Dana 6. veljače razoran potres magnitude 7,8 po Richteru pogodio je Tursku na granici sa Sirijom i promijenio živote stotina tisuća ljudi. Zbog težine katastrofe bila je potrebna brza reakcija, stoga su na potresom pogođeno područje uskoro počele stizati spasilačke ekipe iz mnogih država, pa tako i iz Hrvatske, kako bi spasile brojne ljude koji su ostali zarobljeni ispod ruševina.
Hrvatski spasilački tim činio je 41 predstavnik Ravnateljstva civilne zaštite Republike Hrvatske sa sedam potražnih pasa, a privilegija, ali i velika odgovornost pripala je i Zvjezdani Kušter, članici Hrvatske gorske službe spašavanja – Stanice Čakovec, i njezinoj kujici Tesli. Hrvatski spasioci upućeni su u Antakyju, grad u turskoj pokrajini Hatay koja je jedna od najteže stradalih područja, a nalazi se uz samu granicu sa Sirijom.
Zvjezdana se s ostalim predstavnicima hrvatske Civilne zaštite u Hrvatsku vratila u petak, 17. veljače, te nam je prenijela iskustvo na koje se, iako je znala što je ondje očekuje, nije mogla pripremiti. Uvodno nam je otkrila da je članica HGSS-a pet godina te da je prije Turske sudjelovala u potragama i akcijama spašavanja u Hrvatskoj, a u posljednjih godinu dana s njome u tome sudjeluje i njemačka ovčarka Tesla koja će uskoro napuniti tri godine.
– Kada se aktivirala potraga u Hrvatskoj, ako sam u tom trenutku mogla ići, javila sam se. Sudjelovala sam u potragama gdje se tragalo za izgubljenom osobom. Dobijete sektor koji morate “očistiti”, psu se stavlja GPS ogrlica i točno znate što je sve pas prošao. Za svaku potragu se radi analiza, tome se pristupa vrlo studiozno i iza svake vježbe ili akcije analizira se kako bi se idući put slična situacija mogla brže ili bolje riješiti. Akcije spašavanja uglavnom su uspješne, imamo jako mali broj slučajeva gdje se na kraju nije pronašla osoba. Naši psi i ljudi traže i smrtno stradale osobe, kako bi njihovim najbližima pomogli da se na dostojan način oproste od svojih najmilijih – ispričala je za početak Zvjezdana, inače zaposlena kao instruktorica u Centru za obuku vodiča i dresuru službenih pasa u policiji u Zagrebu.
Tako se odazvala i kada je uslijedio poziv Ravnateljstva civilne zaštite 6. veljače.
– Svi koji smo bili raspoloživi smo se javili. Odabrane smo Tesla i ja te smo bile jedan od sedam potražnih timova iz Hrvatske – rekla je.
Zadnjih 180 kilometara do odredišta putovali su više od osam sati, stvorile su se ogromne kolone jer su ljudi masovno slali pomoć. Ono što su hrvatski spasioci potom zatekli u Turskoj bilo je strašno, dodaje.
– Nadam se da u životu nešto slično više nikad neću vidjeti, zbog ljudi koji žive na tim područjima. Grad je sravnjen sa zemljom. Tek je nekolicina zgrada ostala u zraku, od kojih je svaka bar popucala ili “klecnula” na prvi kat. To je zlo za vidjeti, skoro ništa nije upotrebljivo. Ljudi koji su ostali, kojima je netko od obitelji bio zatrpan, bili su vani u šatorima. Sa strane su si zapalili vatru, od smeća ili nečeg što bi našli, grijali su se tako cijele noći, a temperatura se spuštala i do nule. To nisu bili pravi šatori, nego više kao bivak kao što djeci u igri radimo konstrukciju od drva i onda preko toga neku plahtu ili slično – opisala je Zvjezdana i dodala da ju je u cijelom tom kaosu iznenadila zahvalnost domaćih ljudi.
