Piše: mr. sc. Siniša Golub, stručnjak za zaštitu prirode

Svi vele otprilike ovako: teško da će nakon krize izazvane koronavirusom više išta biti isto!

Istina, neke stvari više nikad neće biti iste. Ali bojim se da će se glavnina stvari i dalje događati po starim, uhodanim principima. „Navika ne blijedi lako, teško se i stvara!“ – pjeva Džoni Štulić u jednoj svojoj pjesmi. Bageri će i dalje ravnati vodotoke, mangupi će i dalje bacati smeće u prirodu, ulaganja u tzv. zelenu infrastrukturu će i dalje biti simbolična i na razini deklaracije da smo, kao društvo, zeleni.

Pa primijetite i sami, što se ovih dana viče s govornica? “Pokrenimo gospodarstvo!” Jeste li čuli nekoga da je rekao: “Ajmo zasaditi hektar šume na marginalnom poljoprivrednom zemljištu! Ajmo tako – pošumljavanjem – krenuti u tu eru u kojoj ništa više neće biti isto!”
Umjesto pošumljavanja, gospodarstvo zaziva, između ostalog, i ukidanje tzv. „šumskog poreza“ koji s ovog mjesta ne branim, ali se usudim kladiti da 90 posto onih koji ga plaćaju nikad nisu ni provjerili što točno znači OKFŠ… niti pak se država previše potrudila svima objasniti što su OKFŠ i kako se troši novac prikupljen u ime OKFŠ-a.

Je li netko p(r)omislio da bi sljedeća kriza mogla biti ona u kojoj će nestati zraka i pitke vode? Bojim se da nije. Pa, te su stvari bogomdane, tko to uopće dovodi u pitanje! Ovdje bi članak mogao skrenuti u smjeru propitivanja poštivanja tog istog Boga-koji-daje sve te stvari i usluge, u državi čiji se stanovnici u postotku većem od 85 poena deklariraju katolicima, ali to ostavljam drugim teoretičarima. Retorički pitam tek: kako poštujemo Stvoritelja koji nas je postavio tu gdje živimo, radimo, stvaramo, plodimo se i množimo?

Poput udruga civilnog društva najšireg spektra, i zaštita prirode najčešće se percipira kao proračunski trošak kojega se društvo u cjelini lako može odreći. U najboljem slučaju, zaštita prirode doživljava se kao dodana vrijednost u društvu, nešto čime se možemo baviti tek kad su sve druge potrebe zadovoljene. Pritom se zaboravlja da tih „drugih potreba“ ne bi ni bilo kad ne bi postojala osnova za život na Zemlji: voda, zrak, tlo, stanište, zdravi i funkcionalni ekosustavi. E, to se štiti putem zaštite prirode!

Ne samo kukci i oblaci, kako se često neuki vole rugati cijeloj ideji zaštite prirode, nego osnova života bez koje ne bi bilo drugih potreba. Istina, neki jedva čekaju otvorenje trgovačkih centara da ispune svoje najdublje želje i porive. Ipak, ovih sam dana viđao veliki broj ljudi u prirodi, na poljskim putevima koji u nedostatku pravih rekreacijskih staza služe toj svrsi, uz jezera i rijeke. Svi su tamo, u prirodi, tražili smisao svog života izvan okvira radnog vremena. Je li potrebno još što dodati kao odgovor na naslovno pitanje?

Instrument očuvanja čovjeka

Zaštita prirode je, dugoročno gledano, instrument očuvanja ljudskog roda na ovom zasad jedinom nastanjivom planetu. Ne čuvaju se šume iz hira, nego iz potrebe za čistim zrakom, za kisikom koji šume uporno prde, kao i zbog usluge pročišćavanja zraka kojeg smo svojim radnjama onečistili. Šuma je dom različitim biljnim i životinjskim vrstama, od kojih neke kriju lijek za određenu ljudsku bolest, samo mi to još nismo otkrili. U konačnici, šuma pročišćava vodu koju pijemo. Mnogi toga nisu svjesni, jer ih učiteljica tome nikad nije podučila ili im na primjeru lokalnoga šumarka pokazala. Ali, u 21. stoljeću, uz tolike medije i društvene mreže, više nitko ne bi trebao biti neznalica. Pa opet, je li tome tako? Jesu li svi ekološki pismeni?

Dan planeta Zemlje: 50 godina

Već punih 50 godina, svijet obilježava Dan planeta Zemlje, i stvarno samo oni koji žive u dubokim špiljama izvan svake mreže, internetske i električne, mogu biti izuzeti od znanja i razumijevanja zašto je, pobogu, potrebno čuvati jedini planet kojeg imamo. Pa ipak, ekonomija je još uvijek važnija od ekologije. Mantra je ista: prvo svi moramo doseći standard prosječnog Amerikanca, onda ćemo se baviti šumama, parkovima, potocima i kukcima, lijepim krajobrazima i idejama zanesenjaka.

