Naslovna fotografija: Zoran Šardi, stručni savjetnik za projekte “Međimurske prirode”

Percepcija javnosti o zaštiti prirode i čuvarima prirode u Republici Hrvatskoj u većini slučajeva i nije baš u skladu sa stvarnim radom i djelovanjem ljudi koji u svakodnevici na stručnoj i institucionalnoj razini brinu o prirodi i njezinim sastavnicama.

Mnogi danas upravo sebe smatraju velikim zaštitarima i čuvarima prirode zbog ovog ili onog razloga, međutim, institucionalna zaštita prirode često uoće nema veze s onime kako je ljudi poimaju. Institucionalna zaštita priroda je u Republici Hrvatskoj prilično “mlada”. Brojne ustanove za zaštitu prirode djeluju tek desetak godina i istovremeno se bore s porođajnim mukama izgradnje ljudskih i insfrastrukturnih kapaciteta te zauzimanja položaja u sustavu ustanova i tvrtki s dužom tradicijom i djelovanjem na terenu kojim bi trebali zajednički upravljati.

Ideja napretek

Proračuni javnih ustanova za zaštitu prirode, pogotovo onih na županijskoj razini, dovoljni su tek za osnovno djelovanje i rad ustanove. Upravo zbog toga, povrh svih obveza koje proizlaze iz Zakona o zaštiti prirode i drugih koji definiraju rad ustanova, u novije vrijeme djelatnici u sektoru zaštite prirode postali su i administratori projekata koji se financiraju iz brojnih nacionalnih i europskih fondova. Da bi promijenili percepciju javnosti o samoj prirodi i njezinim vrijednostima i važnosti za čovjeka te da bi svojem radu dodali dodanu vrijednost i pozicionirali ga u sustavu, potrebno je razmišljati izvan okvira godišnjega proračuna regionalne ili lokalne samouprave namijenjenog zaštiti prirode i djelovanju ustanove za zaštitu prirode.

Ideja ima napretek, no većinu je potrebno uobličiti u projektnu matricu i tražiti raspoloživa sredstva na nekom od otvorenih natječaja. U takvim slučajevima često od ideje do realizacije prođe i puno previše vremena pa krajnji efekt ne bude isti kakav bi bio da je postignut u kraćem vremenskom razdoblju. Svaki projektni ciklus ipak ima svoj tijek i faze koje traže vrijeme.

U zadnje vrijeme puno se piše o novom Proračunu Europske unije i financijskoj perspektivi koja slijedi. Hrvatskoj je u razdoblju od 2020.- 2027. godine na raspolaganju 22 milijarde eura. Koliki ćemo dio kolača ugrabiti ovisi i o djelatnicima iz sektora zaštite prirode te njihovim idejama i sposobnostima da te ideje pretvore u projektne prijedloge vrijedne financiranja. Javna ustanova “Međimurska priroda” operativno djeluje od 2007. godine i u 13 godina djelovanja provela je projekata u ukupnoj vrijednosti većoj nego zajedno iznose osnovni proračuni u svih 13 godina djelovanja ustanove.

Najveći i dosad najzahtijevniji projekt JU, “Med dvemi vodami”, završit će sa svim svojim aktivnostima do kraja ove godine. Najznačajnija aktivnost projekta, uspostava Centra za posjetitelje “Med dvemi vodami” u Križovcu, okončana je otvorenjem u lipnju. Time je stvoren središnji prostor u kojem svi, a prvenstveno mlađe generacije, ali i sadašnji i budući donositelji odluka mogu naučiti zbog čega je priroda važna, kako u lokalnom, tako i u globalnom kontekstu, i što nam je činiti sada kako bismo u budućnosti izbjegli korona- i slične krize koje ugrožavaju normalno funkcioniranje ljudskih života.

Zeleni plan

Donositelji odluka polako shvaćaju da dosadašnji način gospodarskog razvoja i rasta nije održiv pa je Europska komisija krajem prošle godine donijela Europski zeleni plan do 2050. godine. Značajna sredstva Proračuna bit će usmjerena upravo u ostvarivanje ciljeva tog plana, međutim svi silni milijuni i milijarde beznačajni su toliko dugo dok svaki pojedinac ne shvati banalnu činjenicu da priroda bez čovjeka može, ali da čovjek bez prirode nema šanse. Za promjenu percepcije potrebno je tek zrnce savjesti i zdravog razuma u svakom od nas. Nažalost, cijena tih zrnaca zbog nesavjesnih pojedinaca prečesto se mjeri u milijunima i milijardama: jednom eura, drugi put uginulih pčela.

Investicijska injekcija za zaštitu prirode ostvarena putem europskih fondova zahtijeva kontinuitet ulaganja u infrastrukturu. Time svi uloženi napori realizacije investicija kao što je projekt “Med dvemi vodami” dugoročno postaju profitabilni. Dohodak postaje mjerljiv putem prizme povećanja broja turističkih dolazaka domaćih i stranih gostiju, ciljanih stručnih posjetitelja iz područja zaštite prirode, institucija obrazovanja i dr., ali i kao bonus plus za lokalno stanovništvo kojem se otvara prilika plasiranja svojih domaćih proizvoda i usluga.

Stoga je posljednjih godina u sustavu nacionalnih parkova, parkova prirode i županijskih javnih ustanova za zaštitu prirode sve više izražena potreba za zapošljavanjem kadrova iz domene projektnih menadžera, marketinga, medijskih i drugih stručnjaka koji rade i na podizanju kvalitete infrastrukture. Samo sustavno, plansko i promišljeno ulaganje u infrastrukturu pridonosi stvaranju novih, ali i očuvanju postojećih radnih mjesta u domeni zaštite prirode, promociji prirodne i kulture baštine našeg kraja… jer kad projekt završi – on nije gotov.

Tek tada nakon porođajnih muka počinje briga za novorođeno dijete. Investiranju u resurse kraja nema, no dobro je naglasiti da od ulaganja u infrastrukturu profitiraju svi – od lokalne zajednice i stanovništva, struke u zaštiti prirode do, u konačnici, i onog najvrednijeg – prirode same!