Foto: Ravnateljstvo civilne zaštite RH
– Nevjerojatno je koliko su ti ljudi zahvalni. Na terenu su nam nudili vodu, i psima su nosili. Nudili bi nam piće i neke kolačiće, rekli smo da ne trebamo, ali nekad bismo uzeli samo zato jer smo vidjeli koliko ih je razveselilo to što smo uzeli pola litre vode od njih. A na svakih 200-tinjak metara po ulici bilo je ostavljeno po 3-4-5 paleta vode u većim i manjim bocama da ljudi imaju na raspolaganju barem to. Vukli su nas na ruševine i rekli da im je tu netko zatrpan, molili da pogledamo sa psima… – opisala je vrlo stresno iskustvo.
Radni dan
Prvi dan, kaže, nije bilo struje ni signala, jedva su se kontaktirali na terenu, no svakim se danom vidio pomak u organizaciji i prometu. Na ulici su bili svi rodovi policije i vojska, a spasioci su radili po cijele dane. Otkrila je kako je izgledao jedan radni dan.
– Rano buđenje, spremanje za teren. Za to vrijeme nam je vođa modula bio na sastanku i dobio je zadatke za nas po sektorima. Rekao nam je gdje tko ide, onda smo se dijelili u manje timove, na više mjesta po sektoru kako bismo ga što prije pregledali. Išli smo bar po dva tima jer kad jedan pas markira da ima nekoga, onda šaljemo drugoga za potvrdu. Označili bismo tu ruševinu, a tehnički tim bi izvlačio. Pokušali smo dozvati osobu, komunicirati, utvrditi je li živa ili smrtno stradala, ali, nažalost, mi u nalascima nismo imali odaziva žive osobe, sve su bile smrtno stradale. S nama su išli i inženjeri, statičari koji su otprilike procjenjivali sigurnost, na to se najviše pazi. Jer ako se nešto dogodi spašavatelju, akcija se prekida i ide se izvlačiti spašavatelja jer je tu najveća vjerojatnost da će se osoba izvući. Ako je bila velika ruševina i pas nije mogao sam toliko daleko, vodič se izložio opasnosti, dok su ostale osobe iz tima uvijek pratile gdje se on nalazi za slučaj da dođe do urušavanja – pojasnila je i dodala da se radilo do navečer, eventualno po noći toliko dokad ne bi završili pregled neke ruševine, i slijedio je povratak u bazu. Po noći su ih budili after šokovi, potresi od pet po Richteru.
Preispitivanje
Kako su dani prolazili, sve više se smanjuje mogućnost da će biti pronađena živa osoba. Tada počne preispitivanje je li sve dobro učinjeno.
– Dajete sve od sebe svaki dan i zna biti jako teško. Prevalili smo 2500 kilometara, počneš se preispitivati: Pa jesam li sve dobro napravio, jesam li mogao još nešto? Ali nekad, koliko god dali sve od sebe, ne možete utjecati na neke stvari. Tek tada shvatite koliko smo zapravo mali, a s druge strane, koliko taj mali čovjek može puno napraviti. I kad bi našli smrtno stradalu osobu u ruševini, ljudi su nam zahvaljivali kao da im se dijete rodilo jer su sretni što će ga tehnički tim izvući i što će dostojno pokopati svojeg člana obitelji. U tom trenutku nema osuđivanja, nema ničega, to njihovo prihvaćanje toga što se dogodilo… Oni uopće nisu plakali za materijalnim. Te ljude je pogodila strašna katastrofa, a oni imaju prostora za zahvalnost, tu bismo puno mogli puno učiti od njih – ističe Zvjezdana.
Možda bi se sa svime lakše nosili da su pronašli živu osobu, no zahvaljujući njima, na nekom drugom mjestu su ljudi spašeni.
– To je kao i u potrazi, da biste pronašli živu osobu, mora biti u vašem sektoru, to je prvi uvjet. Badava ne znam kako dobar pas ako osobe tu nema, ili ako tu ljudi nisu preživjeli. Ali da taj pas nije “čistio” ovaj sektor, možda onaj drugi pas ne bi došao na vrijeme u sektor u kojem je bila živa osoba, to treba tako gledati – govori te dodaje da dolje nije bilo nacionalnosti, rasa i drugih razlika među spašavateljima, već da su si svi međusobno pomogli kad je zatrebalo.
Hrvatski timovi pronašli su više osoba, nažalost preminulih, no točan broj ne znaju jer nisu svi koje su našli bili vidljivi i nisu kraj svake ruševine imali ljude da potvrde da je unutra netko njihov.
