Dobitnica UNICEF-ove nagrade

–  Srce mi je sada tri broja veće, ovo me priznanje ispunilo kao što me ispunjavao i moj posao koji sam radila sa srcem, s puno energije i entuzijazma – govori nam varaždinska psihologinja Stana Vereš dok s ponosom pokazuje priznanje koje je dobila od UNICEF-a za svoj dugogodišnji rad s djecom.

Odmah ističe da je to ujedno priznanje cijelom timu psihologa i socijalnih radnika s kojima je u Centru za socijalnu skrb radila na udomljavanju djece i edukaciji udomiteljskih obitelji. Već je dvije godine u mirovini, ali ni sada ne miruje. Čim je otišla u penziju, kaže, odmah su je postavili za tajnicu udruge Zipka koja okuplja udomiteljske obitelji, djecu i mlade, a u kojoj je i ranije bila aktivna. Pitamo je, kako to, da su u UNICEF-u od svih zaposlenika u Centrima socijalne skrbi u Hrvatskoj izabrali baš nju za veliko priznanje “Prijateljice generacija djece”.

Uživala u poslu

– Kad me nazvala Đurđica Ivković iz UNICEF-a rekla mi je, znate, kad god smo negdje trebali smjestiti neko dijete, bez obzira o kakvom se slučaju radilo, svi su mi govorili, zovite Varaždin, oni će uvijek naći neko rješenje. Imali smo takvu reputaciju, a ja sam u varaždinskom timu bila nekako isturena, imala sam tu crtu, nije mi nikad bio problem nazvati neki centar i oko nečeg se potruditi. Uživala sam u svom poslu i uvijek sam govorila da za svako dijete postoji prava obitelj, samo je treba naći – prisjeća se svega.

Na varaždinskom području nikad nije bilo domova za nezbrinutu djecu, ali je zato uvijek bilo razvijeno udomljavanje. Tome je zasigurno pridonio i varaždinski Centar socijalne skrbi u kojem se marljivo radilo na popularizaciji udomljavanja i edukaciji udomitelja. Kad se prije nekoliko godina počelo govoriti o deinstitucionalizaciji skrbi o djeci, u Varaždinu zapravo nisu imali što deinstitucionalizirati jer se na ovom području skrb o djeci bez adekvatne roditeljske brige već temeljio na udomiteljskim obiteljima.

Odgovornost

– Na našem je području udomljeno više od 250 djece, a polovica njih je s drugih područja Hrvatske. Udomili smo i dvadesetak djece s ozbiljnim psihičkim problemima koja su nam došla iz Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež u Kukuljevićevoj. To je bila velika odgovornost jer naše obitelji nisu educirane za takve ozbiljne probleme. Na kraju je sve ispalo dobro jer su se djeca dolaskom u obitelj lijepo adaptirala i mnogima su smanjene terapije. Obiteljsko okruženje djeluje zapravo kao lijek – govori s puno topline naša sugovornica i prisjeća se još mnogih anegdota, obiteljskih priča i mladih lica koja i danas sreće u gradu.

Izvor:
Foto: Ivan Agnezović