec dana napraviti izložbu slikara koji su bili učenici ili profesori u Gimnaziji. Bez današnjih sredstava komunikacije kontaktirala sam autore ili njihove nasljednike te okupila djela Mirka Račkog, Ive Režeka, Ferde Ladike, Miljenka Stančića, Klaudija Zornika, Ksenije Kantoci i mnogih drugih.… Glavni savjetnik bio mi je prof. Pavle Vojković, kojemu sam kasnije napravila retrospektivnu izložbu. Ponosna sam što je njegovo povjerenje u mene dovelo do toga da jezgru svog opusa ostavi Muzeju, u registriranoj zbirci.

Napravila sam retrospektivu Vere Kuntner, izložbu iz donacije Bože Vjeke Jaraka, a 1996. svoju prvu retrospektivu Miljenka Stančića, da bih ove godine zaključila svoj „službeni“ radni vijek drugom Stančićevom izložbom.

Koga najviše pamtite iz ranih muzejskih dana?
U galeriji sam zatekla velik broj crteža Luje Pihlera, interesantnog osobenjaka, vrsnog učitelja, povijesnog istraživača i skladatelja za orgulje. Radio je korektne crteže olovkom u duhu 19. stoljeća. Njegovi crteži danas su svjedoci nestalih vizura i romantičnih krajolika u Varaždinu i okolici.

Kolege su govorile: „Ova bu nam iz MEC-a glazbenu akademiju napravila“!

Zaslužni ste i za stalni postav Galerije starih i novih majstora u palači Sermage.
Iako još u tijeku rata, 1994., to je bila prava ideja da sredimo fundus. Jedan od važnih poslova kustosa je potpuno sjedinjenje s onime o čemu mora brinuti. To znači kategorizirati djela po njihovoj umjetničkoj i kulturnopovijesnoj vrijednosti te odrediti redoslijed njihova restauriranja i iznošenja pred sud javnosti. Značaj odabranih djela uvelike će prezentirati našu ustanovu i pridonositi njezinu ugledu. Željela sam da količinom djela starih majstora od 15. do 19. stoljeća pokažemo našu dugu srednjoeuropsku pripadnost. Izložena su djela nizozemskih, talijanskih, njemačkih, francuskih, mađarskih i slovenskih majstora.

Koliko ste ukupno izložbi postavili?
Radila sam na oko 300 izložbenih projekata. Moje izložbe mogla je vidjeti publika u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Samoboru, Sisku, Karlovcu, Ptuju, Mariboru, Ormožu, Kutini, Čakovcu, Varaždinskim Toplicama i Koprivnici te u Bratislavi, Budimpešti, Beču i Sofiji. Na ove četiri velike međunarodne izložbe s užitkom sam surađivala s našom diplomatkinjom dr. sc. Zdenkom Weber!

Varaždin bi nužno morao dobiti Galeriju Miljenka Stančića i Ive Režeka

Nisam uvijek bila autor koncepcije, kataloga i postava, ali uvijek sam koordinirala sve. Radila sam izložbe Branka Ružića, Koste Angeli Radovanija, Jagode Buić Wutke, Vladimira Gašparića Gappe… Upoznala sam Edu Murtića, Ferdinanda Kulmera, Šimu Perića, Mariju Ujević Galetović… Branko Ružić i njegova supruga bili su s mojom obitelji pravi prijatelji. Dugo sam prijateljevala s gospođom Marijom Režek, suprugom Ive Režeka, i njegovom kćeri Ninom Režek. Zahvaljujući njihovoj velikoj ljubavi, one su donirale veliki broj karikatura našoj galeriji. Posebno bih izdvojila prijateljstvo s Ivanom Rabuzinom. On mene nije trebao, jer je već bio proslavljen, ali vidio je da imam znanje i zanimanje za grafike. Bio je strastveni skupljač starih grafika, koje je kupovao posvuda po svijetu, a u Londonu na aerodromu mi je kupio vrhunske stručne knjige na francuskom jeziku, rekavši: „Evo, profesorice, da imate v kaj gledati“! Dotad sam morala ići u MUO u Zagreb tražiti podatke o pojedinim autorima – napravila sam nekoliko izložbi iz njegove grafičke zbirke – a on mi je tada darovao najbolju literaturu! Iznimno ga cijenim kao čovjeka i umjetnika.