Sigurnost
Što se tiče društvene sigurnosti, ekscesi na terenu su više izolirani slučajevi nego pravilo, ističe HGSS-ovka i dodaje da se ni u jednom trenutku nije osjećala nesigurno.
– S velikim poštovanjem su se odnosili prema nama. U jednom trenutku sam ostala sama s kolegom statičarom i prolazili smo pokraj desetaka muškaraca i žena. Pričala sam s njima, odnosili su se prema nama s velikim poštovanjem, i prema meni kao ženi. Moj posao su cijenili jednako kao i rad od kolege – rekla nam je.
Nadalje, neki timovi, kaže, morali su ranije ići kući, kao npr. Slovenci, jer su im se psi ozlijedili do te mjere da im je trebala pomoć i nisu mogli nastaviti.
– I naši psi su imali manje ozljede po šapama, ali ne do te mjere. Sve je puno žica, sajli, stakla, armature… Na jednoj ruševini Tesla se trudila uporno ići gore na istu točku, no nije mogla prijeći preko zbog svoje konstitucije, onda je kolega pustio svojeg psa koji je manji i laganiji. Otišao je gore i lajao je, netko je bio gore. Teški su to uvjeti i za pse, a toliko su agilni – ispričala je Kušter i pohvalila sve hrvatske heroje na četiri noge. Po povratku kući Teslu je odvela na pregled u veterinarsku ambulantu Vita, koja brine o zdravlju pasa HGSS – Stanice Čakovec, gdje su potvrdili da Tesla, osim par ogrebotina, nema težih ozljeda.
– Psi su super radili unatoč ometanjima. Bila je jedna ogromna ruševina, gdje su radila dva bagera, 20 ljudi stoji okolo, buka, a pas radi i radi, bez obzira na ljude, buku i vibracije, pas radi ono za što je naučen. Svi psi su pokazali da su zaista vrhunski, samo nismo bili te sreće da pronađemo živu osobu, a svi smo si to toliko željeli – navodi Zvjezdana.
Sada se ondje radi na drugim oblicima pomoći, govori, i uspostavlja se infrastruktura. Ističe dobru organiziranost turskih službi. Ruševine koje su pregledane se uklanjaju, ulice se čiste i sve se pokušava dovesti u kakvu-takvu “normalu”.
Hrvati su kući krenuli 14., a stigli su 17. veljače. Po povratku će zbog traumatičnih iskustava dobiti psihološku pomoć.
– Došla sam doma i mislila – pa nisam toliko umorna. Ali kada sam se počela “gasiti”… Prespavala sam 11-12 sati i ujutro se jedva digla. Nisam osjećala tu napetost, nego tek kad sam došla doma sam se opustila i shvatila koliko sam prazna. Odradit ćemo psihološku pomoć jer možda mi ni ne znamo posljedice koje bi nam mogle ostati. Je li me to promijenilo? Vjerojatno je, ali ja to sada ne znam. Ne mogu reći na koji način, ali sigurno je jer svako, pa i ono najmanje iskustvo vas mijenja, a kamoli ovako nešto. Možda ću s vremenom to primijetiti – zaključila je Zvjezdana Kušter.
Prema posljednjim informacijama, u potresu u Turskoj i Siriji smrtno je stradalo više od 45.000 osoba.
“Tesla je zaigrana i vrlo aktivna, a ja joj omogućujem da bude sretan pas”
S obzirom na osjetljiv njuh, veliku agilnost i brzinu, jedan pas u potrazi može zamijeniti i do 30-ak ljudi. Nikakva tehnologija ne može ga nadomjestiti te bi bez pasa brojni ljudi ostali zarobljeni ispod ruševina. Zvjezdana nam je stoga pobliže predstavila i jednu od psećih junaka Turske i Sirije, svoju njemačku ovčarku Teslu.
