Suzy starija, Sana, Rička, Zeka, Samba, Sunja, Senka i Suzy mlađa osam je kobila koje već gotovo četiri i pol godine svoju adresu imaju na Ergeli međimurskoga konja u Žabniku. Riječ je o kobilama autohtone pasmine međimurskoga konja.

Kobile su se na pašnjaku u Žabniku našle zahvaljujući dobroj volji djelatnika „Međimurske prirode“ – Javne ustanove za zaštitu prirode Međimurske županije, koji su vrlo ambiciozno i s mnogo dobre volje jednim udarcem željeli riješiti dva problema – vratiti stari sjaj naplavnom pašnjaku uz rijeku Muru i osigurati opstanak međimurskoga konja.

Naime, putem projekta „Tri rijeke=Jedan cilj“ koji se provodio 2014.-2015. godine, čiji je primarni cilj bila revitalizacija staništa, u konkretnom slučaju poplavnog tradicijskog pašnjaka uz rijeku Muru u Općini Sveti Martin na Muri, iz zemaljskog uzgoja (od privatnih vlasnika) nabavljeno je osam ženskih grla međimurskoga konja.

Kako na pašnjaku mora postojati ispaša, budući da se broj grla stoke lokalnog stanovništva gotovo može izbrojati na prste ruku, „Međimurska priroda“ dosjetila se sjajnog rješenja. Na pašnjak su doveli međimurskog konja koji savršeno ispunjava svoju namjenu u obnavljanju i održavanju osam hektara pašnjaka žabničko-vrhovljanske gmajne.

Sve se to odigravalo u trenutku kada je Udruga uzgajivača međimurskog konja (UUMK) sve više postajala pasivni promatrač u aktivnostima oko očuvanja ove ugrožene pasmine. Osipano članstvo, promjene u vodstvu Udruge te neznanje i nemogućnost provođenja EU projekata bili su jasni znaci da se spas međimurskih ljepotana mora voditi pod institucionalnim okriljem.

Idilično okruženje i uvjeti na Ergeli u Žabniku bili su i više nego čvrsti temelji da se stvari napokon pomaknu s mrtve točke. No, umjesto konkretne pomoći, stizala su uglavnom samo obećanja. I tako već više od četiri godine.

Pogrešno je smatrati da će međimurski čuvari prirode (sami) riješiti problem očuvanja međimurskoga konja i dovesti do povećanja broja grla u Međimurju. Razlog je jednostavan. To nije njihova primarna zadaća. „Međimurska priroda“ je ustanova koja obavlja djelatnost zaštite, održavanja i promicanja zaštićenih područja na prostoru Međimurske županije s ciljem zaštite i očuvanja izvornosti prirode, osiguravanja neometanog odvijanja prirodnih procesa i održivog korištenja prirodnih dobara. Oni nadziru provođenje uvjeta i mjera zaštite prirode te sudjeluju u prikupljanju podataka u svrhu praćenja, odnosno monitoringa stanja očuvanosti prirode. Zavičajne pasmine odavno već nisu dijelom Zakona o zaštiti prirode.

Za ovoliko delikatan posao kao što je očuvanje jedne ugrožene životinjske vrste potrebni su stručno znanje i specifične vještine te nadasve volja i strast. Toga na području Međimurske županije, po svemu sudeći, nema. Samo za posao hranjenja konja i održavanja Ergele, „Međimurska priroda“ je jedva pronašla odgovarajuću osobu! Spas međimurskog konja odavno je prestao biti posao za entuzijaste, volontere, amatere…

Iako je sredinom 2018. godine donesena odluka o osnivanju i imenovanju članova Savjeta za očuvanje i zaštitu međimurskih zavičajnih pasmina domaćih životinja, nikakav konkretni potez nije napravljen. Tek u srpnju 2109. godine je Josip Grivec, zamjenik župana i predsjednik Savjeta, na kolegiju načelnika i gradonačelnika zamolio da se prihvati model jednokratnog izdvajanja od tri kune po glavi stanovnika iz gradskih i općinskih proračuna. Neki su se odazvali, neki nisu.

Nije tajna da se iz još uvijek aktivne Udruge uzgajivača međimurskoga konja na adrese brojnih ministarstava i agencija šalju poruke, mole za pomoć, traže donacije. Iako bi svi trebali imati jedan, isti cilj, očito je da ne pušu svi u isti rog. Očuvanje ove autohtone pasmine postalo je političko pitanje, a u takvoj situaciji glavnu riječ treba preuzeti Međimurska županija. Hoće li se problem riješiti putem Ergele, postojeće Udruge, nekog novog udruženja ili pojedinačnih uzgajivača, manje je važno svima onima koji istinski žele očuvati međimurskoga konja.

A vremena je sve manje. Naime, obveza zadržavanja rezultata iz EU projekta „Tri rijeke=Jedan cilj“ završava u mjesecu studenom ove godine, točnije, pet godina nakon okončanja projekta i prihvaćanja svih izvješća. Od 2015. do danas, kobile na pašnjaku uz Muru financira Međimurska županija, transparentno putem svoga Proračuna uz „Međimursku prirodu“. Što će se nakon studenoga dogoditi s kobilama s početka ove priče? „Sigurno neće završiti u klaonici!“, poručuju iz „Međimurske prirode“. Nažalost, velika većina grla iz privatnog uzgoja jest, do te mjere da u Međimurju ne postoji pastuh međimurskoga konja koji bi genetski bio prikladan za parenje s osam kobila koje su u javnom vlasništvu. Zato na gmajni između Žabnika i Vrhovljana svih ovih godina nije ni bilo podmlatka.

Ustupanje proaktivnim uzgajivačima

U studenom 2020. godine prestaje obaveza držanja svih osam grla na pašnjaku između Žabnika i Vrhovljana. Kako se u protekle četiri godine pašnjaku vratio negdašnji izgled, pa više nije potrebno toliko grla za njegovo prirodno održavanje, najmanje tri od osam grla bit će vraćena u zemaljski uzgoj, odnosno pod jasnim uvjetima predane na njegu privatnim uzgajivačima konja u Međimurju. Ovim putem pozivaju se uzorni i proaktivni uzgajivači međimurskoga konja da se za daljnju suradnju obrate Javnoj ustanovi „Međimurska priroda“.

U potrazi za pastuhom

Ženke međimurskoga konja dovedene su na Ergelu u Žabniku da ispašom održavaju pašnjak u ekološki poželjnom stanju. Ta zadaća je savršeno ispunjena. Eventualna dodatna vrijednost projekta bila je da se reprodukcijom poveća broj grla ove autohtone pasmine. Kada je sve bilo spremno da se prve kobile prepuste, uspostavilo se da u Međimurju ne postoji pastuh, barem ne prikladan za parenje s osam kobila, jer bi došlo do križanja u srodstvu.

Uslijedila je potraga u susjednim zemljama. Djelatnici „Međimurske prirode“ su (uz pomoć onih kojima je istinski stalo do očuvanja konja) u Mađarskoj pronašli prikladnog pastuha, a nakon višemjesečnog rješavanja papirologije i osiguranja, kopitare s ove gmajne zadesila je bolest leptospiroza, koja je onemogućila bilo kakav transport životinja preko granica s ciljem reprodukcije. I tako, malo-pomalo, zbog objektivnih prepreka do danas nema podmlatka.