Što, zapravo, znači biti kustos?
Kustos je prvenstveno kurator, onaj koji je obvezan čuvati umjetnine u relativno dobrim mogućim uvjetima, pod stalnom preventivnom zaštitom. Tako smo u GMV-u kontinuirano sređivali depo i utvrđivali hitnost restauriranja umjetnina. Na svakoj slici danas imamo bar-kod! Ne znam imaju li to i drugi, ali nedavno sam o tome držala predavanje u Sofiji i kolege iz tamošnjih velikih muzeja bili su, jednostavno – zapanjeni!

“Moram spomenuti Kseniju Novak, koja je zajedno sa mnom radila cijeli moj radni vijek, skupa smo proživljavale sve moje izložbe i sve ugodne i one druge trenutke. Svaki Don Quijote treba svog Sancha Panzu! Iako spremačica, bila mi je i tajnica i desna ruka!“

Ponekad je trebalo biti i lukav. Za vrijeme rata čuvali smo muzejsku građu iz Vukovara i Vinkovaca. To je bio pravi trenutak da od države zatražimo sredstva za sigurnosni sustav. Tko bi nam to tada odbio? Uvijek sam tražila poticaj, pa su tako povodom izložbe o Habsburgovcima restaurirani veliki portreti iz tog doba.

Na moj poticaj ukupno je restaurirano oko 100 djela iz našeg fundusa. Moram spomenuti suradnju s brojnim dragim ljudima iz Hrvatskoga restauratorskog zavoda u Zagrebu, koja je započeta sa Zoranom Durbićem, divnim čovjekom koji je kod nas organizirao radionicu za učenike.

Biste li izdvojili još kojeg suradnika ili suradnicu?
Svakako moram spomenuti Kseniju Novak, koja je sa mnom radila cijeli moj radni vijek, skupa smo proživljavale sve moje izložbe i sve druge ugodne i problematične trenutke. Svaki Don Quijote treba svog Sancha Panzu! Iako spremačica, Ksenija mi je bila i tajnica i desna ruka, jer je imala ljubav prema predmetima te je bila kulturna i pristojna. Svaki dan sam s veseljem dolazila na posao jer je zahvaljujući Kseniji na našem radnom mjestu vladala pozitivna energija! Naravno da su tu i Slavko Stančin i Željko Roška, a zadnjih desetak godina i draga kolegica Elizabeta Igrec.

Svojim nasljednicima, i svima drugima, poručila bih da ne propuste dan vrteći se po ovim čudima – računalima i mobitelima – jer to guta vrijeme! Kada dođeš s posla u 17 sati, uvijek se zapitaj što si taj dan napravio! Ja sam uvijek u tom pogledu bila spokojna…“

Što biste poručili svojim nasljednicima?
Naše radno mjesto je, unatoč svim problemima koje imamo, čudesno lijepo i pozitivno, stoga se radujmo vlastitim uspjesima i dosezima, jer će tu radost zasigurno osjetiti i drugi! I molim sve da ne propuste dan vrteći se po ovim čudima – računalima i mobitelima – jer to guta vrijeme! Kada dođeš s posla u 17 sati doma, uvijek se zapitaj što si taj dan napravio! Ja sam uvijek u tom pogledu bila spokojna…

Svakako bih još poručila da bi Varaždin morao imati Galeriju Miljenka Stančića i Ive Režeka, u okviru koje bi svoje mjesto našla i Zbirka Malogorski te postav djela suvremenih hrvatskih umjetnika.
 

Izvor:
Foto: Andrej Švoger/GMV