– Ona mora biti sretna, vesela, ona ne smije znati da radi, njoj traganje za osobama mora biti najveći gušt koji postoji jer će nakon toga dobiti nagradu. Ja se brinem o njezinoj sigurnosti i o tome da najviše iskoristi svoj potencijal. Psi su pametniji nego što ljudi misle, oni imaju jako veliku potrebu suradnje s čovjekom i brzo shvate što se od njih traži. Ruševine su najveći izazov u cijeloj toj priči naših potražnih pasa jer su najteže za napraviti. Vježba se u kontroliranim uvjetima, u specijalno izrađenim poligonima ruševina gdje mi možemo sakriti osobu da znamo gdje točno izlazi miris. Učimo pse da mikrolociraju osobu i Tesla je u tome izvrsna. Kada ne radi, jako je zaigrana, znatiželjna i vrlo aktivna, a ja je puštam da radi što voli i omogućujem joj da bude sretan pas – rekla je međimurska HGSS-ovka.
Spasilački timovi iz Hrvatske, foto: Ravnateljstvo civilne zaštite RH
Prizori iz Turske (Foto: Facebook/Ravnateljstvo civilne zaštite Republike Hrvatske)
Kod spomen-obilježja na Kipišću u Možđencu u subotu je održana komemorativna svečanost za sve žrtve komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata.
Nakon svete mise koju je predvodio pater Michael Pavić, delegacija Grada Novog Marofa predvođena gradonačelnikom Sinišom Jenkačem te predstavnici udruga branitelja i policije položili su vijence i zapalili svijeće u spomen na žrtve komunističkog režima.
Gradonačelnik Jenkač podsjetio je kako se Grad Novi Marof svake godine prisjeća žrtava ubijenih od ruke komunističkog režima.
-Ovo je važan dan koji Grad Novi Marof svake godine obilježava kako bi se prisjetio svih žrtava koje je iza sebe ostvario nedemokratski režim. Prisjećamo se svih onih koji su ubijeni na novomarofskom području, ali ne samo njih, već i između 250 i 500 tisuća ljudi koji su pobijeni prve tri godine nakon rata. Ovo nije politički skup nego svjedočenje i poziv na pomirbu, ali i upozorenje i čuvanje sjećanja te povijesti hrvatskog naroda, jer narod koji nema i ne pamti svoju povijest, nema ni budućnosti – rekao je Jenkač.
Naglasio je i kako ovaj dan nije značajan samo zbog sjećanja na žrtve, nego i zbog podsjećanja javnosti na to koliko je važna kontinuirana borba za demokraciju.
– Želimo osvijestiti sve nas i osuditi sve one “izme” – fašizme, nacizme, komunizme, kao i sve one koji su na temelju zločina i ubojstava zadržavali vlast. Iako demokracija ima svojih mana, najvažnije je to što ona, za razliku od totalitarnih režima, iza sebe ne ostavlja ljudske živote i žrtve onih koji drugačije misle. Danas, u jeku rata u Ukrajini, postalo je važnije no ikad upozoriti kako borba za demokraciju nikada ne prestaje budući da je vidljivo kako ova ideologija, nažalost, još uvijek živi – poručio je Jenkač.
Zdravko Maltar, predsjednik Udruge ratnih veterana “Hrvatski domobran” Novi Marof napomenuo je kako ovakva mjesta nisu mjesta na kojima bi trebalo nešto govoriti, no naglasio je i da ako neće oni govoriti, tko će onda.
– Jedino na istini možemo graditi budućnost, a istina je da postoji više od tisuću ovakvih mjesta gdje su naši sugrađani izgubili živote i to poslije završetka Drugog svjetskog rata. Nema nijednog naroda u Europi koji je preživio ovakvu tragediju, a kao dokaz tome govori podatak da je u hrvatskom narodu, koji ima četiri milijuna stanovnika, poubijano oko 600 katoličkih svećenika i redovnika. Takvog primjera sasvim sigurno nema nigdje u Europi i to govori dovoljno o tome kakvu smo tragediju proživjeli – poručio je Maltar.
Inače, komunistički režim doveo je do smrti otprilike 500 do 600 tadašnjih civila i vojnika koji su ubijeni u jamama u okolici Novog Marofa, a Grad im prigodnom komemorativnom svečanošću svake godine odaje počast.
Izvrsne rezultate postigli su učenici iz Varaždinske županije na Državnom natjecanju učenika strukovnih škola “WorldSkills Croatia 2023.”
Naime, čak 20 medalja osvojilo je 26 učenika koji su se iz Zagreba vratili s osam zlata, osam srebrnih medalja i četiri bronce.