Moram vam reći iz prve ruke: tu gdje živimo, mi već imamo standard prosječnog Amerikanca! Ono što nemamo je razmjerni postotak stanovništva (u odnosu na američko stanovništvo) koje će se zalagati za zaštitu prirode. Ne velikim riječima, nego malim djelima na lokalnoj razini. Putem sadnje i uređenja parka za buduće generacije, uz propitivanje odluka lokalne vlasti, uz prijavu nadležnoj inspekciji svega što se čini sumnjivim i provjeru za 30 dana što je ta inspekcija poduzela. Pa i ona ilegalna vikendica na Dravi, bila ona od prosječnog Đureka ili velike nogometne zvijezde, i njeno uklanjanje je zaštita prirode. Svidjelo se to nekome ili ne.

Trla baba lan

Svrha ovog članka nije dociranje, mudrovanje i držanje lekcija. Nakon više od 25 godina u zaštiti prirode, naučio sam da ne postoji lagani način da ljude potakneš na promjenu, čak i kad se radi o zaštiti resursa i same baze Maslovljeve piramide. Ljudima, očito, treba žestoka opomena, nešto što se zove koronavirus i njegov posljedak COVID-19, eda bi se malo trgnuli iz postojećeg ritma i ustaljenih navika. I opet, hoće li se trgnuti u pravom smjeru?

Jednoga dana, kad ljudi budu stajali u redu za sljedovanje litre pročišćene vode i tjedne porcije umjetnih ugljikohidrata, oni preživjeli će tada biti pametni i reći: “Ti bokca, čini se da su oni ‘zeleni’ bili u pravu! Živjeli smo u raju, ovdje u srednjoj Europi imali standard prosječnog Amerikanca, ali nismo bili svjesni kaj imamo i kak’ to moramo čuvati. A lijepo su nam govorili: misli globalno, djeluj lokalno!”

Kako se djeluje lokalno? Nema univerzalnog recepta, ali gdje ima volje ima i načina. Ta volja da se učini nešto, prvi je korak. Preduvjet te volje je obzirnost prema drugim živim bićima oko sebe, ali i prema generacijama unuka kojima se svi radujemo. U samoizolaciji, mnogi su se okrenuli kultiviranju svojeg vrta, pa čak ako su zasadili i samo jednu gredicu. I to je prvi korak. Dug je put promjene, a krajnje je vrijeme da ga započnemo. Ni današnji čovjek nije postao takav u samo jednom danu, prošli su milijuni godina evolucije. Problem današnjeg čovjeka je što nema milijun godina za promjenu. Koronavirus je na taj fakt lijepo upozorio.

Serijal „Opomena“

Zamislite na trenutak da priroda ima um ili da je sama jedan veleum, a da je koronavirus tek jedna kratka epizoda u serijalu pod naslovom „Opomena“. Ovoga puta su stradali mahom stariji od 75, osobe opterećene kroničnim bolestima i oni slabijeg imuniteta. Tko je na redu u sljedećoj rundi, kad nadođe? Hoće li to nužno biti povezano sa stanjem organizma pojedinca ili pak stanjem organizma Zemlje u cjelini? Ili je već sad povezano, samo je to teško priznati?

Zato je bitna zaštita prirode, naime, da zaštitimo sebe kao ljudski rod u vremenu koje dolazi. Na klimatske promjene smo se već naviknuli. Ono što nam slijedi bit će puko opakije od koronavirusa. Za godinu ili deset, za stoljeće ili dva, ali doći će vrijeme kad ćemo trebati debeli hlad svoje šume, potok kojem ćemo znati izvor i tok, zemlju u kojoj ćemo saditi hranu. Trgovački centri i njihova dobit tada će nam malo vrijediti, ali zaštita prirode u koju ćemo uložiti već danas – tada će nam vratiti s kamatama i omogućiti opstanak, život. A kako političari vole prigodno istaknuti: “Život je ono najvrednije što imamo!”

Dan nakon Dana planeta Zemlje obilježena je Noć knjige. Poražavajući je podatak da svaki drugi Hrvat u godinu dana ne pročita nijednu knjigu. Taj dio populacije će vjerojatno reći: “Hebale vas knjige!” Za onu drugu polovicu koja čita i knjige i novine, evo nekoliko naslova čitanjem kojih ćete lakše shvatiti gdje smo u ovom trenutku na relaciji čovjek-priroda. Prvi naslov je „Smrt prirode“ Billa McKibbena. Zatim dvije debele knjige Jareda Diamonda: „Sva naša oružja“ i „Slom“. Za one koji vole beletristički pristup životno-ekološkim temema, naslov je „Razmetno ljeto“ autorice Barbare Kingsolver.

Za dublje utonuće u koncept jednostavnog života, ali složene filozofije, nedavno je objavljeno novo (već treće!) hrvatsko izdanje knjige „Walden“ H. D Thoreaua. Svi ti naslovi prevedeni su i objavljeni na hrvatskom jeziku. Od domaćih autora ovdje ću preporučiti Edu Popovića i Ljiljanu Đorđević te njihovu knjigu „Zapisi iz Stranice Gornje“ u kojoj slikovito opisuju poduhvat koji bismo svi, prije ili kasnije, trebali napraviti: otići na selo, živjeti samoodrživo, od zemlje i sa zemljom. Barem na neko vrijeme, ako već ne za stalno…