Iznimno vješti
Podsjećamo, Državno natjecanje je u organizaciji Agencije za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih održano u Zagrebu od 10. do 12. svibnja. Riječ je o najvećem događaju u obrazovanju u Hrvatskoj i najvećem natjecanju u ovom dijelu Europe koje je ove godine okupilo više od 400 najboljih učenika srednjih škola iz cijele Hrvatske, koji su se natjecali u 46 disciplina. Iz Varaždinske županije državni prvaci postali su: Tin Gizdavec (Srednja strukovna škola Varaždin – Stolarstvo), Luka Cerovečki i Mirela Kovačić (Srednja strukovna škola Varaždin – Dizajn modnih dodataka), Gabrijela Husnjak (Graditeljska, prirodoslovna i rudarska škola Varaždin – Arhitektonske tehnologije), Danira Mašanski (Srednja strukovna škola Varaždin – Soboslikarstvo), Nina Kraus Jagić (Srednja škola Ludbreg – Prodajne vještine), Danijel Sever (Srednja škola “Arboretum Opeka” Marčan – Pomoćni kuhar i slastičar), Melani Živko i Taša Husnjak (Gospodarska škola Varaždin – Smotra radova za učenike s teškoćama – Ekologija – jučer, danas, sutra) te Ana Bobić (Elektrostrojarska škola Varaždin – Međusektorska smotra učeničkoga stvaralaštva – Grafičke tehnologije i audiovizualne tehnologije – Čudesna priroda). Srebrnom medaljom okitili su se: Ana Marija Vugrinec (Srednja škola “Arboretum Opeka”, Marčan – Cvjećarstvo), Klaudija Plantak (Srednja strukovna škola Varaždin – Modni dizajn i tehnologija), Lana Hutinski (Elektrostrojarska škola Varaždin – Grafička tehnologija i dizajn), Filip Kefelja i Nino Šargač (Elektrostrojarska škola Varaždin – Multimedija), Ida Kovačić (Gospodarska škola Varaždin – Prodajne vještine), Janja Malić (Graditeljska, prirodoslovna i rudarska škola Varaždin – Eko laboratorij), Helena Rižmarić (Gospodarska škola Varaždin – Tajničko poslovanje) te Martin Petric, Marija Kokolek i Viktorija Kraus (Srednja škola Ludbreg – Međusektorska smotra učeničkoga stvaralaštva – Strojarstvo, brodogradnja i metalurgija – Nožni miš za osobe s oduzetim ili oštećenim gornjim ekstremitetima). Brončane pak medalje osvojili su: Filip Cerjan (Elektrostrojarska škola Varaždin – Električne instalacije), Kevin Skupnjak i Marin Biškup (Graditeljska, prirodoslovna i rudarska škola Varaždin – Zidarstvo), Filip Herceg (Strojarska i prometna škola Varaždin – Prometna tehnologija i logistika) i Matej Mišak (Strojarska i prometna škola Varaždin – Vožnja motornog vozila).
Klaudija Plantak osvojila je srebro u kategoriji Modni dizajnDanira Masanski i mentor Josip HižakGalanteristi Mirela i Luka na natjecanju u kategoriji Dizajn modnih dodataka dokazali su da imaju “zlatne ruke”Klaudija Plantak srebrna u kategoriji Modni dizajn i tehnologija
Uskoro brucoši
S obzirom na to da su na ovogodišnjem natjecanju iznimne rezultate postigli učenici Srednje strukovne škole Varaždin, zamolili smo ih da nam u prisustvu svojih nastavnika, mentora i strukovnih učitelja otkriju tajnu uspjeha. Prvo smo zavirili u najbučniju – stolarsku radionicu koja se prostire na više od 500 metara četvornih. Opremljena je najsuvremenijim strojevima – od temeljnih pa sve do onih koji pri obradi drva koriste CNC tehnologiju. Učenici ih uz strogo poštivanje zaštite na radu koriste pri obradi iverala, u procesu kantiranja, prešanja i kod drugih proizvodnih postupaka. Stoga ne čudi da iz ove radionice izlaze finalni produkti poput velikih regala ili građevne stolarije. Rade i po privatnim narudžbama sa stalnom kontrolom kvalitete, koja je vrhunska uz konkurentnu cijenu. Dakako, svi spomenuti procesi odvijaju se pod budnim okom tima kojim rukovodi inženjer Ostroški Stjepan. Vrhunski je opremljen i praktikum soboslikara, u kojem je Josip Hižak zaposlen kao strukovni učitelj i mentor učenicima poput Danire Mašanski koja je na Državnom natjecanju osvojila prvo mjesto.
– U praktikumu učenici prolaze sve faze svojeg budućeg posla koje, između ostalog, obuhvaćaju pripremu i obradu zidnih, drvenih ili željeznih podloga, lijepe tapete i drugo. Moram pohvaliti našu nagrađenu učenicu koja je bila iznimno aktivna tijekom izvođenja vježbi u pripremnom razdoblju. Interes za ovo zanimanje je dobar, te u sva tri razreda imamo upisano 50-ak polaznika – ističe Hižak.
Na njega se nadovezala Danira Mašanski koja tvrdi da u njezinoj struci talent nije bitan, ali sklonost nekim tehnikama poput crtanja – uvijek je dobrodošla.
– Na Državnom natjecanju imali smo tri zahtjevna modula i bilo je malo treme. Naš školski praktikum je odlično opremljen te raspolažemo svim alatima i materijalima koje soboslikari koriste u svojoj struci. Mentori su nas odlično pripremili i rezultat nije izostao – rekla je Mašanski.
Za razliku od nje, modna tehničarka Klaudija Plantak bila je članica tima koji je osmislio osebujnu modnu kolekciju “BaleVŽ”. Podsjećamo, inspirirana je društveno angažiranom modom te ekološki motiviranim inicijativama i skulpturizmom.
– Inspiraciju sam pronašla i u jednoj od Gallianovih kolekcija koje je kreirao za Dior, kod koje je koristio print na haljini. Tkaninu koja sadrži poliesterska i pamučna vlakna krojili smo u zaštitnoj radionici. Namjerno su korišteni otpaci s ciljem smanjenja unosa teško razgradivih materijala u okoliš. Tisak na tkaninu izveden je novonabavljenim namjenskim ploterom koji je odlično odradio posao, što se lijepo vidi na kolekciji – veli ova maturantica koja se okitila srebrnom medaljom, a obrazovanje namjerava nastaviti na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Varaždinu.
Nagrađena izvrsnost
Na kraju, dodajmo i to da puno razloga za zadovoljstvo ima i Sanja Makšan, mentorica učenika galanterijske struke koji su osvojili 1. mjesto u disciplini Dizajn modnih dodataka.
– Imali su zadaću istražiti ideju na zadanu temu geometrije u društveno angažiranoj modi te je sve inicijativno prenijeto na mini kolekciju. Riječ je o tri proizvoda koji su nastali u školskoj radionici i potom na natjecanju nadograđeni kroz pet modula – objasnila je Makšan, a od Luke Cerovečkog i Mirele Kovačić doznajemo i to da im put do zlatne medalje nije bio jednostavan.
Zaštitna radionica Srednje strukovne škole
– Bilo je dosta posla s izradom ručki, ugradnjom podstave, pregrada, ali i tzv. zadatkom iznenađenja koji se odnosio na izradu nosive kolekcije od ostataka materijala. Za izradu torbe imali smo rok tri dana. Nakon izrade skice trebalo je napraviti šablone, krojiti dijelove, sastaviti dijelove šivanjem i finalizirati zadatak. Slušali smo mentoricu i Luku koji je bio voditelj tima, te na najbolji način prezentirali izvrsnost stečenu kroz tri godine u Srednjoj strukovnoj školi Varaždin – zaključila je Mirela Kovačić.
Ova web stranica koristi kolačiće tako da vam možemo pružiti najbolje moguće korisničko iskustvo. Podaci o kolačićima pohranjuju se u vašem pregledniku i obavljaju funkcije poput prepoznavanja kod povratka na našu web stranicu i pomaže našem timu da shvati koji su dijelovi web stranice vama najzanimljiviji i najkorisniji.
Neophodni kolačići
Neophodni kolačići trebali bi biti omogućeni uvijek kako bismo mogli spremiti vaše postavke kolačića.
Ukoliko onemogućite ovaj kolačić, mi nećemo moći spremiti vaše postavke. To znači da ćete prilikom svake posjete morati odobriti ili blokirati kolačiće.
